Prava nemuslimana u islamskoj vlasti

Dr. Jusuf Karadavi

Dr. Jusuf Karadavi

Šejh Qaradawi se ubraja u najzapaženije islamske ličnosti koje se odavno zanimaju za pitanja prava nemuslimana u muslimanskim društvima. Izlažem navode iz njegovih brojnih napisa po ovom pitanju, jer je on eminentan šerijatski pravnik, a njegovi zaključci se uvijek oslanjaju na šerijatske izvore.

Od najbitnijih prava nemuslimana u muslimanskim društvima, na koja se šejh Qaradawi osvrće, oslanjajući se na šerijatske izvore i stavove pravnika, su:

Pravo na zaštitu

Prvo od svih prava “sljedbenika knjige” u islamu je zaštita od svih vrsta spoljašnjih neprijateljstava. Stoga, ako ih neko napadne, muslimani su dužni stati im u zaštitu. Šejh Qaradawi se u ovoj tvrdnji oslanja na šerijatsku literaturu, kao i na stav imama Ibn Tejmijje, r.a. Imam Ibn Tejmijje je posredovao kod tatarskog zapovjednika Qatlušaha da oslobodi zarobljenike. Qatlušhah je dozvolio da se oslobode muslimanski zarobljenici, ali je Ibn Tejmijje insistirao da se oslobode i hrišćani. Ovakav stav Ibn Tejmijje predstavlja primjer fikhske perspektive prema zaštiti od stranih neprijateljstava.

Islamska država je, također, dužna štititi prava nemuslimanskih manjina od unutarnjeg nasilja. U skladu sa tim, nije dozvoljeno neprijateljstvo protiv njih ni u kom obliku. Prepliću se brojni ajeti i hadisi koji zabranjuju nasilje muslimana nad nemuslimanima, za primjer navodimo riječi Poslanika, s.a.w.s.: ”Ko učini nasilje prema mu`ahidu (nemuslimanu štićeniku islamske države) ili mu uskrati pravo, ili ga optereti preko njegovih mogućnosti,ili uzme nešto njegovo bez saglasnosti, ja ću mu biti tužitelj na Sudnjem danu.” (Bilježe ga Ebu Dawud i Bejheki).. Također je rekao:” Ko uvrijedi zimmiju (nemuslimana-štićenika) uvrijedio je mene, a ko uvrijedi mene uvrijedio je Allaha, dž.š.”(Bilježi ga Taberani u El-Ewsatu , sa dobrim lancem prenosilaca).

Kako je ovo bila praksa Poslanika s.a.w.s. , tako je postalo i praksom pravednih halifa . Prenešene su brojne slične izjave i postupci od Omera i Alije r.a. , a sličan pravac su zagovarali i brojni šerijatski pravnici.

Od oblika ove zaštite je:

Zaštita krvi – fizička bezbijednost

Qaradawi prenosi saglasnost učenjaka da se krv štićenika mora čuvati, te da je napad na njihovu fizičku bezbjednost jedan od velikih grijeha, zbog hadisa u kom je Poslanik, s.a.w.s., rekao: ”Ko ubije štićenika neće osjetiti miris dženneta, a ako ga i osjeti, to će biti sa udaljenosti od četrdeset godina.” (Bilježe ga Ahmed i Buhari u poglavljima o džiziji , kao i drugi) .

I ako se učenjaci razilaze po pitanju da li se musliman kažnjava smrću ako ubije nemuslimana, Qaradawi ispravnijim stavom smatra da muslimana treba ubiti ako bespravno ubije nemuslimana, oslanjajući se na sveobuhvatnost kur`ansko – sunnetskih citata koji naređuju odmazdu, uz stav o jednakosti prolivene krvi.

Na ovaj stav se oslanjao Osmanski hilafet, i praktikovao ga je u brojnim svojim pokrainama, prije mnogo vijekova, sve dok hilafet nije uništen početkom prošlog vijeka napadima neprijatelja islama.

Čuvanje imetka

Na obaveznosti ovoga su saglasni svi šerijatski pravni pravci, u svim oblastima i kroz različite vremenske periode. Pažnja islama prema imovini i posjedima nemuslimana dostiže do toga da on poštuje sve što nemuslimani smatraju imetkom – čak i kada to u očima muslimana ne predstavlja imetak. Alkohol i svinjsko meso nije dozvoljeno smatrati posjedom muslimana, tako da ako musliman muslimanu uništi nešto od pomenutog nije mu dužan ništa (jer je to imetak kojim nije dozvoljeno ostvarivati korist, prim.prev). Ali , ako pomenuto bude u posjedu štićenika, i musliman ga uništi, dužan je platiti njegovu vrijednost, kako tvrdi imam Ebu Hanife.

Čuvanje časti

Čast štićenika u islamu se čuva kao čast muslimana. Čak, imam El-Qarafi el–Maliki je rekao: ”Ko ih uvrijedi, makar ružnom riječju ili ogovaranjem, izgubio je Allahovu zaštitu, zaštitu Njegova Poslanika s.a.w.s., i zaštitu vjere islama” (U djelu El-Furuq tom 3, stranica 14, 119 odjeljak). Ovoj slične izjave islamskih učenjaka su brojne.

Osiguranje u slučajevima nemogućnosti, starosti i siromaštva

Šta više, islam garantuje nemuslimanima “penzijsko osiguranje koje pripada kako njima tako i svima koji budu u njihovoj situaciji”, jer su oni štićenici islamske države, a ona je odgovorna za svakog svog građanina. Poslanik, s.a.w.s., je rekao: ”Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado”. (Muttefeq alejh). Prema ovom se upravljala praksa pravednih halifa i onih nakon njih. Ovakav stav je prenešen u pismu Halid bin Welida stanovnicima El-Hireh u Iraku u vrijeme vladavine Ebu Bekra es-Siddika, r.a., u prisustvu velikog broja ashaba, što se ujedno smatra i njihovim konsenzusom. Omer bin Hattab je vidio starca Jevreja kako zbog starosti prosi (u nemogućnosti da zaradi) pa je njemu i svima njemu sličnima propisao iz muslimanske blagajne doživotnu penziju rekavši: ”Nismo pravedni prema njemu ako mu dok je mlad uzimamo porez a ostavimo ga na cjedilu kada bude bespomoćan. ”Ovakvog stava su i većina islamskih pravnih skola.

Pravo na ispovijedanje vjere

Među ovim pravima je i zabrana muslimanima da štićenike prisiljavaju na prihvatanje islama. Svaki vjernik ima pravo na svoju vjeru i pravac, i ne smije se prisiljavati da prihvati drugu vjeru, niti se smije vršiti pritisak da bi se okrenuo islamu. Temelj ovog prava su Allahove riječi: ”U vjeru nije dozovoljeno silom nagoniti, pravi put se jasno razlikuje od zablude.” (El-Bekare: 256). Također je Uzvišeni rekao: ”Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Junus 99)
Historija istinom svjedoči o muslimanima po ovom pitanju, a i zapadnjaci to priznaju.

Islam je čuvao nemuslimanima njihove bogomolje i vjerska obilježja. U vrijeme Poslanika, s.a.w.s., stanovnicima Nedžrana je garantovana vjerska sloboda, koju im garantuje Allahovo pravo i zaštita Njegova Poslanika, s.a.w.s. Sloboda da vjeruju i ispovijedaju svoju vjeru, da imaju svoje zajednice i svoju trgovinu. Omer, r.a., je u djelu poznatom kao “Omerova povelja” garantovao stanovnicima Elija`a slobodu ispovijedanja vjere. Ova sloboda je garantovana i stanovnicima `Anata u vrijeme Halid bin Welida, kako to prenosi Ebu Jusuf u djelu “El-Haradž”.

Kao dokaz slobode vjere poslužiće i stavovi šerijatskih pravnika da je dozvoljeno da nemuslimani grade svoje crkve u naseljima u kojima većinu čine muslimani. Praksa muslimana kroz historiju je tekla u ovom smjeru od davnina. U Egiptu je izgrađeno mnogo hrišćanskih crkava u prvom hidžretskom stoljeću, kao što je crkva Mar Markos u Aleksandriji ( između 39. i 56. hidžretske godine). Također je prva crkva u Fustatu podignuta za vrijeme vladavine Ibn Muhlida (između 47. i 68. hidžretske godine). Abdul-Aziz bin Merwan, kada je osnovao grad Hilwan, dozvolio je izgradnju crkve u njemu, kao što je dozvolio i nekim monasima da izgrade dva manastira.

Čak, istraživač El-Mukrizi jasno ističe: ”Šta više, sve pomenute kairske crkve su podignute za vrijeme islamske vlasti, i niko se po tom pitanju ne razilazi.”

Također i u naseljima gdje muslimani nisu činili većinu, bilo je dozvoljeno obnavljanje crkava i izgradnja bilo čega što je hrišćanima bilo potrebno, u skladu sa njihovom brojnošću.

Ovakva blagost se nije pojavila nigdje kao u islamu, tako da je francuski orijentalista Gustav Lubon rekao: ”Vidjeli smo iz kur`anskog ajeta koji smo prethodno pomenuli da je blagonaklonost Muhammeda, a.s., prema Jevrejima i hrišćanima bila dovedena do vrhunca. Ovu blagonaklonost nije zagovarao ni jedan osnivač vjere prije njega, u jevrejskoj vjeri a posebice u hrišćanstvu, a vidjećemo i kako su pravedni halife slijedile njegovu praksu.” Ovo je takođe prenijeto jezicima Evropljana, kao što je bio Robertson i drugi.

Pravo na rad i zaradu

Također, islam nemuslimanima garantuje pravo na rad i zaradu. Oni se mogu baviti svim oblicima trgovine, kupoprodaje, iznajmljivanja, punomoćništva, i drugo, osim kamate, jer se prenosi da je Poslanik, s.a.w.s., pisao vatropoklonicima Hedžera – ili će te ostaviti kamatu, ili ste obijavili rat Allahu i njegovom Poslaniku.” Ovom izuzetku se može dodati zabrana prodaje alkohola i svinjskog mesa u muslimanskim sredinama. U svemu ostalom, imaju punu slobodu poslovanja. Kaže Adam Mejtz: ”Nije postojalo nista u islamskom šerijatu što je pred štićenicima zatvaralo vrata poslovanju. Oni su bili uspješni u jako unosnim djelatnostima, bili su bankari i trgovci, ljekari. Šta više, nemuslimani su se organizovali, tako da su Jevreji bili najuspješniji bankari u Šamu, dok su većina liječnika i pisara bili hrišćani. Poglavar hrišćana u Bagdadu je bio liječnik halife, a poglavari Jevreja i njihovi talenti su bili uz njega.”

Pravo na zauzimanje položaja u vlasti

Islam nije zabranjivao štićenicima da zauzimaju položaje u državnom aparatu, jer ih je smatrao dijelom mreže od koje je istkana država. Islam nije želio da oni budu izolovani. Štićenici su imali pravo na zauzimanje svih funkcija u državi, osim onih koje bi narušile primat vjere u upravi, kao što je imamet, zauzimanje vladarske funkcije, upravljanje vojnim trupama ili suđenje muslimanima, upravljanje imetkom kojeg muslimani daju kao sadaku i slično.

Hilafet ili imamet su oblici upravljanja koji su direktno naslijeđeni od Poslanika, s.a.w.s., i nije realno da ovu vlast naslijedi nemusliman, niti je relano da sudi prema islamskom zakonu neko ko ne vjeruje u islam. Takođe pitanje upravljanja vojskom je za muslimane sasvim ibadetsko pitanje, jer je borba za islam vrhunac pokornosti Allahu, te stoga nije normalno da jedan takav ibadet predvode i njime upravaljaju nemuslimani. Isti je slučaj i sa imetkom od sadake, jer je takav način dijeljenja ibadet za muslimana, i nije normalno da rezultatom tog ibadeta upravlja nemusliman.

U ostalim slučajevima, dozvoljeno je osloniti se na štićenike u upravljanju državnim aparatom, ako se radi o povjerljivim i pouzdanim ljudima, iskrenim prema državi u kojoj žive, ali ne i prema onima o kojima kaže Allah Uzvišeni: ”O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. (Alu Imran 118)

Imam El-Mawerdi čak tvrdi da štićenik ima pravo da zauzme položaj u takozvanim izvršnim ministarstvima, gdje će imati zadatak da provede odredbe koje vladar naredi ili ih potpiše.

U vrijeme Abbasija, pojedini hrišćani su zauzimali položaje u ministarstvu. Od njih su Nasr bin Harun (369 godine) , zatim Isa bin Nestoros (380 godine) a prije toga, Muavija bin Ebi Sufjan je imao pisara hrišćanina po imenu Sedžun.

Nekada se sa ovom velikodušnošću pretjerivalo, tako da su se muslimani žalili da ih Jevreji i hrišćani bespravno nipodaštavaju u njihovoj sopstvenoj državi.

Zapadni historičar Adam M. u svojoj knjizi “Islamska civilizacija u četvrtom hidžretskom stoljeću” (Drugi dio, 105 strana): ”Od stvari kojima se toliko čudimo je jako izražena brojnost radnika i činovnika u upravnoj vlasti koji nisu muslimani u muslimanskoj državi. Sticao se dojam da hrišćani upravljaju muslimanima u državi islama, a davne su pritužbe muslimana na lošu vlast štićenika islamske države.”

dr. Jusuf Karadavi

Mes`ud Sabri, preneseno sa www.qaradawi.net

Preveo: Enis Burdžović

No Comments

    Leave a reply