Ummet koji strijemi kosmopolitizmu

Ummet koji strijemi kosmopolitizmu

Ummet koji strijemi kosmopolitizmu

U zapadnoj civilizaciji pojam ummeta se u etapi izbijanja nacionalizma i rušenja jedinstva kršćanske teologije odvajao i osamostaljivao. U drugoj etapi izbio je sukob zbog kapitalizma i interesa koji je bio bitan faktor za rađanje nacionalizma, pa se stoga u zapadnom intelektualnom i nacionalnom okviru tragalo za barijerama i razlikama među ummetima i narodima. Zato je definicija ummeta vrlo precizirana i ograničena. Ona forsira duh razlikovanja koji je postao kalup za akcentiranje nacionalne različitosti i baterija za nacionalnu svijest. Na taj način svaki ummet se borio u borbi za materijalnim dobrima i oblastima unutar i izvan Evrope, u novom ili starom svijetu, te tragao za izvorima bogatstva i jeftinom radnom snagom ostvarajući prevlast i kontorlu.  To su bile okolnosti koje su diktirale definiranje i određivanje pojma ummeta u nacionalistčkoj ideji zapadne civilizacije.  Okolnosti definiranja tog pojma u našoj arapsko-islamskoj civilizaciji potpuno je drugačiji i različit od zapadne, ako ne i suprotan njoj. Kod nas se shvatanje toga pojma itekako razlikuje.

Arapsko-islamski oblik civilizacije koji se pojavio na zemlji našega ummeta nakon islama, a kojeg ovaj ummet doživljava kao napredni produžetak civilizacijske i duhovne baštine koje su prethodile islamu, nije slijedio put odvajanja od šire cjeline niti osamostaljenja od većeg dijela, kao što nije tragao za karakterističnim osobinama, barijerama i separacijama. Unatoč tome, bio je oblik zajedništva i spajanja živog i prodornog duha, s kojim je došao islam, sa duhovnom i civilizacijskom baštinom, koju su Arapi-muslimani zatekli u zemljama koje su potpale pod islamski svijet. Ta arapsko-muslimanska zajednica se vinula sa Arapskog poluostrva zajedno sa narodima koji su se sjedinili u okviru zajedničke arapsko-islamske države. Ta civilizacija, sa ljudskom zajednicom koja ja govorila arapski jezik, nije tragala za karakteristikama, specifikumima i barijerama, tražeći nacionalnu autonomnost od većeg dijela i šireg saveza, već je tragala za faktorima stvaranja većeg ummeta, šire zajednice i civilizacije. Zato je ova civilizacija, koja je govorila arapski jezik, shvatila ummet kao kolekcionara zajednica, bez obzira na razloge njihovih sjedinjenja, a sve u cilju kako bi ostavila otvorena vrata spajanju i produžila polje utjecaja i aktivnosti islamskog jezgra na druge. Tako okvir te civilizacije obuhvata sve zajednice koje ulaze u krug civilizacije islama, pa iako ne pripadaju vjeri islamu. Na taj način se poduprla internacionalnost islamske poslanice i islamski credo, te činjenica da je ona posljednja u nizu poslanica koja je došla da obuhvati bivše nasljeđe, oživljavanjem i obnovom, i da od toga, po mjerilima islama, napravi civilizaciju budućnosti koja stremi kosmopolitizmu. Ta civilizacija neće negirati međudruštvene razlike, niti će se protiv njih boriti. Ali će zato izgladiti njene negativnosti kako bi aktivirala multinacionalnost u prosjaju, rastu i razvitku internacionalne civilizacije. Minimalna ograničenost uslovima i odlikama prilikom definiranja pojma ummeta ponukana je željom za aktivnošću, ekstenzijom i spajanjem, a ne ekskluzivizmom i arogancijom naspram ostalih zajednica, ummetā i civilizacija. Njen pravac je bio integracijsko proširenje a ne dezintegracijska autonomija, znajući da je ostvarenje toga stalni zadatak njenih članova. Ali ne permutiranjem i derogiranjem zaostavština i drugih civilizacijskih odlika i oblika, kako je to činila i čini zapadnjačka i neke druge civilizacije. Već sa oživljavanjem i preporodom, razvitkom i obuhvatanjem, onoga što se može oživjeti i obnoviti, kao i preuzimanjem duhovnih i civilizacijskih baština ne mareći sa kojih polja i oblasti one dolaze. Takav pravac i zdrava logika dale su ovakvo specifično značenje ummeta u našoj arapsko-islamskoj civilizaciji koja se razlikuje od ostalih a naročito od zapadnjačke civilizacije.

U Mekki, u plemenu Kurejš, spuštena je Božija Objava – islam, na odabranika Muhammeda, s.a.v.s. Vjerski islamski monoteizam koji je dosegao vrh čistote u svojim teološkim učenjima, dao je velike tragove u ujedinjenju identiteta arapskog društva koje je bilo idolopokloničko i podijeljeno na plemenskim osnovama u doba džahilijjeta. To ne iz razloga da bi pleme Kurejš postalo vodeće pleme u toj narodnoj arapskoj skupštini ili da ignorira plemenske razlike i njihovo aktuelno stanje, već da bi ostvario ujedinjenje i spajanje različitih plemena, obzirom da jednistvo ne anulira pluralizam. To se smatra nadnaravnim djelom islama kojeg je Allah stvorio u novom arapskom ambijentu: „I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio – On je zaista silan i mudar“ (El-Enfal: 63). Taj civilizacijski fenomen nije shvatio ummet samo kao skupinu arapskih pelemena, jer utjecaj ujedinjenja koji je započet s plemenom Kurejš poprimio je veće razmjere i ušao u krug jedinstva plemena i naroda. Kada je islam ostvario ujedninjnje plemena, ne negirajući njihove razlike, okrenuo se ostvarivanju ujedinjenja plemana i naroda po mjerilima spajanja (التأليف) u krug međusobnog upoznavanja (التعارف) koji ne anulira niti negira razlike i specifikume, iako su postojale mogućnosti za to. Već je dao priliku za saradnju i ujedinjenje, jer sa pluralizmom ujedinjeni ummet ima više volje za međusobnim uvažavanjem: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat: 13). Opredjeljenje za jedno internacionalno društvo (ummet) neće negirati da je pluralističko društvo Allahov zakon u svemiru i stvaranju: „I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju“ (Er-Rum: 22). To je ummet čije ostvarenje i ovaploćenje mora kontinuirano trajati, što će biti mjerilo njene živahnosti i prosperiteta sa svojom internacionalnom i vječnom poslanicom koju je Allah poslao. Zbog toga ovaj ummet u svom odrazu i sjaju balansirao je između posebnoga i općeg. Kako je ostvario jedinstvo plemena bez anuliranja plemstva, već sa njihovom integracijom u veću cjelinu, on je obrazovao novi ummet koji je bio potpuno nezavisan. Također, našli smo ga kako opstoji pomoću upoznavanja i kako općom sponom između plemena i naroda daje pozitivan kontakt. Taj ummet i civilizacija, nalik okeanu, sažeo je u sebi nitima islamske civilizacije plemenska ostrva bez negiranja nacionalne različitosti i rasizma. Na taj način pojam ummeta se shvata u našoj civilizacijskoj ideji, historijskom gibanju, te društvenoj zaostavštini. To su ciklusi koji počinju sa pojedincem i sežu do porodice; ili sa plemenom, odnosno rodbinom i sežu do naroda, da bi se, napokon, obrazovao ummet u smislu naciona, te islamska skupina koja intenzivno traga za većim vezama i širim horizontima. Islamski krug je produžio veze i razloge spajanja sa krugom ostalih civilizacija. Islam je bio vjera, a arapsko-islamska zajednica generator međusobnog prijateljstva: vjerska Objava i njene znanosti sa civilizacijskim i duhovnim nasljeđem su preporodile zemlje naroda koji su ušli u svijet islama, dok je država bila poput instrumenta vjere i civilizacije. Sve je to zajedno bilo na našem civilizacijskom putu i historijskom iskutvu, te društvenom položaju, poput kruga koji se stalno širi. Njega je pokrenuo Odabranik Muhammed, s.a.v.s., onog trenutka kada mu je došla Allahova Objava koja glasi: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna“ (El-Alek: 1-5).

U vjeri počeo je Poslanik, s.a.v.s., da „Ummet poziva“ čini od svojih bližih rođaka: „I opominji rodbinu svoju najbližu“ (Eš-Šu'ara: 214). Zatim je poziv uopćio tako što je krug „Ummeta poziva“ proširio na sve narode i rodbine, a oni su skupina koju međusobno vežu srodstvo i društveni život. Uzvišeni Allah je tom ummetu govorio o odlkama i specifičnostima kojima ih je okitio, a one su ponos i odgovornost, u okviru tog internacionalnog poziva. Tako je Kur'an-i Kerim, govorom upućenom Poslaniku, a.s., rekao:
„Zato se drži onoga što ti se objavljuje, jer ti si, uistinu, na Pravome putu. Kur’an je, zaista, čast tebi i narodu tvome; odgovaraćete vi“ (Ez-Zuhruf: 43-44). U to vrijeme govor je bio usmjeren ka internacionalnosti poziva i misionarstva, jer Muhammed, a.s., je Allahov poslanik koji je poslat svim svjetovima: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija: 107). Njegov Kur'an-i Kerim upućen je svim svjetovima: „Reci: “Ja od vas ne tražim nagradu za Kur’an, on je samo pouka svjetovima.” (El-En'am: 90); „Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur’an, on je samo opomena svim svjetovima“ (Jusuf: 104); „I Kur’an nije prokletog šejtana govor, pa kuda onda idete?! Kur’an je samo pouka svjetovima“ (Et-Tekvir: 25-27). Govoreći o specifičnosti svoga poziva, internacionalnosti islama, Muhammed, a.s., kaže: „Dato mi je pet svojstava koje nikom prije mene nisu date: vjerovjesnici su slati svojim narodima zasebno, a ja sam poslat svakom crvenom i crnom,; dozvoljen mi je plijen, a nije bio dozvoljen nikom prije mene; zemlja mi je učinjena dobrom, čistom i mesdžidom, pa gdje god čovjeka zatekne namaz on će tu klanjati; potpomognut sam strahom koji je ispred mene na daljini mjesec dana hoda; i dat mi je šefa'at (zalaganje na Sudnjem danu).“ Počast Arapa u islamu ogleda se u njihovom odabiru kao zajednice (ummeta) kako bi prenijeli poslanicu svim svjetovima, a to prati internacioanlnost poziva i misije. To je arapsko-islamskao shvatanje riječi i pojma ummeta i njegovog značenja koje ne poznaje granice.

U državi početak arapskog porijekla bio je po nacionalnim arapskim standardima, da bi se potom krug države proširio i obuhvatio sve nacije, praveći tako odijelo po urneku kojeg je isplela arapska, a ukrasila islamska civilizacija. To je bio novi i raritetni civilizacijski hibridni preporod! Formirana je medinska država koju su uspostavili prvi muslimani pod vođstvom Vjerovjesnika, s.a.v.s., po standardima civiliziranog arapskog porijekla. U njoj smo našli ustav koji je u historiji i njenim izvorima poznat kao Sahifa i Kitab. On je poređao cigle u izgradnji države koja je satkana od arapskih plemena. U tom ustavu nalazimo razliku između ummeta vjere i ummeta politike. Kao što nalazimo vezu između toga dvoga. Tako nalazimo da jedinstvo stoji na različitosti a plemena se sjedinjuju u ummet; a Arapi-vjernici, muhadžiri i ensarije, čine ummet vjere. Oni sa arapskim djelovima u kojima žive Jevreji iz medinskih plemena čine jedan ummet – ummet politike i nacije. Muslimani su tako činili jezgro iz kojeg je nikao krug države da bi se potom proširila veličina Arapa – Jevreja, te krug drugih naroda i nacija. O pravom značenju ummeta, u prvoj arapsko-islamskoj državi, govori ustav medinske države:

„U ime Allaha, Milostivoga Samilosnoga
– Evo što je Poslanik Muhammed propisao vjernicima i poslušnicima iz redova Kurejša i Jesriba, kao i onima koji su ih slijedili, te su im se kasnije priključili i borili se na njihovoj strani. Oni sačinjavaju jednu zajednicu (ummet) izvan ostalih ljudi. Oni Židovi koji se s nama povežu, stječu pravo na našu podršku i pomoć; niko ih neće tlačiti niti će pomagati neprijateljima njihovim. Židovi moraju dijeliti troškove s vjernicima dokle god budu saveznici u borbi. Židovi iz plemena Benu Avf tvorit će zajednicu (ummet) sa vjernicima; Židovi neka slijede svoju vjeru, a muslimani svoju.Židovima Benu Nedžarcima, Benu Hariscima, Benu Saidicima, Benu Džušemcima, Benu Auscima, Benu Sa'lebcima, Benu Šeteibacima, pripadaju ista prava kao i Židovima Benu Avfcima. Obitelj Džefna ogranak je Sa'lebaca; za njih, dakle, vrijedi isto što i za Sa'lebace. Sa'lebaski mevlasi (klijenti) smatrat će se Sa'lebascima. Osobe koje Židovi prime u svoje redove (bitana) smatrat će se Židovima. Židovi će pomirivati svoje troškove a muslimani svoje. Neka se ispomažu u borbi protiv neprijatelja ovog Spisa (sahife). Neka njeguju dobre odnose i neka među njima vlada mir. Neka se drže ovog Spisa i neka ga ne krše. Neka Židovi i muslimani priskoče jedni drugima u pomoć protiv svakoga ko napadne Jesrib. Ako se od njih (tj.Židova) traži da zaključe mir i da ga poštuju, oni će ga zaključiti i poštovati. Isto tako, ako oni zatraže mir od muslimana, isto imat će iste obaveze prema vjernicima. Ovo ne uključuje slučaj rata za vjeru (din). Svakoj osobi pripada dio (troškova i obaveza) onoga koji mu je sučelice. Uvjeti ovog sporazuma odnose se i na ausske Židove i njihove mevlase: svi oni na koje se odnosi ovaj Spis, moraju ga se najstrožije pridržavati i ne kršiti ga. Ko god se ovog Spisa ne pridržava, čini to na svoju štetu.“

Nakon što je Povelja pobrojala segmente ummeta i odredila političko vođstvo države, arapska plemena koja su povjerovala u islam, od ensarija i muhadžira, te ona koja su im se pridružila i sa njima se borila, spomenula je da su oni ummet vjere. Jedan umet izvan ostalih ljudi. Nakon toga pobrojala je arapska plemena u Medini koja su bila židovska, odnosno Židovi-Arapi, ummijjuni, a ne Hebreji („Neki od njih su (ummijuni) neuki, oni ne znaju za Knjigu, nego samo za gatke, i oni se samo domišljaju“) i dao, tim Arapima-Židovima, njihovim klijentima i pristašama, sva utvrđena prava i obaveze za državaljnstvo u toj novoj državi. Potvrđujući da su oni zajednica (ummet) sa vjernicima. Ummet je ovdje zajednica. Od samog početka historije islama granica ummeta i zajednice nije zastala kod ummeta vjere, kao što ga nije zapostavila. Krug se širio ali bez ignorisanja svog centra u bilo kojoj situaciji. Polazište je postojano, aktivno i na pročelju, a traganje za širim horizontima je u kontinuitetu, jer je to ummet prihvatanja, dodavanja, inspiracije, dobrog primjera, a nije ummet odvajanja, cjepkanja, ograničavanja, barijera, fanatizma i neprijateljstva prema drugačijima i drugima. Neki su greškom ili zlom namjerom shvatili da sukob između države Medine i Židova-Hebreja koji su živjeli u plodnim područjima oko Jesriba, što je rezultiralo njihovim iseljavanjem sa svih mjesta, dakle, neki su shvatili da taj događaj oslikava islamsko odstupanje od opisanog karakterističnog pojma ummeta jer se ummet vratio samo na značenje vjere i ograničio na vjernike i muslimane bez ostalih. Neki kritičari su rekli: „Prevladavajuća politička nijasna tog novog ummeta bila je samo neko vrijeme. Jer Muhammed, a.s., nije osjetio da se njegovo jezgro ustalilo u Medini, već svoje ratove protiv nevjernika u Mekki vidio pobjedonosnim kako bi mogao izbaciti iz svoje političko-vjerske zajednice stanovnike Medine (naročito Židove) koji nisu prihvatili vjeru koju je sa sobom donio. Tako se prolaskom vremena njegov ummet sastojao samo od muslimana. On je potvrđivao njihove moralne i vjerske odlike.“

Razlog ovakvog pogrešnog shavatanja je miješanje između arapskih Židova čija plemena je Ustav pobrojao a sva ta plemena su čistog arapskog porijekla i između hebrejskih Židova koji u Ustavu nisu uopće spominjani. Ovi prvi su bili Arapi i sačinjavali su zajedno sa Arapima-muslimanima jaku arapsku državu. Njen ummet i zajednica bili su arapski i multireligijski. A drugi poput Benu Nedira, Benu Kajnuka i Benu Kurejza, čija imena nisu spominjna, bili su Hebreji. Između njih i države Medine bio je savez koji se razlikovao od državljanstva, pa kada su ga prekršili, Vjerovjesinik se protiv njih borio, što se na kraju završilo njihovim iseljavanjem. A što se tiče požidovljenih Arapa, koji su bili stubovi političkog ummeta, oni su prigrilili islam i ušli, sljedstveno tome, u politički i vjerski ummet, istodopce. Pored toga standard arapskog porijekla koji je upravljao okvirima ummeta njenim shvatanjem i značenjem, bio je zadnji standard i put ka širenju okvira i kontinuiranog prihvatanja drugih naroda. Jer prije islama etnički i plemenski standardi su bili vodeći u određivanju granica arapskog porijekla i njegovog značenja pa je došao islam da to poništi. O tome je Poslanik, a.s., rekao: „Ostavite ga, jer je smrdljiv“. Svoje ashabe je savjetovao da je ljubav prema otadžbini potrebna, ali da je nacionalizam negativan. Kada ga je ashab Vasale ibn El-Eska'a upitao: „O, Božiji Posalniče, da li je nacionalizam da čovjek voli svoj narod? Resulullah, s.a.v.s., mu je odgovorio: „Ne. Ali je nacionalizam da čovjek u zlu pomaže svoj narod.“ Umjesto ovog neznabožačkog nacionalizma, te etničkog i plemenskog okvira neznabožačkog arabljanstva, islam je za arapsko porijeklo predstavio civilizacijsko shvatanje i odredio svom ummetu kulturološke i duhovne standarde. Kada je Poslaniku, a.s., preneseno da je neko ljudima poput Bilala Habešija (Abesinca), Suhejba Rumija (Rimljanina) i Selmana Farisija (Perzijanca) prigovarao da nemaju arapske korijene, i pored njihovog velikog stepena poarabljanstva, u mjeri da su ispravno shvatali Kur'an (fikh) koji je nadnaravan i na arapskom jeziku, te pored poznavanja književnih i stilskih tajni i iskazivanja privrženosti arapskom porijeklu i pripadanju islamskom društvu, dakle, kada su neki negirali arapsko porijeklo onih ljudi koji su se kulturološki, ideološki, s ljubavlju poarapili, Poslanik se začudio tom džahilijetskom shvatanju arapskog porijekla, pa je pozvao ljude i rekao im: „O, ljudi, nije niko od vas Arap zato što su mu otac i mati Arapi, već je to zbog jezika. Pa ko govori arapskim jezikom, on je Arap.“ Još od tog historijskog događaja, shodno civilizacijskim i kulturološkim standardima koje je postavio islam za arapsko porijeklo, proširio se krug arapskog ummeta i zajednice da bi na ravnopravnim osnovama, sve one koji su se poarapili, bilo u duhovnom, civilizacijskom ili deklarativnom smislu, povezao sa onima koji imaju čisto arapsko porijeklo. Kako je standard ummeta i njegovog shvatanja promijenjen i inkluziviran ukljčujući Arape nemuslimane, također se otvorio za one koji nisu čistokrvni Arapi. Kao posljedica tog inkluzivizma ummeta koji prihvata ostala društva uznapredovala je država sa društvenim uređenjem uključivši dojučerašnje robove (klijente) koje je islam oslobodio.

Pleme je poput porodice bilo prva cigla u izgradnji ummeta. Nakon što su granice bile sužene na osnovu arapskog porijekla, one proširene uključivanjem robova. Tako krug plemena i njihovi standardi nisu ostali čisto etnički. Tom društvenom uređenju Poslanik, a.s., je postavio zakone u formi hadisa: „Robovi su isti kao i njihovi vlasnici“ „Robovi su isto kao i rod“. Na taj način ne postoji samo materinsko rađanje vrste i etnosa, već civilizacijsko, duhovno i kulturološko arapsko porijeklo nova je majka koja rađa ummet i zajednicu po novim civilizacijskim standardima! A nakon poslaničkog doba, po islamskoj metodi, preselila se država u smislu ummeta i njegovog značenja, na nove horizonte. Jer početna tačka koja je započeta sa plemenom Kurejš, te ujedinjavanjem raznih plemena bez obzira na različitost vjere, uključivši sve koji su se civilizacijski poarapili i etničke korijene, ta polazna tačka se produžila islamskim osvajanjima idući dalje od plemena. Tada je država pripojila u sebi narode Iraka, Perzije, Sirije, Egipta i drugih civiliziranih država koje su prevazišle nomadstvo i iz plemena se pretočile u narode. Tako su ummetu date nove dimenzije i započeta je nova epoha tako što je država uzela kur'ansko mjerilo upoznavanja koje znači uspostavu saradnje i suživot u okviru jedinstva koje ne negira niti ignorira razlike. Kada je nastupilo stoljeće nacionalizma koje omalovažava sve što je arapsko, da bi to svoje vidno neprijateljstvo usmjerio ka ciljanoj mržnji prema islamu, i kada je za vrijeme Emevija na vidjelo izišao nacionalni i plemenski fanatizam, pojavili su se intelektualci i genijalci ovog ummeta da pokrenu oživljavanje islamske metode spajanja, pa u tom smislu, pišu i od napisanih knjiga prave boršure kako bi podsjetili narod na civilizacijsko mjerilo shvatanja ummeta, te na neograničenost intelektualnog i kulturološkog horizonta i dimenzije shvatanja zajednice. Na pročelju toga poduhvata bio je Džahiz Ebu Usman Amr ibn Bahr (255-163 h. – 780-860) koji je neke svoje knjige razvrstao i u uvodu jedne od njih napisao: „Funkcija ove knjige je da spoji srca koja su rastavljena i da uveća njihovu međusobnu ljubav, da obavijesti razloge njihovog slaganja, da im srca smiri, i da oni koji ne znaju, saznaju mjesto razlikovanja porijekla i količinu razlike u rodu da to neko nebi zlom namjerom mijenjao i sumnju podsticao, jer znani dvoličnjak i veliki neprijatelj spletkaroš može istinu neistinom prikazati!“ El-Džahiz dalje nastavlja podsjećajući zavađene strane na civilizacijske standarde arapskog porijekla i otvorenog neetničkog karaktera ummeta i zajednice. Pojašnjavajući kako različitost u porijeklu Kahtanovića i Adnanovića se nije izgladila sve dok se nisu utopili u jedan ummet kada ih je ujedinila civilizacija, kultura, jezik i moralne odlike. Dočim, jedinstvo porijekla Adnanovića, sinova Ismaila i Hebrejevjića, sinova Ishaka, a.s., nije ih učinilo jednim ummetom usljed duhovne, jezičke, kulturološke i moralne, odnosno, civilizacijeske različitosti. Jer islamska ideologija koja je internacioanlnog karaktera prihvata staro nasljeđe i nova dostignuća, oslikavajući majku koja stalno rađa nove horizonte i širi krug ummeta. A njeno značenje objeručke prihvata uvijek kada sa svojim narodom poveća vidike novih horizonata. Govoreći o činjenicama pravog značenja ummeta, El-Džahiz konstatuje: „Arapi su Ismaila, sina nearapa, Ibrahima i Sare, napravili Arapinom, jer mu je Allah otvorio usta (resicu) jasnim arapskim jezikom, a zatim ga podučio čistim jezikom (gramatikom) i odstranio od njega odlike nearapa. Potom mu je podario sve odlike i svojstva, moral, čud, ambicije, i čestitost Arapa, tako da je bio najzaslužniji za takvo porijeklo i ponos zbog te časti. Arapi nisu bili jedno, pa su se izjednačili u odgoju, jeziku, moralu, ambicijaama, ponosu i dobrom moralu, pa su postali kao jedno tijelo i jedna duša. Kada se ta similarnost primjenila sa općim i posebnim pitanjima u slaganju sa rođacima, složili su se u plemstvu i rodu i bili su to razlozi drugog rađanja zbog kojeg su se sklapali brakovi i prijateljstva. A Adnanovići su zabranili svim svojim brak sa Beni Ishakom, bratom Ismailovim, i to su poštovali svo vrijeme sa Beni Kahtanom. Ovoj je kod njih značilo novo rađanje i novi život.“

Na ovaj način prihvaćeno je shvatanje ummeta i prošireno njegovo značenje, otvorivši vrata za sve staro i novo, tako da je obuhvatio vjeru i državu stalno potvrđujući njegovu spremnost da bude ummet svih mmeta koji sažima staro civilizacijsko nasljeđe, obnavljanjem, preporodom i predstavljanjem, da bi ovladao samim sobom, pretvarajući se u hranu i izvor snage svoga posebnoga identiteta. Na taj način uzgajaju se zajednice koje su ušle u krug islama, vjere ili civilizacije, pa se ti uzgajanjem širi krug ummeta i njegovog shvatanja kad god se za to pruži prilika.

Ono što je naš arapsko-islamski ummet napravio na polju vjere i države to isto je napravio na polju civilizacije. Nakon otprilike dva stoljeća od pojave islama zasijale su na zemlji ovog ummeta karakteristike arapsko-islamskog oblika civilizacije noseći u sebi civilizacijske karakteristike naroda koji sežu do najranijih dana historije. Nova vjera je obznanila da vjerovanje mora biti srcem koje dospjeva do čvrstog ubjeđenja, pa sljedstveno tome njegova realizacija se ne može ostvartii prisilom: „U vjeri nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude!“ (El-Bekare: 256). Islam je obznanio da vjeruje u prijethodne nebeske poslanice smatrajući to pluralizmom u okviru jednoće. Jer Allahova vjera je jedna, oduvijek i zauvijek. U vezi Muhammeda, a.s., vjerovanja (akaida) i njegovih intencija Kur'an veli: „A kada im je poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, mnogi od onih kojima je Knjiga dana – za leđa svoja Allahovu Knjigu odbacuju, kao da ne znaju“ (El-Bekare: 101). Za sami Kur'an se kaže: „A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinitu Knjigu koju imaju oni – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!“ (El-Bekare: 89). U domenu vjerovanja, Allah je rekao: „Recite: “Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo;“ „On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati“ (Eš-Šura: 13).

Ova obznana je dala uzroke pluralizma koji stremi obuhvatanju svega što se može obuhvatiti od vjerskih nasljeđa ummeta prijethodnih poslanika. U red tih uzroka spada i obznana islama o pluraizmu svojih zakona, oduvijek i zauvijek. Jer Allahova volja je pluralizam u zakonima, metodama, putovima u okviru jednoće vjere, a to odlikuje islam i čini ga otvorenim za koegzisteciju sa narodima kojima je Knjiga data (jevreji i kršćani) i sa onima poput kitabija kao što su vatropoklonici. Na to se mogu usporediti lokalne vjere poput hinduizma i budizma, smatrajući ih religiozim zajednicama i ummetima, a ne ateističkim i politeističkim grupacijama. To otjelovljava shvatanje ummeta kojeg je islam od same pojave odredio, a pravnici utanačili njegovu primjenu shodno vremenu i mjestu. To je bilo prvi put da neka vjera, preko svoga poslanika i Knjige, obznani pluralizam u zakonima:
„Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kada budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici. Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici. Poslije njih poslali smo Isaa, sina Merjemina, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su grješnici. A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti“ (El-Ma'ide: 44-48). Kada su egzegete Kur'ana stali pojašnjavati pluralizam i raznovrsnost u okviru jedinstva, rekli su: „Šerijat je vidni put kojim se dospijeva do uspjeha i spasa. Ajet znači da je Allah odredio Tevrat za ljude koji su živjeli u vrijeme njegovog objavljivanja; Indžil je također, bio za ljude koji su živjeli u vrijeme njegovog objavljivanja; a Kur'an je za ljude koji su žijveli u vrijeme njegovog objavljivanja i nakon njih sve do Sudnjeg dana. To obuhvata zakone, pravila ponašanja, obredoslovlje, ili ibadet. Osnova u tome je monoteizam. U tome nema kompromisa: „A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti“ (El-Ma'ide: 48). Odnosno, naše zakone je jednim učinio.“

To je bilo po prvi put da neka nebeska vjera ne sputava svojim obraćenicima puteve spasa, već potvrđuje višebrojnost puteva i načina zakona u okviru jedinstva vjere i jedinstva u monoteizmu, vjerovanju u proživljenje nakon smrti i insistiranju na činjenje dobrih djela. Ovim pluralizmom uspostavljaju se razlozi bogatstva i izobilja na polju civilizacije i kulture, šireći na taj način značenje civiliziranog ummeta i njegovog pojma. Predvodnici tumačenja Kur'ana u tom pluralizmu vide Božiju mudrost i Božiju volju u stvaranju ljudi. Tako u tumačenju ajeta: „A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. I ispuniće se riječ Gospodara tvoga: “Napuniću, zaista, Džehennem džinima i ljudima – zajedno!“ (Hud: 118-119), Seid ibn Džubejr (45-95/665-714) kaže: „S jednim ummetom se misli na jedinu vjeru islam, odnosno jedini islamski zakon (šerijat).“ Mudžahid ibn Džebr el-Mekki (21-104/642-722) i Katade ibn De'ame es-Sedusi (61-118/680-736) tumači riječi „oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti“ kako ljudi moraju ostati na različitim vjerama ili zakonima.“ Hasan el-Basri (21-110/642-722) i Mukatil ibn Sulejman (150 h. – 761) i Ata ibn Dinar (126 h.-744) tumače riječi „a zato ih je i stvorio“ naznakama za razlikovanje, odnosno za diferentnost njihovog stvaranja.“

Od učenjaka usuli-fikha (islamske filozofije prava) navodimo mišljenje Es-Serhasija (483 h.-1090) koji u svojoj knjizi „Usulu-l-fikh“ kaže: „Najtačnije mišljenje kod nas je da je zakon (šerijat) onih prije nas isto tako i zakon našeg Vjerovjesnika, osim onog dijela za kog se pouzdano zna da je derogiran.“
Ova metoda islama je imala veliki upliv u pridobijanju nemuslimana u zajedničkoj izgradnji civilizacije pod zastavom arapskog porijekla i države, te islama i islamske civilizacije. Jer priznavanjem pluralizma u zakonima i koegzistencija s njima, oslanjajući se na segmente koji nisu dokinuti, obuhvata i predstavlja u svom civilizaicjskom urneku široki pojam i značenje islamsko-arapske civilizacije. Kako je islam oživo civilizacijsko nasljeđe država i naroda koji su ušli u svijet islama, isto tako podstakao je miljenike neislamskih zakona da učestvuju u izgradnji islamsko-arapske civilizacije, nakon što su im njihovi svećenici i crkve uništili duhovnu i ciivlizacijsku zaostavštinu. Jer vjera koja je potvrdila pluralizam u zakonima i njena država, potvrdila je pravilo da prava koja imaju muslimani, imaju i nemuslimani, a obaveze koje imaju muslimani, također, imaju i nemuslimani. Zato su oni progresirali potpomognuti vjerom i državom, zajedno sa islamskim učenjacima, u stvaranju i izgradnji islamsko-arapskog oblika civilizacije i ummeta, koji je prije nego su ti narodi ušli u svijet islama, bio skup ummeta.

Kako su islamski učenjaci najvećim dijelom učestvovali u toj izgradnji, možemo navesti i neka imena nemuslimana, a to će biti dovoljno da se ukaže na njihov zapažen upliv i značajno mjesto. Tokom historije naše civilizacije možemo pratiti tragove mnogih velikana, a njihov lanac možemo započeti sa surjanskim filozofom Ignacijus el-Beledijem (66 h. – 686) da bi nastavili sa domaćim političarem, Viljem Mekrem Abidom (1307-1380 h./1889-1961). S ovim velikanima koji su dali veliki doprinos filozofiji, matematici, medicini, astronomiji, pjesništvu, inžinjeringu, mehanici, i dr., dolazimo do argumenta da je naša arapsko-islamska civilizacija, usred raznih duhovnih zaostavština, njihovih prihvatanja i predstavljanja, a potom njihovim prekoračenjem, napravila ummet, i ostala, oduvijek i zauvijek, otvorena za stalno ostvarivanje, prihvatanje i sažimanje. Kako je od Rimljana u vrijeme drugog halife Omera ibn el-Hattaba, r.a., (40-p.h.23h./584-644) preuzeto registriranje, popis i promjer zemlje po dužini, poznato kao „Kisrine lokacije“, tako je od Osmanlija i Perzijanaca preuzet hilafet i imamet kao politička ideologija dobijajući nešto novo i prepoznatljivo. Jer ustorjstvo hilafeta uspostavom ideologijske teorije bilo je islamsko i arapsko fenomenalno djelo i doprinos. Kada je prijevod na arapski jezik započet sa naukom o proizvodnji od strane Halida ibn Jezida (90 h.-708) čiji trud na polju prevođenja daje arapsko-islamske tragove Aleksandrijskoj staroj školi, onda je doprinos ove civilizacije u prirodnim znanostima i njenoj praksi, koja je svetionik svijetu na tom polju, prevazišla Aristotelovu analogiju idući ka eksperimentalnoj metodi što je genijalni izum preko kojeg su kvantitativno i kvalitativno prenijeta naučna istraživanja u novom obliku. Kada je naša arapsko-islamska civilizacija prevela grčku filozofiju, ona ju je islamski prostudirala i shvatla razumom kojeg je vodio islamski monoteizam, da bi potom njen filozofski učinak bio islamska nauka o monoteizmu, islamska apologetika, a svoj intelektualni napor i rad zasnovala na Objavi dobivši tako mudrost i zakon u novom i raritetnom ruhu. Ovaj ummet i njegova civilizacija zajedno sa nasljeđem Perzijanaca i Indijaca, oživjela je i osvježila razume, a zatim prevazišla sve granice logikom nasljeđivanja i internacionalne zajednice. Takav ummet i zajednica zajedno sa svojom vječnom poslanicom mora biti inkluzivnog karaktera da bi mu zakon bio uspostavljen a poslanica prenijeta.

* * *

A sada, kod ove granice istraživanja značenja ummeta u našoj civilizaciji, nakon duhovne i historijske činjenice o jedinstvu islamskog ummeta koji sažima države i narode u jednoj civilizaciji za pojedince i porodice, plemena i narode, sada se čovjek može zapitati: da li ima neka posebna mudrost da se ummet u Kur'anu spominje u značenju zajednice, bez decidnih određenja osobina te zajednice? A to u cilju da bi mu se krug proširio i evoluirao u raznim poljima, i da bi mu se horizonti stalno širili i smjenjivali, obuhvatajući razna plemena bez ignoriranja ili zadržavanja na njihovim različitostima, a zatim spajajući narode sa plemenima i čineći upoznavanje zajedničkom sponom, bez nekih posebnih uslova i potražnji. Zatim, nastavljajući svoju ekspanziju islamsko-civiliazacijski okean zahvata ostrva naroda bez toga da islamski ummet izostavlja neke narode u zagrljaju tog velikog islamskog okeana. Tako je nacionalnost postala krug koji se širio, bez toga da duhovnost oponira islamu ili da nacionaliam ignorira ili oponira druge šire nacionalne zajednice. Zatim, da ova zajednica ide dalje šireći tako krug ljudske zajednice. Da li je iza toga postojala neka jaka i značajna mudrost? Da li za ovo značenje riječi ummet postoji neka veza sa principom islamsko-arapske metode i njene putanje u prosjaju civilizacije ummeta koja je započeta sa: srž vjere – ummet vjere; nacionalnost – ummet nacija, u civilizacijkom a ne etničkom smislu; i civilizacija – ummet civilizacija koja gaji druge nacionalnosti.

Ummet nije zastao kod civilizacijskih svojstava koja su vezana za vjeru, niti ih je prevazišao, već je od njih napravio jezgro iz kojeg su izrasli nacionalni i civilizacijski krugovi. On je od vjere uzeo instrument kojim je oživjeo i preporodio duhovnu i civilizacijsku zaostavštinu naroda koji su ušli u islam i koje je islam prihvatio. Uz to, postavio je kriterijume po kojima je iz drugih nasljeđa crpio ono što je bilo dobro i što se moglo popraviti, a izostavljao ono što je bilo loše.

– Tako se ummet nije zaustavio kod ummeta vjere;
– Niti se zaustavio kod porijekla i rase Arapa u etničkom smislu;
– Niti se zaustavio kod civilizacijske duhovnosti i znanosti Objave i šerijata;

To je prevazišao, smatrajući ih pozitivnim elementima. Ummet je prešao na znanosti i umjetnosti svoje civilizaicje, stvarajući u njoj velika, bogata i značajna dostignuća, s odlikom širenja duha vjere i arapskog ukusa u raznim i najsitnijim detaljima. Ummet se od vjere pretočio u civilizaciju koja je zasijala i evoluirala. Uspostavio organsku i čvrstu vezu između arapskog porijekla, civilizacije i kulture i između internacionalnog islama. Stvarao je tako jedinku, porodicu i pleme, pa narod, narodni ummet, civilizacijski ummet, u obliku krugova koji su se jedan za drugim rađali u čvrstoj i integralnoj vezi koja ne poznaje oprečnost niti suprotnost. Tako je napravio pokrajinu pa državicu, pa novu državu, pa narodnu državu, pa religiozni svijet, pa kuću islama i islamsku skupinu, sve u obliku krugova koji su započinjali sa najposebnijim, posebnim, općim i najopćijim detaljima, da bi se sve to slilo u ljudski krug zajedno sa narodima i civilizacijama.

To je ummet islama. Islam je čvrsta veza sa civilizacijskim i kulturološkim arabljanstvom. Njegov credo je internacionalan, fenomenalnosti su arapske, šerijat je također, arapski i neće ga niko potpuno i ispravno shvatiti i nivo idžtihada i zakonodavstva dosegnuti, osim onoga koji dobro poznaje arapski jezik, stilistiku historiju i sadašnjicu u kojoj je predstavljen, te Objavu i uzroke objavljivanja kur'anskih sentenci. To je ummet civilizacijskog arabljanstva a ne etničkog što je plod islama koji je nasuprot rasnoga i etničkoga džahilijetskoga arabljanstva.

On je u potpunosti permanentan u aktivnostima, rastu i inkluzivimu, bez obzira na svoju uspješnost, ne poznaje granice i barijere.

Veza između ovog ummeta, u vjerskom značenju i okviru, kao što je bio njegov prvi islamski oblik, i između onog ummeta koji se nakon hidžre ostvario i aktualizirao u historijskom, društvenom i nacionalnom smislu, nije bila krhka veza. Njegove etape se u tom napredovanju ne ponavljaju jedna iza druge, niti se razlkuju, ili kidaju. Već je to veza jedinstva koja ne negira različitost u okviru civilizacijskog gibanja koji toleriše pluralizam i koegzistecniju unutar toga kruga.

To je definicija ummeta u našoj arapsko-islamskoj civilizaciji i ovo je njegovo shvatanje. A to je značajna indikacija po kojoj se razlikuje ovo shvatanje od ostalih. A svjedok te istine je praktična putanja po kojoj su ovaj ummet i civilizacija išli od kako je započeto njegovo arapsko-islamsko oblikovanje, pojavom islama. On je u sebi sažeo civilizacijska nasljeđa koje su prethodila islamu, a zatim ih oživjela i obnovila u skladu kriterija islamskog monoteizma. A od pluralizma napravio je jednu novu civilizacijsku cjelinu, što je proisteklo iz creda do vjere, a potom iz ideje civilizacije do ponašanja koje je promijenilo credo i ideju u život kojeg je živjelo i živi ovaj unikatni ummet u ambijentu razvoja i procvata. On se za njega bori da bi oživio i ispunio rupe u zidovima svojeg jedinstva, onda kada se izloži izazovima slabosti, dekadence i letargije!
Tako se shvatanje, granice i horizonti ummeta proširili u teorijskoj ideji koja je naslijeđena i tokom njegove historijske putanje koju su oformili prijethodnici, i tako vidimo granice i horizonte kojima se okrećemo danas, pozivajući na buđenje i dužnost zazivanja islamske renesanse.

Od Gane do Furgane, te od visina rijeke El-Feldža pa do južnoga ekvatora, naš je ummet – jedan ummet, kome upućujemo ovaj poziv na nauče i shvate istinu koju je u Kur'anu rekao Uzvišeni Allah: „Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte!“ (El-Enbija: 92).

Dr. Muhammed Imara

S arapskog preveo,

Džemo ef. Redžematović

No Comments

    Leave a reply