Zaista je Uzvišeni Allah čist i prima samo što je čisto

Zaista je Uzvišeni Allah čist i prima samo što je čisto

Zaista je Uzvišeni Allah čist i prima samo što je čisto

Prenosi Imam Muslim od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

„Zaista je Uzvišeni Allah čist i prima samo što je čisto. On je naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima, rekavši: “O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite!“ Također je rekao: „O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate!“ Zatim je spomenuo čovjeka koji nakon dugog puta, prašnjav i raščupan, diže ruke i moli: „O, Gospodaru, o Gospodaru!“, a hrani se od harama, pije od harama, oblači se od harama, i odgojen je na haramu. Kako da mu se Allah odazove!? “

Značenje riječi ‘čist’ (Et-Tajjib)

Riječ Et-Tajjib u ovom kontekstu znači čist i neporočan. Allah, dž.š., je svet i slobodan od svih nedostataka. On ima atribute svega savršenog. Imun je od svih nedostataka i nepravilnosti. Uzvišeni Allah je čist i prima samo što je čisto. Prima samo čista djela, vjeru i stvorenja. Ružne riječi, djela i ljudi se ne prihvataju kod Allaha. A sve stvari se dijele na lijepo i ružno:
„Reci: “Nije isto ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, makar te iznenađivalo mnoštvo onoga što je zabranjeno“ (El-Ma'ide: 100); „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi – a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka“ (Ibrahim: 24-26).

Lijepa riječ se kod Allaha prihvata: „K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima“ (Fatir: 10). Dobar čovjek se također, kod Allaha prihvata, dok se loš čovjek odstranjuje, jer u džennet će samo dobri ući: „One kojima će meleki duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: „Mir vama! Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili!“ (En-Nahl: 32). Tamo će ulaziti plemeniti čuvari dženneta i njegove stanovnike pozdravljati: „Mir vama, od grijeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti!“ (Ez-Zumer: 73). Dok oni sa lošim srcem, vjerovanjem i djelima nikako neće moći u njega ući, čak ni piti vode džennetske ni jesti njegove plodove, jer moraju prvo da očiste svoja srca suzama ili pokajanjem na ovom svijetu ili sa vatrom na Ahiretu.

Allah ne prima nečist imetak

Allah ne prihvata djelo osim ako je čisto, a naročito milostinju. Jer on prihvata samo čistu sadaku. Tako kada čovjek zaradi imetak na nedozvoljen način, na prljavim rabotama, haramu, onda Allah ne prihvata od njega sadaku koju udjeljuje. Jer kako da primi sadaku od nečistog imetka? Islam ne traži od onih koji su stekli imetak na nedozvoljen i haram način da ga udjeljuju i troše na Allahovom putu, već im govori da prvo očiste njihov imetak, da ga vrate pravim vlasnicima i onima kojima je nepravda učinjena. Zato Imam Muslim prenosi hadis od Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji glasi: „Namaz se neće primiti od nečistoga (čovjeka bez abdesta) niti sadaka od varalice“ .  Riječ El-Gulul u hadisu označava osobu koja obmanjuje i uzima od općeg dobra poput plijena ili državnog imetka, itd.

Nagrada za milostinju je džennet

Tako ko uzme imetak na haram način a zatim želi da ga potroši u dobrotvorne svrhe, recimo, da napravi džamiju ili dobrotvnornu organizaciju, ili da njime podijeli sadaku siromahu, Allah mu to nikad neće prihvatiti. Ebu Derdau, r.a., je rečeno u vezi nekoga ko je tako postupio, pa on prokomentarisa: „Taj čovjek je sličan onome koji uzme imetak siročeta i njime obuče udovicu“ . A onaj ko jede imetak siročeta u stomak samo vatru trpa. I u vatru će dospjeti. Zar je logično da uzima imetak bespravno da bi kupio odjeću udovici?!

Prvo neka jede čistu hranu i neka nastoji da zaradi a ta zarada treba biti halal. Zato je u hadisu rečeno: „Ko zaradi imetak na haramu, a potom od njega da milostinju, neće u tome imati nagradu, već teret“ .

Nosit će breme i kaznu zbog toga, a neće imati nagradu niti sevapa za tu sadaku i trošak. Jer on, zapravo, ne daje milostinju iz svog imetka i onoga što posjeduje. Jer haram se ne posjeduje, bez obzira koliko dugo bio u rukama onoga ko ga je uzeo, pa čak i ako to godinama potraje. Jer dužina trajanja takvog imetka ne može ohalaliti haram u islamu, niti može zabranjeno permutirati u dozvoljeno, kao što krađa ne može postati dobra odlika. U pozitivnim zakonima stoji da ako prođe određeno vrijeme onaj ko je zaposjeo tuđu stvar postaje njen pravi vlasnik ne obazirući se na osnovu takvog imetka! Međutim, islam to ne uzima u obzir nikada, niti se obazire na imetak koji je prvobitno haram i ne koristi ga bez obzira koliko vremena je prošlo. Haram imetak, bez obzira koliko čovjek od njega daje sadaku i troši ga u dobrotvorne svrhe, se nikada kod Allaha ne prihvata.

Prenosi Imam Ahmed od Ibn Mes'uda, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Doista je Allah podijelio među vama moral kao što vam je podijelio opskrbu. Doista Allah daje dunjaluk onom kojeg voli i onom kojeg ne voli, međutim vjeru daje samo onom kojeg zavoli. Zato, kome Allah da vjeru (din) onda ga je zavolio. Tako mi Onoga u čijoj je Ruci moja duša, rob neće povjerovati sve dok mu ne povjeruje njegovo srce i jezik“. U drugoj predaji stoji: „Rob neće povjerovati sve dok mu ne povjeruje srce i jezik. On neće povjerovati sve dok mu komšija ne bude siguran od njegovog varanja i zlobe. Rob neće zaraditi imetak na haramu koji će potom podijeliti kao sadaku a da mu to bude primljeno, ili da ga potroši a da mu to bude blagoslovljeno, ili da ga za leđima ostavi a da mu to ne bude dodatak za ulazak u vatru. Allah ne briše loše sa lošim, već loše briše sa dobrim. Loše se ne može izbrisati lošim“ . Kada čovjek zaradi haram imetak, a potom želi da ga očisti milostinjom, to je isto kao da nečist hoće očistiti mokraćom, a zna se da se prljavština ne može očistiti nečim prljavim.

Sadaka koristi ako je od čitog imetka. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Ko udijeli sadaku u vrijednosti jedne hurme, koja je od čiste zarade, a Allah prima samo čist imetak, Allah će to prihvati svojom desnicom a zatim njegovati kao što neko od vas uzgaja svoje ždrijebe ili devče, sve dok ne naraste kao brdo Uhud“ .
Haram zarada nema berićeta i ne prima se kod Allaha.

Da čovjek zaradi imetak na nedozvoljen način, od otimačine, krađe, mita, da nagomila blago od takvih ružnih i nezamislivih stvari a da potom pokušava da ismije Allaha tako što će udjeljivati i davati milostinju, neka zna da Ga ne može ismijati i da to ne prolazi kod Allaha, jer je On čist i samo čist imetak prihvata.
U hadisu se prenosi:
„Kada čovjek izađe sa čistom nafakom da obavi hadž pa povikne: ‘Odazivam ti se Bože, odazivam!’ pozove ga glas iz nebesa i kaže mu: ‘I za tebe je sreća spremna; poputbina ti je halal, jahalica ti je halal, hadž ti je primljen bez pogovora’. A kada izađe sa nečistom nafakom da obavi hadž pa povikne: ‘Odazivam ti se!’ pozove ga glas iz nebesa i kaže mu: ‘nema sreće za tebe spremne, poptubina ti je haram, opskrba ti je haram a hadž ti nije primljen! “
Doista, Allah samo čisto prima. Očistite svoju hranu i zaradu, prevashodno.

Božiji poslanici i vjernici su isti naspram halala

Zato je Božiji Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „On je naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima, rekavši: “O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite!“ Također je rekao: „O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate!“

Allah, dž.š., je naredio vjernicima da konzumiraju čistu hranu, jer nečista hrana, koliko god je usta htjela i koliko god ukusna bila, ona je nečista kod Allaha i zbog toga će vatrom kazniti. Oni koji takvu hranu jednu u stomak samo vatru trpaju, da nas Allah toga sačuva.

„I budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate!“, dakle, budite Mu zahvalni na blagodati i čistoj hrani i to što vam je dopustio da jedete halal: „Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!“ (Sebe’: 15).

Uslovi prihvatanja dove

Allah ne želi ništa drugo od ljudi kada jedu lijepa i ukusna jela i budu uživali Allahove blagodati koje je radi Svojih robova stvorio, ništa drugo nego samo da Mu budu zahvalni na te blagodati i ni'mete.

Jer kada ljudi budu jeli lijepa jela i budu zahvaljivali Allahu i dobra djela radili, a potom budu zamolili Allaha, On će im tada udovoljiti: „Gospodar vaš je rekao: „Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi“ (Gafir: 60); „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu“ (El-Bekare: 186).

Međutim, od uslova uslišavanja molbe jeste izvršavanje onoga što je Allah naredio i poštivanje Njegovih granica: izbjegavanje zabrana i činjenje naredbi. Da te Allah ne nađe tamo gdje je zabranio a da ne budeš odsutan tamo gdje je naredio da budeš. A što se tiče toga da utoneš u zabranjene stvari i da se upleteš u grijehe i da ti cio život bude haram, a da potom zazivaš Allaha, On ti tada sigurno neće udovoljiti. Zato nam Vjerovjesnik, s.a.v.s., spominje vrstu ljudi koji su uslijed dugog putovanja čupavi i prašnjavi, pa u takvom stanju mole Allaha, govoreći: o Gospodaru, o Gospodaru, a onda mu Allah ne udovolji, i pored toga što postoje indikacije primanja dove, jer putovanje i otuđenost čovjeka od svog vatana i porodice su uslovi prihvatanja i uzdizanja dove. Dova onog koji je odsutan od kuće i otuđen, onoga koji je putnik je dova koja se prima kod Allaha. A šta još ako je taj na dugom putu, raščupane kose i cio prašnjav tako da je izmijenio svoj lični opis i ljepotu!? Sličan tome je blizu Allaha, kako se navodi u hadisu: „Mnogo je raščupanih i odbačenih koji ako zamole nešto Allaha on im udovolji “, u drugoj verziji hadisa se kaže: „Koliko je raščupanih i prašnjavih ljudi sa dronjama kojima vrata ne otvaraju, ako bi zamolili Allaha, udovoljio bi im“. Jer Allah se ne odnosi prema ljudima po mjerilu njihovog izgleda, niti gleda u fizionomiju, već gleda u tajne i srca ljudi. Tako onaj koji oduljuje sa putovanjem pa se raščupa i uprlja upotpunjava uslove prihvatanja dove. Potom od uslova pirhvatanja dove jeste da čovjek podigne ruke, jer dizanje i pružanje ruku je znak neimaštine i potrebe za Allahom. Zato se u jednom hadisu kaže: „Doista je Allah stidljiv i plemenit, stidi se da kada čovjek podigne ruke ka nebu da ih vrati prazne“ .

Ustrajnost u dovi je indikacija njenog prihvatanja

Jedan od uslova prihvatanja dove jeste da govoriš: o Gospodaru, o Gospodaru! Tim imenom, dragim kod Allaha, jer je on Gospodar, Vladar, Opskrbitelj, Darodavac, Odgajivač, ovo treba da se ponavlja i zaziva Allaha. Zbog toga su dobri ljudi, vjerovjesnici i vjernici započinjali svoje dove riječima:
„Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!“ (El-Bekare: 201); „Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru; ’Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima“ (Alu Imran: 193); „Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost“ (El-Kehf: 10); „Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!“ (Elu Imran: 8); „Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!“ (El-Kasas: 24).

Sa tim izrazima su molili Gospodara da im usliša dove. Dakle, sa svim navedenim uslovima: dužina putovanja, raščupanost i prašnjavost, dizanje ruku ka nebu i zazivanje Allaha ponavljajući, o Gospodaru, o Gospodaru, sa svim tim Allah nije uslišao dovu tom čovjeku. Zašto? Jer i pored tih uzroka, došao je sa drugim činiocima koji su spriječili prihvatanje dove.

Smetnje prihvatanja dove

Da bi se neka stvar realizovala, moraju se ispoštovati svi uslovi a odstraniti smetnje, jer ovdje postoji jedna smetnja, a ona je da čovjek živi od harama i da mu je život ispunjen haramom. Jelo, piće, odjeća, sve mu je haram. Zato je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „A hrani se od harama, pije od harama, oblači se od harama, i odgojen je na haramu. Kako da mu se Allah odazove!?“ kada to spoznamo, dragi muslimani, spoznat ćemo zbog čega molimo bez primanja dove ? Jer, kako nam prenosi Buhari od Poslanika, s.a.v.s., ne marimo da li jedemo haram u našem vremenau, nikog od nas ne briga da li mu je zarada haram ili halal? Poslušajte hadis u kom se kaže: „Doći će vrijeme kada ljudi neće mariti da li je ono što je uzeo haram ili halal? “.

Danas možemo često čuti kako ljudi govore: jeli smo haram, jeli smo halal, bez puno brige i griže savjesti. Ranije su naši dobri prethodnici govorili: odakle je ovaj zalogaj, odakle je ovaj dirhem, odakle je ovaj dinar? Nisu ništa prihvatali osim čistog halala. A mi uzimamo odakle stignemo, bez brige da li je to od halala ili harama. Uzvišeni Allah ne prihvata od robova koji su počinili haram, oskrnavili svetosti, zaradili grijehe, ostavili naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao:
„Tako mi Onog u čijoj je Ruci moja duša, ili ćete naređivati na dobro i odvraćati od zla, ili će vam Allah poslati kaznu pa ćete moliti a neće vam se udovoljavati“ . U drugoj verziji stoji: „Tako mi onog u čijoj je Ruci moja duša, ili ćete naređivati dobro i odvraćati od zla, ili će vam Allah za vladare postaviti loše među vama, a potom će dobri među vama moliti, a neće vam udovoljeno biti“ .
Čak će i dobrima dova biti odbijena jer će zlo biti prošireno a devijacije će biti uobičajene: „I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava“ (El-Enfal: 25).

Zato se moramo vratiti Allahu i očistiti srca i zaradu, pa da živimo u halalu i da budemo zadovoljni sa malo halala, jer je to bolje od puno harama. Jer ono što je malo i dovoljno, bolje je od onoga što je puno a zasnovano je na haramu. Kada tako postupimo, Allah će nam prihvatiti molbe, u protivnom to neće biti slučaj bez obzira koliko Ga molili i za pomoć vapili.

Mi molimo Boga kada smo u nekoj nevolji, a potom kada nevolja prođe na Njega zaboravimo. A kako da očekujemo prihvatanje dove kada smo zakrčili put grijehovima?!

BILJEŠKE:

Prenosi ga Muslim u Ez-Zekatu (1015), Ahmed u El-Musnedu (8348), Et-Tirmizi u tefsiru-l-Kur'an (2989), od Ebu Hurejre.
Prenosi ga Muslim u Et-Taharetu (224), Ahmed u El-Musnedu (4700), Et-Tirmizi u Et-Tirmizi u Et-Taharetu (1), Ibn Madže u Kitabut-tahareti ve suneniha (272), od Ibn Omera.
Džami’u-l-‘ulum vel hikem li Ibn Redžeb el-Hanbeli. Str. 102. Izdavačka kuća Daru-l-ma'rife. Bejrut.
Prenosi ga Ebu Huzejme u svom Sahihu, Kitabuz-zekah (4/110), Ibn Hibban u svom Sahihu, Kitabuz-zekah (8/11). Arna'ut kaže: lanac prenosilaca mu je dobar (hasen). Hakim u El-Mustedreku (1/548) ocjenivši ga ispravnim (sahih). Bejheki u El-Kubra, Kitabuz-zekah (4/84), od Ebu Hurejre. Albani ga ocjenjuje dobrim u Sahihut-tergibi vet-terhib (752).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (3672) od Ibn Mes’uda. Njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca slab zbog slabosti Es-Sabaha bin Muhammeda. El-Bezzar u El-Musnedu (5/392), El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babun fi kabdi-l-jeddi ala el-emval (4/395), Ebu Ne'im u El-Huljetu (8381), od Ebu Hurejre.
Muttefekun ‘alejhi: prenosi ga Buhari u Ez-Zekatu (1410), Muslim u Ez-Zekatu (1014), Ahmed u El-Musnedu (8381), od Ebu Hurejre.
Prenosi ga Et-Taberani u El-Evsatu (5/251), El-Hejsemi u Ez-Zeva’idu kaže: prenosi ga Et-Taberani u El-Evsatu. U njemu je Sulejman bin Davud el-Jemani koji je slab (10/522). Albani u Es-Silsiletud-da'ifa ga smatra slabim (4403).
Prenosi ga Muslim u El-Birr ves-sileh (2622), Ibn Hibban u svom Sahihu, Kitabut-tarih (14/403), El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabur-reka'ik (4/364), od Ebu Hurejre.
Prenosi ga Ebu Davud u Es-Salah (1488), Et-Tirmizi u Ed-Da'vat (3556), rekavši: „Ovaj hadis je hasen-garib. Neki su ga prenijeli ali nisu ga digli do Poslanika, s.a.v.s.“ Ibn Madže u Ed-Du'a (1271), Ibn Hibban u svom Sahihu, Kitabur-reka'ik (3/160), Arna'ut kaže: „Hadis je jak“. El-Bejheki u El-Kubra, Džema'u ebvabi sifatus-salati (2/211), Albani ga u Sahihu Ebi Davud smatra autentičnim (sahih) (1320).
Vidi hutbu Šejha Karadavija pod naslovom: „Zašto nam Allah ne uslišava molbe“ tom 3. str. 274. štamparija Vehbe, Kairo.
Prenosi ga Buhari u El-Buju’ (2059), En-Nesa’i u El-Buju’ (4454) od Ebu Hurejre.
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (23327), njegovi kritičari kažu da je sahih li gajrihi. Lanac prenosilaca mu je slab. Et-Tirmizi u El-Fitenu (2169), rekavši da je hasen. El-Bejheki u Eš-Šu’abu, Babun fil emri bil ma’rufi ven-nehji ani-l-munkeri (6/84) i u El-Kubra, Kitabu Adabi-l-kadi (10/93) od Huzejfeta. Albani ga u Sahihu-l-džami’u smatra hasenom (7070).
Prenosi ga Et-Taberani u El-Evsatu (2/99) od Ebu Hurejre. El-Hajsemi u Medžme’uz-zeva’idu kaže: Prenosi ga Et-Taberani u El-Evsatu i El-Bezzar a u njemu je Hiban bin Ali, kojeg je Ibn Mu’in u jednoj verziji ocijenio pouzdanim a u drugoj nije (7/526).

Dr. Jusuf el-Karadavi

S arapskog,
Džemo Redžematović

No Comments

    Leave a reply