Svi ste Ademovi, a Adem je od zemlje

Svi ste Ademovi, a Adem je od zemlje

Svi ste Ademovi, a Adem je od zemlje

Prenosi Imam el-Bejheki hadis od Džabira, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., održao hutbu (oprosna hutba) u sredini dana tešrika i da je tom prilikom kazao:

“O, ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti (takvaluku)” .

U drugom hadisu kojeg prenosi Ebu Davud i Tirmizi, a Bejheki ga smatra dobrim, Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ljudi su sinovi Ademovi, a Adem je od zemlje” . Istinu je rekao Allahov poslanik, s.a.v.s.

Islam je pretekao sve civilizacije i revolucije

Poštovana braćo, mnogo prije nego što je svijet čuo za francusku i druge revolucije i četrnaest vijekova prije nego je Zapad saznao za princip jednakosti, došao je islam i odredio opću ljudsku jednakost, pozivajući sve ljude ovim božanskim pozivom:
„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa“ (El-Hudžurat: 13).
Dakle, nema razlike između, rasa, nacija i boja među ljudima. Islam poštuje čovjeka bez obzira odakle dolazi, iz koje je klase i grupe ljudi. Jer svi su ljudi jednaki, a svi vjernici su braća. Bogati nema nikakve prednost nad siromašnim, niti siromašni nad bogatim, već svako od njih mora dati pravo drugom, bez obzira na njihov status u društvu. To se odnosi i na čovjeka druge vjere, jer različitost religije ne anulira humanost. Jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s.,ustao zbog jedne dženaze, pa mu bi rečeno: „O Božiji poslaniče, to je dženaza Jevrejina“. A on će na to: „Pa zar i on nije ljudsko biće?! “.

Naravno, svako ljudsko biće u islamu ima mjesto i svetost. Ljudi se razlikuju po rasi i porijeklu. Neko od njih je Arijevac, neko Samijevac, neko Hamijevac, Arapin ili nearap. Oni se razlikuju po ugledu; neko pripada uglednoj porodici, a neko prosječnoj familiji. Ljudi se, također, razlikuju po bogatstvu; neko je bogat a neko siromah, a neko pripada srednjoj klasi. Razlikuju se po poslovima i funkcijama; neko od njih je vladar a neko potčinjeni, neko je veliki inžinjer a neko obični fizikalac, neko je univerzitetski profesor a neko čuvar univerzitetske kapije. Ali ta različitost ne čini nečiju ljudsku vrijednost veću od vrijednosti drugog čovjeka Na to ne može uticati njegova rasa, boja, porijeklo, bogatstvo, zanimanje, klasa, funkcija ili bilo koje drugo mjerilo. Ljudska vrijednost je jedna za sve. Dokle god pripada ljudskoj vrsti čovjek je poput zuba na češlju jednak sa ostalim ljudima.

Islamski postulati se primjenjuju u stvarnosti

Islam se nije zadovoljio sa teorijskom postavkom jednakosti, niti sa utvrđivanjem takve ideologije, već je sa svim propisima i učenjima to praksom potrvdio. To je sa ideje prenio na opipljivu stvarnost.

Ljudi su jednaki u obredoslovlju i zakonima

U to spadaju zakonski obredi koje je propisao islam i učinio ih praktičnim uslovima za vjeru. U džamiji, gdje se klanja džuma-namaz, oblikuje se praktična jednakost i izglađuju sve odlike po kojima se ljudi razlikuju. Tako, ko ode u džamiju, sjeda u prvi red (saff) iako nije puno bogat i ne uživa veliki ugled. Ako pogledaš u jedan saff muslimana naći ćeš u njemu kako bogataš stoji pored siromaha, učenjak pored nepismenjaka, uglednik pored običnog građanina, vladar pored sluge, bez razlike među njima. Svi su pred Allahom jednaki. Svi stoje pred Allahom, poklanjaju Mu se i sedždu čine. Svi imaju jednu direkciju (kiblu), jednog Gospodara i klanjaju se iza jednog predvodnika (imama).

Na svetoj zemlji, gdje se obavljaju obredi hadža i ‘umre, ostvaruje se jednakost na primjetniji način. Tada se ona vidi golim okom i dodiruje sopstvenom rukom. Dok su u namazu, ljudi se mogu razlikovati po načinu odijevanja i izboru odjeće. To diktira folklor, klimatski uslovi kao i visina bogatstva. Međutim, na hadžu i ‘umri, propisi nalažu odijevanje ihrama te svlačenje uobičajenog odijela. Ihrami su proste bijele haljine koje nisu šivene i dizajnirane. Slično njima su mrtvački ćefini koji izjednačuju između moćnika i slabića, kralja i čaršijaša, a zatim hodočasnici svi u jedan glas uzvikuju: „Odazivam ti se moj Bože, odazivam! “

Ljudi su jednaki naspram halala i harama

Od praktične jednakosti koje je islam odredio riječima i uspostavio u praksi jeste jednakost pred šerijatskim zakonom i propisima islama. Tako su dozvoljene stvari (halal) svima dozvoljene a zabranjene stvari (haram) svima su zabranjene. Prvostepene dužnosti (farzovi) su za sve obavezni, a kaznenom pravu svi potpadaju. Neko pleme, nedugo nakon prihvatanja islama, pokušalo je da bude pošteđeno klanjanja namaza za neko vrijeme, pa im je to Poslanik, s.a.v.s., opovrgao, rekavši: „Nema dobra u vjeri u kojoj nema namaza“ .

Drugovi (ashabi) su pokušali da poštede kazne ženu iz Kurejša, od plemena Beni Mahzum, koja je ukrala i zaslužila da se nad njom izvrši kazna za krađu. Oni su predložili Usamu bin Zejda da se zauzme za nju kod Poslanika, s.a.v.s., jer je on bio njegov miljenik. Usame je govorio za nju a Vjerovjesnik, s.a.v.s., se naljuti, što je upamćeno kao historijska ljutnja, i stade govoriti ljudima, rekavši rečenicu koju je historija ovjekovječila: „Doista one prije vas je upropastilo to što nisu izvršavali kaznu nad nekim ko ukrade ako je plemićkog porijekla, a izvršavali su je kad ukrade neko slabijeg porijekla. Tako mi Allaha, kada bi Fatima kći Muhammedova ukrala, ja bih joj odsjekao ruku“ .

Razlog propadanja prijašnjih naroda

To je način propadanja naroda. Zauzimali su se za uglednike da ne bi bili kažnjeni, a kada bi neko slabijeg autoriteta ukrao onda bi nad njim izvršavali kaznu. To je razlog nezgode i uvod u propadanje cijele zajednice.
Fatima, najmlađa, najdraža i najomiljenija kći Muhammedova, s.a.v.s., primjer je da, ako bi što ukrala, njoj bi Muhammed, s.a.v.s., odsjekao šaku. To je pravda – Allahova pravda koja ne pravi razliku između ljudi, porodica, stvorenja, jer su svi oni Allahovi robovi. Zato se mora izvršiti Allahov zakon i propis, a to je početak ostvarenja općeg dobra i pravde među ljudima, a ostavljanje toga je početak zla, rušenja i propadanja.

Molimo Allaha, dž.š., da nam da ispravno razumijevanje naše vjere i da nas zaustavi kod Njegovih granica, zapovjedi i zabrana. On čuje i blizu je.

BILJEŠKE:

Prenosi ga El-Bejheki u Šu'abu, Babun fi hifzil-lisan (4/289) rekavši: „U ovom lancu prenosilaca su neki anonimci“. Hadis prenosi od Džabira. Albani u Sahihut-tergib vet-terhib kaže da je sahih li gajrihi. Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (23489). Njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca ispravan od onog ko ga je čuo od Poslanika, s.a.v.s. El-Hejsemi u Medžme'uz-zeva'idu kaže da ga prenosi Ahmed a njegovi prenosioci su ispravni (sahih) (3/586).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (8736), a njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca dobar. Ebud Davud u El-Edebu (5116), Et-Tirmizi u El-Menakibu (3956), od Ebu Hurejre sa tekstom: „Uzvišeni Allah je odstranio od vas džahilijetsku surovost i ponos na porijeklo. Vjernik je bogobojazan, a griješnik nesrećan.Lljudi su od Adema a Adem je od zemlje. Ili će ljudi prestati sa ponosom na svoje predake ili će kod Allaha biti slabiji od kotrljana koji nosu pravi smrad“.
Muttefekun ‘alejhi: prenose ga Buhari u El-Džena'izu (1312), Muslim u El-Džena'izu (961), Ahmed u El-Musnedu (23842), En-Nesa'i u El-Džena'izu (1921), od Kajsa bin Sa'da i Sehla bin Hanifa.
Od Abdullaha bin Omera, r.a., da telbija Poslanika, s.a.v.s., glasi: Lebbejke allahumme lebbejk. Lebbejke la šerike leke lebbejke. Inne-l-hamde ven-ni'mete leke vel mulk, la šerike lek!“ Muttefekun ‘alejhi, prenosi ga Buhari u El-Hadž (1549), Muslim u El-Hadž (1184), Ahmed u El-Musned (4457), Ebu Davud u El-Menasik (1812), Tirmizi u El-Hadž (825), En-Nesa'i u El-Menasiku-l-hadž (2749), Ibn Madže u El-Menasik (2918).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (17942), njegovi kritičaru kažu da su ljudi u njemu (prenosioci hadisa) pouzdani (sikat) i ispravni (sahih), osim što je slušanje Hasana od Osmana upitno. Ebu Davud u El-Haradž vel imaretu vel fej'u (3026), Et-Tajalisi u El-Musnedu (1/126), Et-Taberani u El-Kebiru (9/54), El-Bejheki u El-Kuba džema'a ebvabis-salah (2/444), od Osmana ibn Ebi El-Asa, sa tekstom: „Niti ima dobra u vjeri u kojoj nema pregibanja (ruku’)“.
Muttefekun ‘alejhi. Prenosi ga El-Buhari u Ehadisu-l-enbija’ (3475), Muslim u El-Hudud (1688), Ebu Davud u El-Hudud (4373), Et-Tirmizi u El-Hudud (1430), En-Nesa'i u Kat'us-sarik (4895), Ibn Madže u El-Hudud (2547), od Aiše.

Dr. Jusuf el-Karadavi

S arapskog,
Džemo Redžematović

No Comments

    Leave a reply