Kanon medicine Ibn Sine

[Ibn Sina, ili Avicenna, živio je u Hamadanu i Džurdžanu od 980. do 1037. godine ne, i stekao veliku slavu u srednjovjekovnoj evropskoj medicini.

U al-Qanunu, Ibn Sina je u osnovi slijedio metodičku, analitičku liniju koju je pokrenuo al-Razi. AI-Qanun je, međutim, zamišljen šire od Al-Hawija (Sveoubhvatnaa knjiga) i obuhvatao je sve grane medicinske nauke.

Prema Desnosu, većina bolesti bubrega i mokraćnog mjehura može se prepoznati u sistemskoj klasifikaciji bubrežnih bolesti i izvještajima o bolestima mjehura koje je dao Ibn Sina u al-Qanunu. Takođe je prvi ukazao na činjenicu da je hematurija možda uzrokovana uzrocima izvan mokraćnog ssistema, na primjer, krvnim bolestima.

Osim metodičke klasifikacije i preciznih opisa etioloških faktora i znakova u svom poglavlju o poremećajima mokrenja, Ibn Sina je istakao ulogu psiholoških faktora u liječenju određenih slučajeva noćne nureze.

I Ibn Sina i al-Razi upozorili su na kateterizaciju u prisustvu upale, jer ona povećava otok i bol. Kako bi osigurao nježnu kateterizaciju, Ibn Sina je dizajnirao katetere sa zaobljenim, čvrstim vrhovima i mnogim bočnim rupama na koži određenih morskih i drugih životinja. Al-Hawi, at-Tasrif i al-Qanun preveo je na latinski jezik već 1150. godine Gerard od Cremone i uvelike utjecali na evropske srednjovjekovne medicinske škole sve do osamnaestog stoljeća.]

Ibn Sina je privukao pažnju učenjaka, prošlih i sadašnjih, koji su o njemu pisali knjige, rasprave i članke. Međutim, o jednom od ovih aspekata nije se puno raspravljalo, naime o njegovim stavovima o obrazovanju.

Iako se Ibn Sinaovi spisi na ovu temu, u usporedbi s njegovim ogromnim rezultatima o drugim temama, zapravo smatraju vrlo oskudnim, ipak utvrdimo da se bavi istim problemima s kojima se danas suočavaju prosvjetni radnici. Govori o humanosti, društvu, znanju i etici. Raspravu pod naslovom „Politika“ posvetio je obrazovanju; i u "Kanonu" opširno govori o odgoju novorođenčadi. Stoga, Ibn Sina predstavlja živu ilustraciju susreta između filozofije i obrazovanja, jer se i odgajatelj i filozof suočavaju s istim problemima: istina, dobrota, priroda svijeta, značenje znanja i ljudska priroda, i tako dalje. Očito je da Ibn Sina filozof ima svoje stavove o obrazovanju. Uz to, ako uzmemo u obzir da je Ibn Sina poprilično dugo podučavao na praktičnom nivou, shvatit ćemo da ovdje imamo mislioca čija je filozofija transformisana u obrazovnu teoriju koju je i sam praktikovao.]

[Ljudsko biće se, prema mišljenju Ibn Sine, sastoji i od skrivenih (sirr) i od otvorenih (‘alan) elemenata. Nama je poznato osjetljivo ljudsko tijelo sa svojim organima i svojim ćelijama. ‘Senzorna percepcija zaustavlja se na svojoj vanjskoj strani, dok nam anatomija (disekcija) omogućava da naučimo o unutrašnjosti; skriveni dio sastoji se od moći njegovog uma. Te mentalne moći motiviraju ljudsko biće i navode ga da obavlja svoje različite aktivnosti i ponaša se kao ljudsko biće '. Za Ibn Sinu, čovjek je izvana opipljivo tijelo, otkriveno iznutra pomoću anatomije - kao što to vidimo u njegovim knjigama, poput Al-Qanun-a (Kanon) - i danas ne nailazimo na poteškoće da to prihvatimo. Još uvijek moramo pogledati mentalne moći ili sposobnosti koje motivišu ovo tijelo.] [To traje od treće do pete godine, u vrijeme kada se ‘tijelo djeteta jača, jezik mu je slobodan, spremno je za podučavanje a sluh mu je pažljiv’. U „Kanonu“ definiše početak šeste godine kao kraj te faze, nakon čega prelazi u „fazu osnovnog poučavanja“. Ibn Sina kaže: 'A kad napuni 6 godina, treba ga dovesti učitelju i odgajatelju'. Vidimo da se Ibn Sina ovdje ne bavi bilo kakvom posebnom vrstom poučavanja, već samo stvaranjem srećnog djetinjstva u pogledu fizičkog, mentalnog i moralnog zdravlja.]

[Jeste li znali da su u srednjovjekovnom islamskom svijetu proslavljeni naučnici poput Ibn Sine svoja učenja prenosili kroz poeziju? Struktura i ritam pjesama pomogli su u procesu prenošenja i pamćenja naučnog i medicinskog znanja koje se prenosilo od učitelja do učenika i ostatka društva. Ovaj članak istražuje Ibn Sinaovu (pjesmu) Al-Urjuzah Fi Al-Tibb koja se sastoji od 1326 pomno razvrstanih stihova i smatra se poetskim sažetkom njegovog enciklopedijskog udžbenika "Kanon medicine". Njegova popularnost bila je široko rasprostranjena na Istoku, a kasnije i u Evropi kroz prevod Gerarda od Kremone. Kao rezultat, rečeno je da je to jedan od najpoznatijih medicinskih traktata u Evropi, koji se do 17. vijeka naširoko koristio na univerzitetima u Salernu, Montpellieru, Bologni i Parizu.]

Simptomi se dobijaju fizičkim pregledom tijela u određenim trenucima

Postoje neke vidljive poput žutice i edema (vodeni otok, prim.prev.)

Postoje neke uočljive za uho, poput klokotanja trbuha u vodenoj kapi

Neugodan miris udara na čulo mirisa; na primjer onaj kod gnojnih čireva

Postoje neki dostupni za ukus, poput kiselosti usta Dodir prepoznaje neke simptome; čvrstinu raka

[Sedma i zadnja umjetnost spomenuta u četvrtoj knjizi Kanona dodijeljena je temi „zina“ (na turskom jeziku „ziynet“), odnosno fizičkom izgledu. Sastoji se od četiri članka. Iako pojam „zina“ podsjeća na ukras i ukrase, kada bacimo pogled na tekst u Kanonu, možemo primijetiti da se on bavi izgledom. To će reći o njezi kose i tijela; kao i kožne bolesti i njihovo liječenje. Štaviše, odnosi se i na teme poput pretilosti i mršavosti koje utiču na izgled, a raspravlja se o preventivnim metodama i mjerama za sve to. Ovaj se članak temelji na turskoj verziji Kanona. Važno je napomenuti, međutim, Mustafa b. Ahmed b. Huseyin iz Tokata, koji ga je preveo na turski jezik, u 18. stoljeću, često se služio medicinskom arapskom terminologijom i nekim idiomima koji se možda neće naći u većini savremenih osmanskih rječnika. To je doslovni prevod, ali većina pojmova arapskog porijekla koji se u njemu nalaze imaju različita značenja od onih današnjih. Iz tog razloga, da bismo temeljito shvatili medicinu Ibn Sine, prvo moramo izvršiti iscrpnu studiju značenja medicinskih izraza korišćenih u medicinskoj literaturi tog razdoblja. Tek nakon ovoga možemo u potpunosti razumjeti stare medicinske tekstove. Ako ne možemo prikladno komentarisati teorije u vezi s etimologijom bolesti ili, drugim riječima, „filozofijom medicine“, vjerujem da će biti nemoguće temeljito shvatiti drevnu medicinu.]

I još mnogo resursa može se naći u Muslimanskom nasljeđu vezanom za Ibn Sinaov Medicinski kanon:

„Uprkos opštoj procjeni koja favorizuje al-Rāzijeve medicinske doprinose, mnogi su ljekari u povijesti preferirali Avicennu zbog njegove organizacije i jasnoće. Zapravo, njegov uticaj na velike evropske medicinske fakultete proširio se i u rano moderno razdoblje. Tamo je Kanon medicine (Al-Qānūn fī al-ṭibb) postao najistaknutiji izvor, umjesto al-Rāzijeve Kitāb al-ḥāwī (Sveobuhvatna knjiga)."

Još nekoliko fotografija