Zadovoljstvo i čvrsto vjerovanje

Zadovoljstvo i čvrsto vjerovanje

Zadovoljstvo i čvrsto vjerovanje

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Doista je Uzvišeni Allah Svojom pravičnošću učinio radost i lagodnost u zadovoljstvu i čvrstom vjerovanju, a žalost i tugu u srdžbi i sumnji“ . Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.

U ovom časnom hadisu je otkrivena krasna duhovna istina. Jer kako je Allahov zakon (sunnetu-l-lahi) povezao sitost i gašenje žeđi sa hranom i pićem u materijalnom svijetu, tako je u duhovnom i spiritualnom svijetu radost i lagodnost povezao sa sa zadovoljstvom i čvrstim vjerovanjem. Drugim riječima, sreća i radost duše vezana je zadovoljstvom i čvrstim vjerovanjem. Tako čovjek sa zadovoljstvom u svojoj duši i srcu, sa zadovoljstvo sa svojim Gospodarom, smiren je sa svojim danom i sadašnjicom, a sa svojom čvrstom vjerom u Allaha i u Onaj svijet, smiren je za svoje sutra i za svoju budućnost.
A ko je, osim vjernika, zadovoljan svojom sadašnjicom koju živi i čvrsto vjeruje u svoju budućnost koju očekuje?

Isto tako Allahov zakon povezuje brigu i tugu sa srdžbom i sumnjom. Tako oni koji se srde i koji sumnjaju ne osjećaju ukus sreće. Njihov život je nepretrgnuta crnina i stalna tama.

Noć – tvoje stanje ne zamjenjuje dan. A zora mu se ne nazire…

Hadis Vjerovjesnika, s.a.v.s., povezuje srdžbu sa sumnjom, jer je to dvoje neraskidivo: nema srdžbe bez sumnje, niti sumnje bez srdžbe. Ibn Kajjim, rhm., kaže: „Malo da postoji ljudi koji se srde a da sumnja nije ušla u njihova srca i da ne zaranja u njih, a da to ne osjećaju. Kada bi to istinski ispitali našli da nemaju čvrsto vjerovanje, jer su zadovoljstvo i čvrsto vjerovanje dva nerazdvojna brata. A sumnja i srdžba dva su vjerna druga“ .

Čovjek koji je srdit stalno je tužan i tmuran, a žalost ga obuzima. Zato je Allah, dž.š., rekao Svom Poslaniku, s.a.v.s.: „I ne žalosti se zbog njih i neka ti nije u duši teško zbog spletki njihovih“ (En-Neml: 70); Neka te ne žaloste besjede njihove! Uistinu, sva moć pripada Allahu; On sve čuje i sve zna“ (Junus: 65).
Međutim, žalost vjernika je veća za drugog nego za samog sebe. A kada je tužan zbog sebe onda je to prije za Ahiret nego za dunjaluk. A kada se rastuži zbog dunjaluka onda to bude kao ljetnja magla, brzo se rasprši kada na njega puhnu vjetrovi vjerovanja – imana. Čak sjetne duše i pesimisti osjećaju zrake i svjetlosti imana što uveliko razbija njihovu tamu i melanholiju, kao što tjera uzroke ljutnje i pesimizma.

A što se tiče onoga ko sumnja u postojanje Allaha i Onaj svijet, on živi u stalnoj tami i neizvjestnosti, jer živi u permanentnoj ljutnji i srdžbi; ljut na ljude, ljut na sebe, ljut na vrijeme, ljut na sve. Davno su rekli, ko je ljut na vrijeme, zadugo će biti ljut. Zato kažemo da je takav čovjek u stalnoj žalosti i u oplakivanju svoje sudbine, svoga svijeta i postojanja. Neki sumnjičavi ljudi su opisali takvo stanje: on je tužan zbog svojih osjećanja, razmišljanja, ponašanja i svih stvari u svemiru.

Ljudski osjećaj zadovoljstva je jedan od prvih razloga za duhovni smiraj u kom je tajna sreće. U hadisu se navodi: „U sreću čovjeka spada traženje dobra od svog Gospodara i zadovoljstvo prema onom što je odredio. A njegova nesreća je kada ostavlja traženje dobra i nezadovoljstvo prema onom što mu je Gospodar odredio“ .

Svaka stvar nosi sa sobom dvije stavke: traženje dobra prije njenog dešavanja i zadovoljstvo nakon njenog dešavanja, a srećan je onaj ko to dvoje sastavi – to je pravi vjernik!

Prije nego što neku stvar započne raditi, vjernik moli Allaha, dž.š., da ga uputi na najbolje djelo i na najlakši način. A jedna od dova traženja dobra (istihara), kako nas je Vjerovjesnik, s.a.v.s., podučio je: „Moj Bože, ako je po Tvom znanju ovaj posao dobar za moju vjeru, moj život i završetak, dosudi mi ga, olakšaj mi ga, i daruj mi u njemu napredak. A ako po Tvom znanju ovaj posao nije dobar za moju vjeru, moj život i u konačnici, otkloni ga od mene, a mene odvrati od njega. Odredi mi dobro ma gdje bilo i podari mi da sam time zadovoljan, a zatim će, kaže on, imenovati svoju potrebu“ .

Jedino vjernika obuzimaju osjećaji zadovoljstva nakon svake Allahove odredbe. Vjernik osjeća duhovno ushićenje koje mu srce čini smirenim, grudi prostranim, bez ikakvih opterećenja i nelagodnosti, niti ljutnje na sebe, život i sve što oko njega postoji. Uzrok tog zadovoljstva je njegovo postojanje, i postojanje svijeta oko njega, a motiv toga je vjera u Allaha, Gospodara svih svjetova.

Vjerovanje je velika duhovna blagodat. Od nje je daleko onaj koji sumnja u postojanje Allaha i u nagradu na Ahiretu. Dostići će je onaj koji je čvrstog vjerovanja u Allaha i koji ima lijep odnos prema Njemu. Takvom čovjeku se obratio Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s.: „Zato otrpi njihove riječi i obavljaj molitvu, hvaleći Gospodara svoga, prije izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i obavljaj je u noćnim satima, i na krajevima dana – da bi bio zadovoljan“ (Ta-Ha: 130). Allah, dž.š., je pohvalio Svoje robove – vjernike: „Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!” (El-Ma'ide: 119).

Vjernik je zadovoljan samim sobom, svojim statusom u univerzumu, jer zna da nije beznačajan, nevažan i marginalan, već je tračak Allahovog nura, i dašak (en-nefha) Njegovog duha, te halifa na Allahovoj Zemlji.

On je zadovoljan svojim Gospodarom jer vjeruje u Njegovo savršenstvo (el-kemal) i ljepotu (el-džemal), uvjeren je u Njegovu pravdu (el-‘adl) i milost (er-rahme), smiren je zbog Njegovog znanja (el-‘ilm) i mudrosti (el-hikme). Allah je svojim znanjem sve obuhvatio i svaku stvar je sabrao, a Njegova milost obuhvata sve. Ništa nije uzaludno ili zbog igre stvorio. Njemu pripada sva hvala i vlast, Njegove blagodati su nebrojene, Njegova dobrota bezgranična. Svaku blagodat koju čovjek uživa od Allaha mu je, svako dobro koje ga zadesi, od Allaha mu dolazi, a svako zlo koje ga pogodi, od njega samog je. Vjernik stalno ponavlja ovu zahvalu koju je izgovarao naš praotac Ibrahim, a.s., – Allahov prijatelj: „Koji me je stvorio i na Pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživiti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!“ (Eš-Šu'ara’: 78-82). Vjernik je u cijelosti uvjeren da je Allahova briga o njemu veća od brige njega samog o sebi, te da j milost Allahova prema njemu, veća od milosti njegovih roditelja prema njemu. On posmatra u stvorenja i obzorja pa gleda tragove Allahove milosti i dobrote, pa u tom veli: „U Tvojoj ruci je svako dobro – Ti, uistinu, sve možeš!“ (Ali Imran: 26); „Dobro je u Tvojoj Ruci, a zlo Ti nije svojstveno “.

Ljudi nešto smatraju zlim, ali to u stvarnosti nije zlo. Kada se neka stvar mora nazvati zlom, onda je ona parcijalno zlo koje je dio općeg i univerzalnog dobra, a to parcijalno zlo rezultat je suodnosa dijelova ovog svijeta.

„U Tvojoj ruci je svako dobro – Ti, uistinu, sve možeš!“

Kao rezultat toga, vjernik je zadovoljan životom i svijetom koji ga okružuje, jer smatra da je ovaj prostrani svijet tvorevina Allaha, dž.š., koji je svakoj stvari mjeru odredio i sve u najljepšem obliku stvorio, a zatim ih uputio.

Ono što spozna od Allahove mudrosti u stvaranju i tajni u stvorenjima, vjernik smatra blagodetom, a ono što mu je skriveno, ostavlja ostalom svijetu i govori isto što razumni ljudi kažu: „Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!“ (Ali Imran: 191).

Zato vidimo vjernika da je zadovoljan onim što mu je Allah, dž.š., odredio i dosudio u tome. On stalno ponavlja riječi dobrog roba:

„Kada da iza svake stvari Allahovo djelo vidiš,
da su sva stvorenja blagoslovljena tada spaziš“

Vjernik ima dubok senzibilitet prema velikim blagodatima kojima ga je Allah obasuo, velikim dobrom koja okružuju s lijeva i s desna, ispred i iza njega, povrh i ispod njega. On uvijek osjeća Allahovu blagodat koju uživa. Od kolijevke kada je bio dijete, čak i kad je bio plod u trbuhu svoje majke. Bio je novorođenče koje nije moglo zubima hranu kidati, niti rukama privređivati, niti nogama koračati, pa mu je Allah podario grudi majke koje su lučile čisto i hranljivo mlijeko, prijatno zimi, a hladno ljeti. Allah je u svakoj prilici sa vjernikom. On ga nikada ne ostavlja. Vjernik u svakoj stvari i pojavi oko njega osjeća Allahove blagodati kojima ga je obasuo. On opaža u svakom trunu na Zemlji i na nebesima Allahov dar ispružen njemu koji mu olakšava život i pomaže da izvrši svoju misiju i poslanicu u životu.

On vidi Allahovu blagodat u puhanju vjetra, u plovidbi oblaka, u izvorima rijeka, u rađanju Sunca i zore, u svitanju dana, u mraku noći, potčinjavanju životinja i rastu bilja: „Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje“ (Lukman: 20).

Zbog toga ga Allah u svakoj situaciji štiti. Jer kada je u izobilju on kaže: Neka je hvala Allahu čijim blagodatima se dovršavaju dobra djela. Dok u nevolji govori; Neka je hvala Allahu za svako stanje i priliku u kojoj se nalazim. To mu daruje zadovoljstvo i čvrstu vjeru, pa zato osjeća radost i rasterećenost, u svakoj situaciji i u svakom trenutku.

Molimo Allaha, dž.š., da nas opskrbi radošću i duševnu rasterećenost, zadovoljstvo i čvrsto uvjerenje, a da nas sačuva od srdžbe i sumnje. On je blizu i čuje sve.

Bilješke:

Prenosi ga Et-Taberani u El-Kebiru (10/215), ne spominjući „sumnju“, El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babu fi enne-l-kadere hajrihi ve šerrihi minellahi te'ala (1/222). El-Hejsami u Medžme'uz-zeva'idu kaže: „Prenosi ga Et-Taberani u El-Kebiru. U njemu je Halid bin Jezid el-‘Umeri koji je optužen za patvorenje hadisa (el-vad'u) “ (4/124).
Medaridžus-salikin (2/208).
Prenosi ga Et-Tirmizi u El-Kaderu (2151), rekavši da je hadis čudan (garib) i da se za njega ne zna osim putem hadisa Muhammeda bin Ebi Hamida. A za njega, također, kažu da je Hamad bin Ebi Hamida, a on je Ebu Ibrahim el-Medeni koji nije jak kod učenjaka hadisa. Ebu Ja'la u El-Musnedu (2/60), El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabud-du'ai vet-tekbiri vet-tehlili (1/699). Rekao je: Lanac prenosilaca mu je ispravan , ali ga dvojica šejhova nisu iznosili. El-Bejheki u Eš-Šu'abu, babu fi Ene-l-kadere hajrihi ve šerrihi minellahi (1/219), od Sa'da. Albani ga u Da'ifut-Tirmizi ocjenjuje slabim (381).
Prenosi ga Buhari u Ebvabut-tehedždžudi (1162), Ebu Davud u Es-Salah (1538), Et-Tirmizi u Ebvabu-l-vitri (480), En-Nesa'i u En-Nikahu (3253), Ibn Madže u Ikametus-salati ve sunneti fiha (1383) od Džabira bin Abdullaha.
Dio hadisa kojeg prenosi Muslim u Salatu-l-musafirin ve kasriha (771), Ahmed u El-Musnedu (803), Ebu Davud u Es-Salah (744), Et-Tirmizi u Es-Salah (266), En-Nesa'i u El-Iftitah (897), Ibn Madže u Ikametus-salati ves-sunneti fiha (864) od Alija. Tekst hadisa glasi: „Svako dobro je u Tvojim rukama, a zlo Ti nije svojstveno“.

Dr. Jusuf el-Karadavi

S arapskog,
Džemo Redžematović

No Comments

    Leave a reply