Zločini spomenuti u Kur'anu sa osvrtom na nasilno pokrštavanje muslimana Plava i Gusinja (1912-1913)

Uvod

Filozofija islamskog prava nastoji da osigura vjeru, život, potomstvo, razum i imetak. U usuli-fikhu to je poznato pod imenom ed-darurijatu-l-hamse (pet elementarnih stvari koje šerijat štiti). Uz spomenutih pet neki pravnici dodaju i čast kao šestu kategoriju.

Pokrstavanje u plavu 1912-1913

Pokrstavanje u plavu 1912-1913

Prema islamskom učenju zločin je loše djelo zločinca kojeg učini protiv sebe, svoje porodice, društva, domovine ili naroda. Zločin je grijeh a zločinac griješnik. U Kur'anu se na preko šezdeset mjesta u raznim jezičkim formama spominje pojam zločina. Osnova tih riječi je glagol džerime (جرم) . Kur'an u predmetnim ajetima daje opise zločinaca, njihovih stanja, djela, nesrećnih svršetaka, previranja, imaginarnih prikaza, kako su opominjani, s čime im je prijećeno, kako su bili upućivani na Pravi put, i na koji način su im vjerovjesnici i dobri ljudi bili model ponašanja. U Kur'anu su dati opisi zločina ubistva s predumišljajem, a potom razbojništva na putu, krađe, bluda i velikih grijeha (konzumiranje alkohola i svinjetine, kamatu, eksploataciju imetka siročeta, neposlušnost roditeljima, lažno svjedočenje, izbjegavanje svjedočenja, namjerno nepoštivanje Allahovih odredbi, laganje, kidanje rodbinskih veza, kockanje, korupcija, zakidanje na vagi, ogovaranje, spletkarenje, prenošenje tuđih riječi, varanje i ostalo što Kur'an smatra zločinom za kojeg će se počinioci kazniti na dunjaluku i na Ahiretu).
Prema tim navodima primjećujemo da postoje individualni i kolektivni zločini:
Prvi: Individualni zločin je spomenut u Kur'anu kroz personifikaciju samog zločinca, preko kojeg se opisuju svi zločinci ma kakve zločine počinili. U tom smislu Kur'an kaže: „Zločinac bi jedva dočekao da se od patnje toga Dana iskupi sinovima svojim, i ženom svojom, i bratom svojim, i porodicom svojom koja ga štiti, i svima ostalima na Zemlji – samo da se izbavi“ (El-Me'aridž:11-17); „Onoga koji pred Gospodara svoga kao zločinac iziđe čeka Džehennem, u njemu neće ni umrijeti ni živjeti“ (Ta-Ha: 74).
Drugi: Kolektivni zločin spomenut u Kur'anu preko zločinačkih skupina koje vrše određeni zločin. U tom smislu, Kur'an kaže: „I isto tako Mi učinismo da u svakom gradu velikaši postanu zločinci i da u njemu zamke postavljaju, ali oni samo sebi zamke postavljaju, a da i ne primjećuju“ (El-En'am: 123).
Postoje drugi ajeti koji o tome govore i spominju svršetak zločinaca na ovom i Budućem svijetu.

Briga šerijata za životom

U Kur'anu se ubistvo smatra velikim grijehom i život jednog čovjeka je vrijedan života svih ljudi na Zemlji jer je društvo sazdano od pojedinaca.
„Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao“ (El-Ma'ide: 32).
Zato je Kur'an propisao odmazdu, jer kad ubica zna da će za ubistvo platiti životom onda će se sustegnuti od takvog čina:
„U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!“ (El-Bekare: 179). U drugom ajetu se navodi: „Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, bit će mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici“ (El-Ma'ide: 45).
Uzvišeni Allah je učinio krv, imetak i čast svetim, a Poslanik, s.a.v.s., je na Oproštajnom hadžu u svetom gradu i u svetom danu njihovu svetost potvrdio. Tada je ispred desetine hiljada muslimana, rekao: „Zaista su vam vaši životi i vaši imeci i vaša čast sveti kao što vam je svet ovaj dan u ovome gradu u ovom mjesecu“. Također je rekao: „Svakom muslimanu su zabranjeni krv, imetak i čast drugog muslimana“. Poslanik, s.a.v.s., je u drugom hadisu kazao: „Kad bi svi na nebesima i na Zemlji učestvovali u krvoproliću jednog čovjeka, Allah bi ih sve potrpao u Vatru!“
To iz razloga što je čovjek Allahova građevina i nikom nije dozvoljeno da je poruši, osim Onoga ko je njen graditelj i vlasnik, a to je Uzvišeni Allah. Čak ni samom čovjeku nije dozvoljeno da tu građevinu poruši, odnosno izvrši samoubistvo. Za onog ko to počini Allah u hadisi-kudsiju kaže: „Pretekao Me je rob Moj sa sobom pa sam mu zabranio Džennet“. A u Kur'anu se kaže: „I ne ubijajte se! Allah je, doista, prema vama milostiv“ (El-Ma'ide: 29).
Zbog brige za ljudskim opstankom Kur'an osuđuje sve vrste ubistva – one koji su bili aktuelni u vrijeme objave Kur'ana kao i moderne načine uništavanja. Predislamski Arapi su ubijali svoju djecu bojeći se siromaštva. Moderni nearapi ubijaju svoju nerođenu djecu bojeći se neimaštine (abortus) pa Kur'an poručuje: „Reci: “Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje; da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo – ne približujte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva – eto, to vam On preporučuje da biste razmislili“ (El-En'am: 151).

Ubistvo u prvoj ljudskoj zajednici

Pop Šekularac prilikom pokrštavanja muslimana Plava i Gusinja 1913. god.

Pop Šekularac prilikom pokrštavanja muslimana Plava i Gusinja 1913. god.

Kur'an-i Kerim nam govori o prvom neprijateljstvu koje je rezultiralo ubistvom brata po krvi i vrsti. On nam opisuje stanja ubice i ubijenog koji su bili svjesni da je ubistvo zločin i grijeh koji izaziva Allahovu srdžbu i ulazak u pakao. Čak se i ubica borio sam sa sobom ali ga je ipak zla misao i nakana pobijedlila njegovu dušu, pa ga ubi i posta jedan od izgubljenih i onih koji se kaju. Uzvišeni Allah nam je kazao kako se desio prvi zločin i s njim povezao prve krivične propise za koje znamo:

pokrstavanje u plavu - kolorit

pokrstavanje u plavu – kolorit

„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao“ (El-Bekare: 32).
U Sahihu Buharije i Muslima se navodi od Ibn Mes'uda, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Za svakog čovjeka koji je nepravedno ubijen prvi sin Ademov imat će udio u tome jer je on prvi počinio ubistvo“.

Tretman zločina ubistva u drugim civilizacijama i zakonima

Analizirajući stavove drugih svjetonazora napram ubistva, primjećujemo da većina njih propisuje smrtnu kaznu za ubicu. Međutim, prilikom samog tretmana egzekucije nailazimo da jedna strana pretjeruje, a druga zanemaruje izvršenja kazne.
Tako, recimo, Tora staje na strani oštećenog i stavlja u obavezu njegovom skrbniku da bez ikakvog sažaljenja i obzira ubicu liši života. Ovo znači pretjerano stajanje na strani oštećenog a zanemarivanje položaja počinioca zločina. Jevanđelje, kako mnogi razumiju, zanemaruje sami zločin i upozorava da se na zlo ne uzvraća istom mjerom, te da se krvniku mora oprostiti. Ovo je suprotno od stava Tore. Rimski zakon je blag prema zločincu ako pripada uglednicima, a nemilosrdan je prema onima koji su običan puk. Kao da uglednik i običan građanin nisu jednaki po krvi i mesu i ne pripadaju istoj, ljudskoj zajednici. Stoga, u rimskom zakonu „ugledni“ građani imaju povlašten status, dočim običan narod snosi za isto djelo najokrutnije sankcije. Predislamski Arapi su isto tako pretjerivali na način što su se svetili onima koji nisu ubice, te što su neproporcionalno vršili odmazdu (ubijali su desetoricu njihovih za jednog svog). Ta nepravda ticala se osvete za ljude, rane ili krvarinu. Nekada su za ženu ubijali čovjeka, slobodnog za roba, čak čovjeka za životinju!
Primjećujemo da stari zakoni daju odluku u ruke krvnom osvetniku dok moderni zakoni stavljaju oprost ili kaznu na raspolaganje meritornim ličnostima (sudija, vladar), bilo to po volji porodici (krvnom osvetniku) ili ne.
U naše vrijeme postoje oni koji smatraju odmazdu drakonskom kaznom koja je neprimjerena, te da ubica, onaj ko je uzrok da djeca postanu siročad, a majke udovice, trebaju da se tretiraju u kazneno-popravnim ustanovama. Po njihovom mišljenju na taj način ljudi treba da se edukuju na samilost.

Stav islama po pitanju odmazde

Ovo je bio generalni stav stare i moderne legislative glede kazne za ubistvo, a on je, kako smo spomenuli, ili prestrog ili preblag. Kako za koga.
Dolaskom islama, kao posljednje nebeske vjere, koja je namijenjena svim ljudima stvoren je princip baštinjenja bolje opcije, tako da islam zauzima središnji stav između prekomjernosti i zanemarivanja u dogmatici, etici, propisima, bilo individualnim ili kolektivnim. Uzvišeni Allah kaže:
„I tako smo od vas stvorili umjerenu (pravednu) zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi“ (El-Bekare: 143).
Neophodno je bilo da islam tada postavi principe koji će biti daleko od onih koji su vladali u tretmanu ubistva i ubice. Bez obzira da li se radi o pretjerivanju ili zanemarivanju krivičnih sankcija.

1. Verifikacija kazne ubistva za počinjeno ubistvo – islam je konstruisao način zaštite od zločina. Imajući u vidu anomalije koje su u svakom društvu prisutne, propisao je kazne kao lijek za anomalije. Na tom putu verifikovao je prethodne zakone koji predviđaju odmazdu za ubistvo. Dakle, dozvolio je krv zločinca. U tom smislu objavljeni su ajeti o odmazdi kao i izrijek Vjerovjesnika, s.a.v.s.: „Čovjeka nije dozvoljeno ubiti osim u tri slučaja: ako je bludnik oženjen treba ga kamenovati do smrti, ako čovjek ubije namjerno drugog čovjeka, i on treba biti ubijen, te ako napusti islam, i bori se protiv Allaha i Njegovog poslanika, onda će se ubiti, ili razapeti, ili protjerati iz zemlje.“ S ovim principom islam je stao na put zanemarivanju sankcionisanja zločina, na koje poziva Jevanđelje i neki moderni istražitelji čija srca su puna milošću milosti prema zločincima, zanemarujući negativne posljedice zločina na žrtvu, njegovu bližu i dalju rodbinu, na bezbjednost i stabilnost ljudske zajednice.
2. Izbor između odmazde i oprosta – iako je islam potvrdio odmazdu kao kaznu za zločin ubistva, to ne smatra neodložnom obavezom, već daje izbor između odmazde i oprosta, kao što prilikom oprosta daje opciju krvarine ili pomirenja, kao i odustajanje od toga dvoga. Islam podstiče samilost i bratsko sažaljenje, toleranciju i oprost. Od Enesa, r.a., se prenosi da je rekao: „Nijedna stvar nije doprla do Poslanika, s.a.v.s., u kojoj se nalazi odmazda, a da nije naređen i oprost.“ Stoga islamski pravnici su imali običaj kazati, da je oprost bolji od pomirenja, a da je pomirenje bolje od odmazde, jer dobrom vjerniku su dovoljne riječi Allaha: „A onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi“ (Eš-Šura: 40). S ovim principom islam je umanjio pretjeranost Tore koja zagovara neminovnost kazne, te zabranu oprosta kada je u pitanju zločin ubistva: „To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost“ (El-Bekare: 187).
3. Jednakost svih ljudi pred zakonom – islam je poistovjetio sve ljude po vrijednosti njihove krvi i nije nečiju krv učinio vrijednijom od krvi drugih, kao što nije ni jednu zajednicu izdigao iznad zakona. Nema povlaštenih „uglednika“ i nepovlaštenog puka koji su se, u vrijeme Rimljana, bacali divljačima da iskupe svoje grijehe. Jednakost svih ljudi naspram zakona se ogleda u sljedećem primjeru: Drugovi (ashabi) su pokušali da poštede kazne ženu iz Kurejša, od plemena Beni Mahzum, koja je ukrala i zaslužila da se nad njom izvrši kazna za krađu. Oni su predložili Usamu bin Zejda da se zauzme za nju kod Poslanika, s.a.v.s., jer je on bio njegov miljenik. Usame se zalagao za nju a Vjerovjesnik, s.a.v.s., se naljuti i stade govoriti ljudima: „Doista one prije vas je upropastilo to što nisu izvršavali kaznu nad nekim ko ukrade ako je plemićkog porijekla, a izvršavali su je kad ukrade neko slabijeg porijekla. Tako mi Allaha, kada bi Fatima kći Muhammedova ukrala, ja bih joj odsjekao ruku“. U prilog ovome govori i oproštajna hutba Poslanika, s.a.v.s., koju nam Prenosi Imam el-Bejheki: Od Džabira, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., održao hutbu (oproštajna hutba) u sredini dana tešrika i da je tom prilikom kazao: “O, ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti (takvaluku). Da li sam vam prenio poruku? Allahu budi mi svjedok!” Ovo je osnovno pravilo. Međutim, postoje mišljenja nekih islamskih pravnika da se ne mora ubiti roditelj zbog djeteta, gazda zbog svog roba, slobodan čovjek zbog roba, musliman zbog zimmije . Ovo je samo mišljenje dijela islamskih pravnika (el-fukaha’) i ne treba ga vezati za opšti princip u islamu, jer su pred zakonom svi odgovorni.
4. Striktna odgovornost zločinca – islam je potvrdio pravilo da akter zločina ne smije svaliti krivicu i odgovornost na nekog ko nije počinio taj zločin. Zato se prilikom odmazde treba ubiti samo zločinac: „Što god ko uradi, sebi uradi, i svaki grješnik će samo svoje breme nositi“ (El-En'am: 164). Isto tako ne treba snositi kaznu koja nije srazmjerna njegovom zločinu, tako da ne treba udvostručavati povrede niti krvarinu: „Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive“ (En-Nahl: 126). S ovakvim pristupom islam je negirao običaj predislamskih Arapa da zbog jednog čovjeka strada ili bude odgovorno čitavo pleme, kao i udvostručavanje povreda i krvarine. U slučaju ubistva iz nehata Kur'an daje mogućnost iskupljenja za taj grijeh tako što će ubica osloboditi jednog roba od ropstva i platiti krvarinu porodici nastradalog. Ali ovo ne važi za ubistvo s predumišljajem: „Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba – vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste“ (En-Nisa’: 92). Islam je potvrdio predislamski sistem učestvovanja ili plaćanja krvarine, tzv. „El-akila“, jer je to aspekt međuplemenskog pomaganja i solidarnosti, ali nije opšti propis koji važi za sva vremena i mjesta bez obzira na stanja i okolnosti.
5. Pravo oprosta pripada krvnom osvetniku (nasljedniku) – islam je staratelju (nasljedniku) žrtve dao pravo osvete i pravo oprosta. Međutim, vlastodršcu nije dao pravo oprosta u slučaju da se staratelj (žrtve) nije odlučio na odmazdu, ali dao mu je pravo da izvrši kaznu prema prijestupniku, ako se staratelj nije odlučio za oprost, te, ako je prijestupnik poznat po kriminalu, odnosno, ako imam (vođa) procijeni da bi se kažnjavanjem prijestupnika odagnala nesigurnost građana i anarhija. Poznato je da u ovlaštenom kažnjavanju imam ima pravo da odredi i smrtu kaznu. Kada se analizira ovaj princip saznajemo da je zločin ubistva prevashodno atak na žrtvu, a potom na njegovu rodbinu koja se njime ponosila, njegovim trudom okorišćavala, i koja je, za njegovu pomoć i susret, sada već uskraćena. Ovi aspekti se moraju sagledati, ako se želi spoznati nosilac prava u ovom zločinu. Ne samo zbog koristi rodbine i plemena već i čitavog društva. Jer ako im se pravo na odmazdu oduzme, i vladar ne izvrši odmazdu nad prijestupnikom, onda će se staviti u nelegalnu poziciju – a ona je osveta i osvetoljubivost. To će pogoršati odnos između njih i ubice, te njegove rodbine. Na taj način se nastavlja neprijateljstvo i nasilje koje će se vjerovatno prenijeti i na plemena. U tom slučaju dolazi do grupisanja ljudi i ekspanzije nereda i nasilja, a to je najgore što može zadesiti zajednicu. Međutim, ako im se da pravo, a potom s njihove strane dođe do oprosta, a strasti se smire i očiste od mržnje i zavisti, nestat će fitne i nesigurnosti, a oprost na kojeg šerijat potencira, će oprati krv i zaliječiti rane. Zločin ubistva je šteta za društvo, s tog aspekta društvo ima pravo reagovanja na to naročito ako je prijestupnik poznat po kriminalu i u njemu uživa. S te strane, islam daje pravo vladaru da se ponaša onako kako smatra a sve u cilju sprečavanja haosa u društvu. Na ovaj način šerijat čuva i poštuje pravo rodbine i društva. Jasno je da ovakva regulacija zločina ubistva nasljednika čini osnovnog nosioca prava u zločinu, jer je on taj koji traži odmazdu i koji traži oprost, bez stvaranja problema imamu (vladaru) da očuva red i mir u zajednici. Ako je situacija obratna, pa vlada, kao što je to slučaj sa pozitivnim pravom, bude osnovni nosilac prava, i samo ona ima pravo odmazde i oprosta, bez obzira na rodbinu žrtve, i zadovolji se sa obeštećenjem, mi kažemo da to nije ispravno jer, doista, duša čovjeka je zlopamtiva i pakosna, a novčano obeštećenje neće je očistiti niti uspokojiti. Uspoređujući druge prijestupe za koje je predviđena šerijatska kazna (el-hadd), poput krađe i bluda, primjećujemo da one nisu istovjetne sa zločinom ubistva. To iz razloga jer su one prevashodno atak na društvo, jer ukazuju na zloćudnost prijestupnika i sklonost izdaji. Zato su takvi postupci pogubni za sigurnost i čast, jer svojom prirodom otežavaju preventivu. Tako da je pravo društva veoma jasno, a dužnost imama je da izvrši sankciju nad prijestupnicima kada bez dvojbe utvrdi njihovu odgovornost. Tu nema mjesta oprostu ili protekciji. Uzvišeni Allah kaže: „Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!“ (En-Nur: 2). U pogledu krađe, Uzvišeni Allah kaže: „Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar“ (El-Ma'ide: 38). Tekstovi o odmazdi, pak, govore na drugi način: oni jasno daju pravo nasljedniku žrtve, te zabranjuju pretjerivanje u realizaciji prava: „A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast, ali neka ni on ne prekoračuje granicu u ubijanju, ta njemu je data vlast“ (El-Isra’: 33). U Kur'anu se privoljava čovjek na oprost i otvaraju se vrata novčanog obeštećenja: „A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati“ (El-Bekare: 178).

Briga šerijata za vjerom

Učesnici okruglog stola u Plavu

Učesnici okruglog stola u Plavu

Istim intenzitetom šerijat brine i štiti čovjekovu vjeru. Mnogo je ajeta u Kur'anu koji vjeru stavljaju na pročelje čovjekovih prioriteta. Među posljednjim ajetima koji su objavljeni Muhammedu, s.a.v.s., je ajet: „Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih – već se bojte Mene. Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera“ (El-Ma'ide: 3). Ovo daje implikaciju da je smisao slanja Božijih poslanika i Knjiga upravo objavljivanje i očuvanje ispravne vjere – islama, koja osigurava čovjekov život i sreću na ovom i Budućem svijetu.
Međutim, muslimani su često puta kroz historiju bili primoravani da promijene svoju vjeru ili u najmanju ruku da se asimiliraju. Slučaj Previje u plavo-gusinjskom kraju nam to bjelodano kazuje.
U Kur'anu se kaže: „Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika“ (En-Nahl: 106).
Tumačeći ovaj ajet imam et-Taberi, rhm., kaže: „Od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: „Allah je ljude obavijestio da onaj ko, nakon vjerovanja, uznevjeruje, da će zaslužiti Allahovu srdžbu i veliku patnju. A onaj kome jezik izgovori (riječi nevjerovanja) a srce mu govori suprotno, kako bi se spasio neprijatelja, on za to nema nikakve smetnje, jer Uzvišeni Allah će suditi Svojim robovima prema onom za što su im srca vezana“.
Kada su mekanski politeisti primoravali Bilala ibn Rebbaha, crnog abesinskog roba, mučeći ga da porekne svoje vjerovanje u jednog Boga i Njegovog poslanika, s.a.v.s., stavljajući na njegove grudi veliki kamen, njegova vjera i ljubav prema njoj premašivala je teret tog kamena i potencijalnu smrt, tako da nije odustao od svoje vjere, već je izgovarao: ehadun, ehad! (Jedan, Jedan). Dakle, vjerujem u Allaha, jednog i jedinog Boga i pod cijenu svog života.
Međutim, vjera islam u svojim propisima podrazumijeva olakšicu (ruhsa) koju muslimani mogu koristiti kada su u nevolji, bolesni, na putu i sl.
Primjer u nastavku nam jasno kazuje na koji način se vjera živi i čuva, te činjenicu da se vjera pohranjuje u srcu čovjeka. U tom srcu koje Allah Svojim prstima lašti i okreće pa čovjek nekada bude vjernik, a nekada nevjernik.
Jednog dana mušrici su uhvatili Ammara ibn Jasira i nisu željeli da ga puste sve dok nije opsovao Poslanika, s.a.v.s., a o njihovim božanstvima govorio sve najbolje. Potom su ga pustili. Kada je došao Poslaniku, s.a.v.s., on ga upita: „Šta za sobom ostavljaš?“ „Zlo, Allahov poslaniče. Nisu me ostavili sve dok te nisam psovao a njihova božanstva po dobru spomenuo.“ Poslanik, s.a.v.s., ga upita: „Kako je tvoje srce?“ Reče: „Smireno u vjerovanju.“ „Ako ponovo tako urade i ti isto tako ponovi, reče mu Poslanik, s.a.v.s.
Ovaj hadis nam potvrđuje da se vjera ne može silom uzeti kao što se ne može silom utjerati u srce čovjeka. To iz razloga, kako egipatski publicista Muhamed Imara kaže, što prisila rađa licemjera a ne iskrenog vjernika, a licemjeri ne trebaju nikom.
Ovi događaji nam potvrđuju kur'ansku svevremenost i činjenicu da historija ne ide linearnim putem već se ciklično ponavlja. Jer u Bilalu i u Jasiru možemo vidjeti mnoge Plavo-Gusinjane, neki od njih su, poput Bilala, dali svoj život za vjeru mareći za žrtvu, a neki su bili pragmatični i spasili se sigurne smrti. Takav je bio Avdaga, plavski Ammar ibn Jasir, koji je popu Šekularcu, dok ih je krstio i polivao vodicom, rekao: „Pope, de požuri malo, prođe nam ikindija!“

Kakav je status onoga ko je primoran na nevjerstvo

Pored Kur'ana, Sunneta, dozvola promjene vjere pod prisilom utvrđuje se i konsenzusom islamskih učenjaka. Imam Ibn Hazm, rhm., kaže: „Islamski učenjaci su složni da onaj ko je primoran na nevjerstvo, a srce mu je smireno u vjerovanju (imanu), to mu ne nameće nevjerovanje kod Allaha.“ Ibn Tejmijje, rhm. Po ovom pitanju kaže: „Kod nas nije bilo nikakve dvojbe da puke riječi ne povlače za sobom nikakav propis ako je čovjek nepravedno primoran da ih izgovori“. U Pravnoj enciklopediji (El-Mevsu'atu-l-fikhijje) se navodi: „Islamski pravnici su složni da onaj ko bude primoran na kufr, pa izgovori riječi nevjerovanja, neće postati nevjernikom.“
Inače postoje dvije vrste primoravanja: Da čovjek bude primoran da verbalno promijeni svoju vjeru pod prijetnjom ubistva, unakaživanja tjelesnih organa ili sasjecanja udova, te udaranja koje može narušiti zdravlje bilo to malo lii mnogo. Ova vrsta se naziva potpunim primoravanjem (ikrah tammen), dok se druga vrsta odnosi na situaciju kada se čovjek primorava da promijeni svoju vjeru pod prijetnjom zatvora, ograničavanja slobode, udaranja koje neće narušiti zdravlje. Ova vrsta se naziva nepotpunim primoravanjem (ikrah nakisan).
Islamski učenjaci su naveli uslove za potpuno primoravanje izgovaranja riječi nevjerstva:
a. Da to bude pod prijetnjom ubistva, sasjecanja udova ili neprijatnosti koje poput zatvora ili udaranja
b. Da onaj ko prijeti bude u stanju izvršiti prijetnju
c. Da onaj ko se primorava bude nemoćan da se brani, pobjegne ili nekog drugog pozove u pomoć
d. Da onaj ko se primorava bude siguran da će onaj ko ga primorava izvršiti prijetnju

Da li je dozvoljeno da onom ko se primorava na nevjerstvo trpi i podnosi neprijatnosti pa čak i da bude ubijen na Božijem putu?

Učenje dove nakon dženaze-namaza pobijenim muslimanima Plava i Gusinja prilkom pokrstavanja 1913. godine

Učenje dove nakon dženaze-namaza pobijenim muslimanima Plava i Gusinja prilkom pokrstavanja 1913. godine

Odgovarajući na ovo pitanje Ibn Kesir kaže: „Dozvoljeno je čovjeku da tako postupi. Tako je uradio Bilal ibn Rebbah, r.a., odbijajući da počini kufr, iako su ga na muke stavljali. Čak su mu na velikoj žegi stavili na grudi ogromnu stijenu naređujući mu da počini širk, a on je to odbijao govoreći: „Jedan, Jedan“. Još je kazao: “Tako mi Allaha, kad bih znao riječ koja vam je mrznija od ove, izgovorio bih je!“
Većina islamskih učenjaka (džumhur) kaže da je bolje da čovjek istrpi i osaburi se pa čak iako će ga to odvesti u smrt, a naročito ako se radi o učenjaku, pobožnjaku ili ugledniku. Ibn Kesir kaže: „Bolje je i prioritetnije da čovjek ostane u svojoj vjeri iako će ga to koštati života“. U tom smislu Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Prije vas su uzimali čovjeka i iskopali mu rupu i stavili ga u nju, a potom mu testerom prerezali glavu i češljali ga željeznim češljom koji je zalazio ispod kože i kostiju, ali to ga nije odvratilo od njegove vjere“ (Buhari). Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: Poslanik, s.a.v.s., je spomenuo ovaj hadis kako bi pohvalio takve ljude, i ukazao na njihov sabur i ustrajnost kako bi to bilo za ponos vjernicima ove zajednice (umeta).“
Ovakav stav podupire hadis kojeg prenosi Ebu Derda’, r.a., koji kaže: „Savjetovao me moj prijatelj, Allah ga blagoslovio i spasio; „Ne pridružuj Allahu ništa, iako će te rezati i spaljivati, ne napuštaj namjerno propisane namaze, jer onaj ko ih namjerno ostavi nema ništa s nama, i ne pij alkohol jer je on ključ svakog zla.“ (Ibn Madže 4034, Albani ga smatra hasenom u „Sahih Ibn Madže“). Ali ovaj hadis nije prepreka da čovjek pribjegne olakšici i ide putem manjeg otpora, već je u njemu pojašnjenje šta je bolje činiti kada čovjek bude primoran, a rekli smo da je to, prema većini islamskih učenjaka, strpljenje i trpljenje, a što se olakšice tiče, ona je konstantna u Kur'anu.

Motivi nekih zločina koji su spomenuti u Kur'anu

Čitajući Kur'an primjećujemo da su svi Božiji poslanici zajedno sa svojim pristalicama kušali razne patnje koja je bila garant uspjeha i održivosti vjere u njihovo vrijeme i mjesto. Ljudska slabost i malodušnost uzrok su da čovjek uradi velike zločine. Danas u našem okruženju možemo ovome dodati još jedan vrlo bitan motiv: islamofobija i patološka mržnja Drugog i Drugačijeg. Paradoksalno je što se takvi zločini smatraju herojstvom, a ne kukavičlukom.
Prvo ubistvo i zločin na zemlji počinio je Ademov sin Kabil ubivši svog brata Habila zbog strasti: „I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih“ (El-Bekare: 30).
Ovaj zločin je proizvod zavisti i ljubomore usmjerene ka svom bratu.
Na ovaj nemili događaj Kur'an je donio sljedeći sud: „Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili“ (El-Bekare: 32).

U hadisu Allahovog poslanika,s.a.v.s., se kaže da nema ni jednog zločina ubistva na zemlji, a da u tom grijehu ne učestvuje Kabil jer je on preteča ubistva. Ovo je ujedno i prvi motiv ubistva.
Otac svih vjerovjesnika, Ibrahim, a.s., koji je u Kur'anu spomenut kao Halilu-l-lah, ili Allahov prijatelj, je isto tako bio predmet tlačenja od strane Nemruda koji je sebe, poput Musaovog faraona, smatrao bogom života i smrti. Nakon logičke rasprave sa neistomišljenicima kojom je stavio do znanja da klesani kipovi i drugi idoli ne mogu koristiti ni naštetiti sebi niti drugima, Ibrahim, a.s., je rekao: “Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?” Međutim, energičan odgovor je sinuo poput munje: “Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!” povikaše.“ Ali, Uzvišeni Allah naredi: “O vatro,” (rekosmo Mi) “postani hladna, i spas Ibrahimu!” (El-Enbija: 67-69).
Motiv spaljivanja Ibrahima, a.s., na lomači je osveta zbog Ibrahimove promjene „pradjedovske“ vjere i propagiranja nove.
Sura Jusuf se smatra najljepšom pričom koju je Kur'an kazao. Nema te depresije i nervoze koju ova sura ne može izliječiti kada se pročita i pomno analizira. U njoj su sazdani usponi i padovi jednog čovjeka koji je svojom pravednošću i merhametom nadvisio nepravdu i nemilosrdnost. U ovom dogadjaju Jusuf, sin Ja'kubov (Israilov) je predmet ljubomore od strane svoje braće koji su po svaku cijenu htjeli da ga se otarase.
Govoreći o Jusufovoj braći Kur'an daje poruku i pouku vjernicima: „U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju. Kada oni rekoše: “Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite – otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti”. Jedan od njih reče: “Ako baš hoćete nešto učiniti, onda Jusufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana” (Jusuf: 7-10).
Dakle, ljubomora bi bila drugi motiv zločina ubistva koje se, ipak, nije desilo, već je to, pravno rečeno, bilo ubistvo u pokušaju.
Iščitavajući Kur'an dalje, nailazimo na priču o oholom suverenu Egipta – faraonu koji je sebe smatrao bogom i najmoćnijim čovjekom na zemlji. Smatrao je da mu se svi trebaju pokoravati. Međutim, pored svoje moći i imetka, bojao se za svoju vlast. Radi toga, naredio je svojim podanicima da zakolju svako muško novorođenče kako ne bi u životu postalo prijetnja za njegov tron.
„Ta Sin Mim. Ovo su ajeti Knjige jasne! Mi ćemo ti kazati neke vijesti o Musau i faraonu, onako kako je bilo, i to za one ljude koji vjeruju. Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo. I da im na Zemlji vlast darujemo, a da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali. I Mi nadahnusmo Musaovu majku: “Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti” (Al-Qasas: 1-7).
Motiv ovog zločina je bojazan za svoju vlast, odnosno za privilegovani status u društvu. Jer je faraon držao vlast na način što se podanicima predstavljao za pravog boga, jer je znao da kada izgubi legitimitet svojih božanstava da će vlast sama po sebi pasti.
Govoreći o faraonu Egipta u Kur'anu nalazimo da je svojim podanicima prijetio smrću i unakazivanjem tijela, smatrajući da su izdali njegov suverenitet i božanstva. To odvijanje radnje Kur'an iznosi na sljedeći način:
“Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!” – viknu faraon. “Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi! Izodsijecat ću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda će vas sve razapeti!”. A oni rekoše: “Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti! Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!” A glavešine naroda faraonova rekoše: “Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji Pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?” – On reče: “Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima.” Musa reče narodu svome: “Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, Zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali.” “Zlostavljani smo” – rekoše oni – “prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!” A Musa reče: “Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati“ (El-Ea'raf: 123-129).plav dzenaza 2
Motiv ovih zločina je i osjećaj indiferentnosti i izdaje.
Inače, Musa, a.s., je, kako Kur'an naglašava, ubio jednog Egipćanina iz nehata, a obzirom da govorimo o motivima planiranih ubistava i drugih zločina, taj slučaj nećemo ovdje posebno razmatrati. Ali je vrlo bitno pomenuti da Kur'an spominje i ubistvo iz nehata!
„I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i – usmrti. “Ovo je šejtanov posao!” – uzviknu – “on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi!“ (El-Qasas: 15).

Zločini u Plavu i Gusinju (Previja 1912-1913)

Muslimani ovih prostora su dolaskom osmanske imperije prihvatil islam i na taj način revertirali u sebi prirodnu vjeru koju islamistika naziva fitrom. To je monoteistička vjera koja ne trpi nikakve oblike politeizma i idolatrije. Ona se temelji na nauci a ne na mitologiji. Nema svetaca i posrednika. U njoj su zabranjene sve stvari koje štete čovjeku i društvu. Celibat je zabranjen a brak je naređen. Musliman je samo onaj od čijeg jezika i ruku su pošteđeni ostali ljudi. Sa takvom vjerom živjeli su muslimani Plava i Gusinja u demokratskoj osmanskoj imperiji koja je gradila džamije i patrijaršije i davala slobodu vjeroispovijesti svim ljudima. Međutim, nakon odlaska osmanlija, avet naznabožačkog naroda nadnijela se nad Plavskim jezerom negirajući vjerske i civilizacijske tekovine svojih sunarodnika. Potpomognuti mitskim epovima čekali su samo na klimanje glavom da krenu u osvetu „turcima“ nakon istrage „poturica“. Neki su platili glavom, a neki mudro izbjegli sigurnu smrt i spasili vjeru i običaje. I jezik. Primjeri Plavo-Gusinjana u to vrijeme nam govore jednu veliku istinu: islam u njihova srca nije ušao silom, niti se iz njega mogao na silu istjerati!

Istom motivu napada možemo pridružiti slučaj našeg vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., kada su ga napadali mekkanski prvaci i oligarhija govoreći mu da je izdao božanstva, Lata i Uzata, i vjeru svojih predaka:
„I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu” (Ez-Zuhruf: 23).
Želimo ukazati na činjenicu da je Kur'an protiv zločina bez obzira od koga dolazi i ka kome je usmjeren. U suri El-Burudž (Sazviježđa) Allah proklinje kopače rovova koji su rovove napunili drvima a potom u njima spalili ljude:
„Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko nje sjedili i bili svjedoci onoga što su vjernici radili! A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali, čija je vlast i na nebesima i na Zemlji – a Allah je svemu Svjedok. One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali – čeka patnja u Džehennemu i isto tako prženje u ognju, a one koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju bašče džennetske kroz koje će rijeke teći a to će veliki uspjeh biti. Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti!“ (El-Burudž: 4:12).
Egzegete Kur'ana kažu da se ovdje, zapravo, radi o hrišćanima Jemena (Nedžrana) koje je jevrejski vladar spalio u „masovnoj grobnici“ (el-uhdud) jer se s njime nisu slagali u poimanju Boga. Vjerovatno je taj događaj bio poznat plemenu Kurejš, pa je Allah spomenuo to drugovima Poslanika, s.a.v.s., upozoravajući ih na neminovnost podnošenja žrtve na putu vjere i na obavezu strpljenja (sabura) pošto su čuli da su Jasir ibn Ammar i Bilal el-Habeši (crni abesinski rob) zbog prilaska Muhammedu, s.a.v.s., mučeni.
Spaljivanja su kroz historiju bila česta i poznata. To se dešavalo u Perziji i Siriji (Šam) od strane Rimljana, ostala u Konstantini i druga stratišta koja je historija zabilježila, a mnoga je prekrio val zaborava. Izgleda da genocidna spaljivanja su bila uvriježena još u drevno doba, a od tih spaljivanja je Kur'an, također, zabilježio lomaču na koju je bačen Ibrahim, a.s.
A što se modernog doba tiče, svijet je iskusio najgore vrste kolektivnih planskih mučenja i istrebljienja (genocid) poput Holokausta i Hitlerovog istrebljivanja Jevreja, istrebljivanja Indijanaca u Sjevernoj Americi od strane Evropljana, istrebljenja Aburdžina u Australiji, također, od strane Evropljana, istrebljenja Palestinaca od strane Jevreja koje je i dan-danas aktuelno pred očima „civilizovanog i pravednog“ svijeta, te najsvježiji genocid Srba nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Ne trebamo zaboraviti ni prošlogodišnje masovno spaljivanje i egzodus muslimana Mijanmara od strane budista.
Život nas uči kako su ljudi, nažalost, gotovo u svemu veoma skloni neredu. Zločin, krvoproliće, laž, nemoral, nepravda, mito i korupcija, nasilje i kriminal, neodgovornost, nemar, nevjerništvo, oholost, zagađenje prirode – sve su to samo neki od oblika nereda koji ljudi generiraju na Zemlji. Kur'an osuđuje sve vrste zločina bez obzira od koga dolazili i prijeti najtežim sankcijama.

Džemo Redžematović

 Referat je pročitan na okruglom stolu u Plavu 09.03.2013

Tags:

No Comments

    Leave a reply