Gasul mejjita koji je preselio od zarazne bolesti

Da li je umjesto gasula dozvoljeno koristiti tejemmum prilikom opremanja onog koji je umro od zarazne bolesti, bez otvaranja ćefina, vreće ili tabuta u kojem se nalazi, radi bezbjednosti onih koji opremaju i bave se ukopom dženaze?

Istraživanje ovog pitanja temelji se na dvije osnove:

Većina učenjaka složila se da je pranje umrlih muslimana farz ili vadžib-kefaje, ako za to nema opravdanih prepreka.

- U hanefijskoj pravnoj školi opštepoznati stav je da je gasul umrlog farzu-l-kifaje, (vadžibu-l-kefaje), a neki od njih su prenijeli usaglašeni stav da je umrlog obavezno ogasuliti.

U poznatom djelu Bahru-l-ra'iq (68/1) se navodi: „Gasul je kolektivna obaveza muslimanima prema umrlom (mejjitu) ... A u Fethu-l-Kadiru se navodi: „Jednoglasan je stav o obaveznosti, osim u slučaju da je mejjit hermafrodit, jer po tom pitanju ne postoji usaglašenost ...“).

U djelu Inajetu Šerhi-l-Hidajeti (464/2) se navodi: „Gasul je prioritet jer je to prva radnja koja se izvršava nad mejjitom – i to je usaglašena dužnost živih.“

U Mebsutu (58/2) se kaže: „Znajte da je kupanje umrlih obaveza (vadžib), to je dug muslimana prema drugom muslimanu. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Musliman ima šest prava, a u daljem hadisu kaže "...treba ga okupati nakon njegove smrti.“[1] Međutim, ako to učini jedna gupa  muslimana sa ostalih pada obaveza jer je dužnost već obavljena.“

Drugo mišljenje u ovom mezhebu jeste da je gasul pritvrđeni sunnet, ali je ovo mišljenje Ibn Nedžim oslabio u Bahru-r-Ra'iku kazavši: „Nakon konsenzusa je prenijeto jedno razmatranje s tim što se radi o izjavi koja nije podržana, pa nije dopušteno da se na taj način konsenzus obezvrijedi“ (68/1).

- Što se tiče malikija, poznato mišljenje u njihovoj pravnoj školi jeste da se umrli mora okupati (vadžib). Takvog mišljenja su i Kadi Abduvehhab, Ibn Mahrez, Ibn Abdulbarr a Ibn Rušd ga je popularizovao i Ibn Farahun. (Vidi Hašijetu-l-Dusuqi 94/4, Hašijetu-l-Adevi u Kefajetu-l-talib 425/7).

U djelu Telkin piše: „Kupanje umrlih muslimana je obavezno“ (141).

U Kafiju od Ibn Abdilberra stoji: „Umotavanje mejjita (u ćefine) je sunnet, a gasul je obaveza (vadžib), kao što je i zakopavanje i dženaze-namaz.“

Drugo gledište kod malikija jeste da je kupanje mrtvih pritvrđeni sunnet, o čemu su govorili Ibn Ebi Zejd, Ibn Junus i Ibn Dželab, dok je Ibn Bezejze to javno izjavio. (Vidi Hašijetu-l-Dusuki 94/4, Hašijetu-l-Adevi ala kefajeti-l-talib 425/7).

Prema Ibn Rušdu, rhm., sporno je što je gasul nije prenešen riječima već djelom  a samo djelo ne implicira obavezu. Što se tiče onih koji kažu da je gusul obavezan, oni dokazuju hadisoom Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji je onima koji su ogasulili njegovu kćerku rekao: Ogasulite je tri ili pet puta. Osim toga zabilježen je hadis u vezi muhrima koji se strmoglavio sa svoje deve: Ogasulite ga.

Značaj dva hadisa je u tome što obuhvataju naredbu i opis njenog sprovođenja.

Što se tiče onih za koje je gasul sunnet, oni kažu da ova izreka proistekla radi podučavanja gasulu a ne radi same naredbe, jer ona ne implicira obaveznost. (Vidi: Bidajetu-l-mudžtehid 181,182/1).

- Što se tiče šafija, oni su odredili da se mrtvi trebaju oprati i da je to farzu-l-kefaje. Imam Šafija je u El-Ummu (312/1) rekao: "Dužnost ljudi je da operu mrtvoga, da mu klanjaju dženazu i da ga ukopaju. Ta obaveza se neće ticati svih ljudi, već ako jedna grupa to bude učinila onda će svi imati nagradu kod Allaha.“

U djelu Havi od Maverdija (10/3) se bilježi: „Što se tiče gasula umrlih i njihovog umotavanja u ćefine te ukopavanja i klanjanja dženaze, to je propis koji je stavljen u obavezu svim muslimanima i svi su tome dužni, ako neki od njih to učine, onda je obaveza sa ostalih skinuta, u protivnom svi će biti odgovorni.“

Umjesto toga, imam Nevevi, rhm., spomenuo je da je kupanje umrlih jedna od kolektivnih dužnosti (farzu-l-kefaje), na što su složni svi muslimani. On je u Medžmu'u (128/5) rekao: Kupanje umrlih je konsenzusom muslimana kolektivna dužnost (farzu-l-kefaje), a smisao takve obveze je da kada jedna grupa ljudi to obavi onda obaveza sa ostalih pada. A ako niko to ne obavi onda grijeh pada na sve njih. Svi znaju da je kupanje i ukopavanje umrlih, te klanjanje dženaze-namaza, farzu-l-kefaje. U tome nema neslaganja.

Da je obavezno ogasuliti umrle Šafije zaključuju hadisom kojeg pripovijeda Ibn Abbas, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,  za čovjeka (muhrima) kojeg je zbacila deva sa sebe pa je slomivši vrat ostao mrtav rekao: „Okupajte ga sa vodom i sidrom“ (Prenosi ga Buhari i Muslim).

- Hanbelije se slažu s većinom učenjaka da je obavezno okupati umrlog i da je to kolektivna obligacija (farzu-l-kefaje), kako je to rekao Mardavi u Insafu (470/2), naglasivši: „Kupanje mejjita, umotavanje u kefine i klanjanje dženaze, a potom ukopavanje, su bez dvojbe kolektivne dužnosti. A ako je mejjit bio pokopan prije nego što je okupan, a za to su postojali uslovi, onda se treba ekshumirati. To je ispravno tretiranje ove problematike.“

U Šerhu-l-Kebiru (309/2) se navodi: „Kupanje umrlih, sahranjivanje, zatrpavanje u zemlju i klanjanje dženaze je obavezno, jer je Poslanik, s.a.v.s., za jednog muhrima koji se strmoglavio sa svoje deve, rekao: „Ogasulite ga vodom i sidrom, i stavite ga u platnene kefine.“

Ipak u nekim slučajevima nije moguće ogasuliti umrlog. Ako je, na primjer, tijelo izgorjelo ono bi se u slučaju gasula raspalo, ili ako je ugljenisano, ili ako je uzrok smrti osobe bila zarazna bolest poput lepre, kuge i drugih bolesti, tada se gasulom može inficirati osoba koja je gasuli.

Proučavajući stavove islamskih pravnika i imama mezheba o ovom pitanju, vidimo da je dopušteno izostaviti kupanje a umjesto toga politi vodu po tijelu umrlog bez trljanja. U slučaju da je to nemoguće onda treba preći na tejemmum.

- Hanefije smatraju da kada nije moguće okupati umrlog vodom zbog nedostatka vode, da tada treba tijelo mejjita posuti zemljom na način koji je spomenut u djelu Inaje (261/16) „Onoga koga nije moguće oprati, zbog nedostatka uslova, nad njim će se obaviti tejemmum čistom zemljom.“

Međutim, ako mejjita nije moguće okupati zato što ga je nemoguće dotaći, tada će ga se vodom politi, kao što je to naznačeno u djelu Meraki-l-Falah (224): „Naduveni mejjit koji se ne može dotaći će se politi vodom.“

- Malikije smatraju da nad onim koji se ne može oprati zbog nedostatka vode treba izvršiti tejemmum.

Ako je nemogućnost nastala zbog čireva na tijelu, opekotina, krasta ili malih boginja, pa bi pranje vodom dovelo do raspadanja i razlaganja tijela, tada će se politi vodom samo u mjeri koja neće dovesti do toga. Ako ga nije moguće politi vodom, onda će se obaviti tejemmum.

U djelu Mudavene (472/1) se navodi pitanje gasula preminulog zbog rana: „Upitan je Malik o onom koji je obolio od čireva pa je zbog toga i umro, te postoji bojazan da će zbog čireva po tijelu njegovo tijelo raspasti kada se polije vodom. - Upitao sam: Zar nije Malikova izreka da se mejjitu ne obavlja tejemmum zemljom osim ako čovjek mora gasuliti žene ili žena ljude? A da se nad ranjenicima, šugavim, boginjavim, ili drugim koji imaju neku bolest, ne treba obavljati tejemmum, već da se trebaju ogasuliti ili balzamirati u mjeri koja neće uzrokovati raspadanje odnosno razlaganje njihovog tijela? Rekao je: Jeste.“

U Šerhu-l-Kebiru (410/4) se navodi: „Polivanje vodom treba biti u što manjoj mjeri zbog bojazni da mu se dio tijela ne otkine ili raspadne. U slučaju da za to postoji bojazan onda će se obaviti tejemmum. To smatraju malikije. Dakle ne treba se obavljati tejemmum osim u slučaju ako je gasul vodom i trljanjem onemogućen.

Prema tome, malikije ne prelaze na tejemmum jedino ukoliko nije moguće gasul obaviti trljanjem odnosno sipanjem vode.

Što se šafija tiče, oni smatraju da ukoliko je iz nekog razloga nemoguće ogasuliti mejjita, poput situacija zbog nedostatka vode ili bojazni od raspadanja tijela uslijed požara, i sl. Onda mejjita nećemo gasuliti već samo obaviti tejemmum.

Čak smatraju da ako kod onog koji će gasuliti postoji bojazan od nekakve štete onda se mora izvršiti tejemmum.

Imam Nevevi, rhm., je kazao: Ako se ne može ogasuliti mejjit zbog nedostatka vode ili ugljenisanja tijela što bi dovelo do njegovog raspadanja, onda se neće gasuliti već tejemmumiti. Tada je tejemmum obaveza (vadžib) jer čišćenje nije vezano za otklanjanje nečisti. Tada treba preći na metodu tejemmuma zbog nedostatka vode, isto kao u slučaju džunupluka (osoba koja je u stanju nakon snošaja se smatra džunupom, nečistom i mora se okupati. Prim.prev.) ili ako ga je ujela zmija, jer bi se u slučaju kupanja njegovo tijelo počelo razlagati ili ako kod onog koji gasuli postoji nekakva bojazan u tom slučaju će se izvršiti tejemmum kako smo ranije spomenuli.“ (El-Medžmu' 178/5, vidi I'anetu-t-Talibin 127/2). A u Minhadžu je rekao: „A onoga koga nije moguće ogasuliti zbog nedostatka vode ili izgaranja ili ujeda zmije pa bi mu se u slučaju gasula tijelo raspalo ili postoji opravdani strah za onog koji gasuli, onda će se izvršiti tejemmum, obaveza je to isto kao i živom, i da bi se sačuvalo njegovo tijelo i da se ono u komadu sahrani, kao i da se zaraze (čireva) sačuva onaj koji gasuli.“

Hanbelije smatraju da ako se dođe u situaciji u kojoj je nemoguće okupati i istrljati umrlog, da ga se treba politi vodom bez trljanja, u protivnom preći će se na tejemmum.

U drugoj predaji kod hanbelija se bilježi mišljenje da onog koga je iz opravdanih razloga nemoguće okupati da mu ne treba obaviti ni tejemmum već će mu se klanjati dženaza bez gasula i tejemmuma, a svoje mišljenje temelje na smisao kupanja, a to je čišćenje koje se ne može ostvariti tejemmumom.

U Šerhu-l-Kebiru (337/2) se navodi: „Ko se iz opravdanih razloga ne može ogasuliti, poput nedostatka vode, ili bojazni da mu se tijelo ne otkida, kao što je slučaj sa rohavim, utopljenikom ili onog koji je izgorio, onda će se izvršiti tejemmum ako je to moguće, jer to je isti slučaj sa živim koji nema vode ili onaj kome voda šteti, a ako može onda će se djelimično ogasuliti a ostali djelovi tijela će se tejemmumiti kao što je slučaj sa živim čovjekom. A moguće je i da se ne tejemmumi, i da mu se klanja dženaza, sve u zavisnosti od njegovog stanja, kao što je spomenuo Ibn Ukajl, jer je svrha kupanja umrloga čišćenje koje se ne može ostvariti simboličkim prosipanjem zemlje po njegovom tijelu, odnosno tejemmumom, a prvo mišeljenje je tačnije ako je u stanju da se ogasuli na način što će se po tijelu posuti vode bez dodirivanja. A Allah najbolje zna.“ U Mubdi'u (240/2) je rekao: „A onog koga nije moguće ogasuliti zbog nedostatka vode ili sl. poput izgaranja, gube, raskomadanog tijela, onda će se izvršiti tejemmum, jer je kupanje umrlog podrazumijeva čišćenje tijela, pa će tejemmum kod nemogućnosti zauzeti mjesto kupanju; isti slučaj je sa džunuplukom ... a u slučaju da je nemoguće oprati jedan dio onda će se oprati djelovi koji se mogu oprati a ostali djelovi će se tejemmumiti. To su najispravnija mišljenja po ovom pitanju.“

Od njega se prenosi i stav da će se staviti u kefine i klanjati dženaza čak i bez gasula i tejemmuma, jer je svrha gasula čišćenje.

Ibn Ebi Musa kaže da će se izgorjeli, gubavi ili iskomadani mejjit politi vodom a potom umotati u kefine.

Neki savremeni učenjaci su na stanovištu da onaj ko umre od pogubne zarazne bolesti da će mu se obaviti tejemmum a da se ne treba ogasuliti ako postoji bojazan da će se onaj koji ga gasuli inficirati.

Šejh Muhammed bin Muhammed Muhtar Šenkiti je u djelu Šerhu umdeti-l-fikhi rekao: „Onaj ko ima opasnu zaraznu bolest, dakle radi se o opasnosti od umrlog, a ta bolest, prema izvještaju medicinskih stručnjaka, može preći na živog koji će ga ogasuliti onda će se izvršiti samo tejemmum čistom zemljom (...).“

U djelu Šerhu-l-zadi on kaže: „Isto tako ako postoji mogućnost inficiranja onog koji gasuli mejjita koji je umro od zarazne bolesti, učenjaci su napravili iznimku i odstupili od pravila rekavši da se takve osobe ne trebaju gasuliti već se nad njima mora obaviti tejemmum.“

Ovim stavom on se, zapravo, slaže sa većinom islamskih pravnika koji zagovaraju prelazak sa gasula na tejemmum uslijed nemogućnosti upotrebe vode zbog realne bojazni da će se time nanijeti šteta mejjitu ili onom koji ga bude gasulio.

Dr. Ahmed Qatti, predavač na Islamskom institutu u Torontu u Kanadi, smatra kako se kupanje i tejemmum treba obustaviti zbog mogućnosti prenošenja opasnih zaraznih bolesti, na osnovu činjenice da je to nužnost a nužde dozvoljavaju zabrane. Međutim, on tu obustavu ograničava nedostatkom stručnjaka koji imaju iskustva u rješavanju takvih slučajeva ili nedostatkom odgovarajućih preventivnih mjera.

U odgovoru na pitanje koje je dobio o pranju umrlih od SARS-a, ovaj ljekar je rekao:

„Što se tiče odredbi o sahrani, nužne potrebe dozvoljavaju zabrane, a potreba se procjenjuje u svom kapacitetu. Stoga je moguće zanemariti pranje umrlih koji su zaraženi epidemijskim virusom "SARS" ako je pranje opasno za one koji to rade. Sve što u ovom slučaju treba učiniti je sahraniti mrtve bez pranja. Potom se dženaze namaz (pogrebna molitva) održava na njegovom grobu nakon sahrane, ali ako postoje ljudi obučeni i imaju odgovarajuća preventivna sredstva da obave pranje tijela pokojnika u takvim slučajevima, nije dozvoljeno obustaviti pranje i to profesionalci moraju učiniti. Lideri u zajednici moraju osigurati obuku dovoljnog broja ljudi koji će obavljati takve zadatke uključujući pranje i opremanje umrlih. Pranje umrlog i njegovo opremanje je u konkretnom slučaju kolektivna dužnost a njenim neizvršavanjem bit će odgovorni i griješni svi. Kada jedan dio ljudi to obavi onda će obaveza sa ostalih pasti.

U bitnom rekao je sljedeće:

„Ali ako medicinski stručnjaci u ovom slučaju potvrde rizik od pranja, propis će se sa pranja preinačiti na tejemmum, poduzimajući pri tom neophodne mjere zaštite, uz nošenje zaštitne odjeće. Izvšit će se uklanjanje odjeće sa umrlih ako od toga nema opasnosti, u protivnom će se izvršiti tejemmum povrh odjeće. Uzvišeni Allah kaže: „Allah želi da vam olakša a ne poteškoće da imate.“ (El-Bekare: 185); „Bojte se Allaha koliko god možete“ (Et-Tegabun: 16). Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Učinite ono što sam vam zapovijedio koliko god budete u stanju.“  

Na osnovu navedenog možemo kazati da se:

1) Većina islamskih pravnika slaže da je obavezno oprati mrtve kad za to ne postoje prepreke, a neki od njih iznose konsenzus da je to jedna od kolektivnih dužnosti.

2) Većina islamskih učenjaka, također, smatra da kada je umrle nemoguće oprati, prema šerijatskim standardima, poput stanja ugljenisanog leša ili zarazne bolesti koja će najvjerojatnije nanijeti štetu onom koji gasuli ili koji se gasuli, tada se obustavlja pranje uz trljanje i prelazi na nalijevanje vode po mejjitu bez trljanja, u protivnom preći će se na tejemmum.

3) Neki učenjaci smatraju da i tejemmum treba obustaviti kada je gasul onemogućen - kao što je druga predaja od hanbelija – a svoje mišeljenje zasnivaju na činjenici da se pranjem želi očistiti umrli a to se ne postiže tejemmumom. Klanjat će mu se dženaza bez gasula i tejemmuma.

4) Neki savremeni učenjaci smatraju su da ako se mrtva osoba ne može oprati zbog zarazne bolesti, i bojazni da će se zaraza proširiti na onog koji ga kupa, tada će se podvrgnuti tejemmumu, a ako medicinski stručnjaci ustanove opasnosti od kupanja i tejemmuma na onog koji ga tretira, onda će mu se klanjati dženaza bez gasula i tejemmuma.

5) Stav o obustavljanju gasula ili tejemmuma se može ispoštovati samo radi preduzimanja neophodnih preventivnih mjera za sprječavanje prenošenja bolesti na onog koji obavlja gasul ili tejemmum, i da se radi o licima koji su specijalizirani za takve slučajeve.  

[1] (1) Ovaj hadis se ne nalazi ni u jednoj hadiskoj zbirci, a el-Zejlei u Nasbu-r-rajeti (2/257) spominjući njegovo značenje, kaže: „Što se tiče šejha Dželaluddin el-Habbazija on ga spominje u svojoj Hašiji (Fusnotama) pa kaže: Nnama je gasul poznat iz hadisa Poslanika, s.a.v.s.: Musliman ima osam prava – a među njima je spomenuo kupanje umrlih. Ja znam za ovaj hadis a nisam ga mogao naći.”