Svetost života

Svetost života

Svetost života

Prenose Buhari i Muslim od Ibn Mes'uda, r.a., da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Nije dozvoljeno ubiti muslimana koji govori La ilahe illahllah i svjedoči da sam ja Allahov Poslanik, izuzev u jednom od tri slučaja: kad kao oženjen učini blud, kad ubije drugog muslimana i kada napusti svoju vjeru i zajednicu (džemat)'“ .

Uzvišeni Allah je učinio krv, imetak i čast svetim, a Poslanik, s.a.v.s., je na Oproštajnom hadžu u svetom gradu i danu njihovu svetost potvrdio ispred skupine muslimana koji su brojali desetine hiljada, rekavši: „Zaista su vam vaši životi i vaši imeci i vaša čast sveti kao što vam je svet ovaj dan u ovome gradu i u ovom mjesecu“ . Također je rekao: „Svakom je muslimanu kod drugog muslimana zabranjeno: njegova krv, njegov imetak i njegaova čast!“ .
Čak je jedne prilike Poslanik, dok je tavafio oko Ka'be, govorio: „Nema ništa ljepše od tebe i tvojeg mirisa, niti ima išta uzvišenije od tebe i tvoje svetosti! Tako mi Onog u čijoj je Ruci Muhammedova duša, svetost vjernika je kod Allaha veća od tvoje svetosti“ .

Zato je Poslanik, s.a.v.s., kazao u drugom hadisu: „Kad bi svi na nebesima i na Zemlji učestvovali u krvoproliću jednog čovjeka, Allah bi ih sve potrpao u Vatru! “

To iz razloga što je čovjek Allahova građevina i nikom nije dozvoljeno da je poruši, osim Onoga ko je njen izumitelj i vlasnik, a to je Uzvišeni Allah. Čak ni samom čovjeku nije dozvoljeno da tu građevinu poruši ili izvrši samoubistvo. Za onog koji to počini Allah u hadisi-kudsiju kaže: „Pretekao Me je rob Moj sa sobom pa sam mu zabranio Džennet“ .

Allah je zabranio krv (oproliće) i dao mu poseban status čak i u prijašnjim zakonima i svim poslanicama:
„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao“ (El-Ma'ide: 32).

Nije dozvoljeno da se neko bespravno ubije, odnosno da se ubije nevina osoba, bez obzira bila malodobna ili odrasla, siromašna ili bogata. Allah je zabranio da se bilo kojoj osobi oduzima život sve dok svojim nevjerovanjem ili nepravdom ne predstavlja opasnost: „Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva“ (El-En'am: 151).

Kada se može oduzeti nečiji život?

U hadisu koji je naša tema, došlo je pojašnjenje prava koje dozvoljava oduzimanje tuđeg života. To se može uraditi u jednom od tri slučaja:

1. Kada oženjeni počini blud

Kada oženjeni čovjek počini blud a spoznao je Allahovu blagodat u braku i porodici. Ako i nakon toga pronevjeri suprugu, onda on zaslužuje smrt. To se isto odnosi i na udatu ženu. Takvi zaslužuju smrt kamenovanjem po presudi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koja se odnosi na oženjenog čovjeka i udatu ženu koji počine zinaluk. Poslanik, s.a.v.s., je kamenovao čovjeka po imenu Ma'iz i ženu koja je poticala iz plemena Gamid, poznatu kao Gamidijka . Kamenovao je i dvoje Jevreja , a jednom ashabu po imenu Anis, naredio je da kamenuje ženu koja je počinila zinaluk a bila je udata. Ali uslov je bio da ona to prizna. Obzirom da je priznala blud, on ju je kamenovao .

Kada kazna za oženjenog bludnika postaje punovažna?

Međutim, islam propisuje ovu kaznu samo za one koji javno čine blud i šire razvrat među ljudima. Da bi kazna bila punovažna čovjeka dok čini blud moraju golim okom vidjeti četiri osobe. To znači da on čini blud bez sakrivanja i stida. Ili, da on sam pred sudom četiri puta potvrdi da je bludnik. Ko tako postupi, dakle, sam prizna i potvrdi da je počinio blud, ili ako su ga vidjela četiri pravedna svjedoka koji su pouzdani vjernici i za čije ponašanje i moral nema prigovora, onda zaslužuje kamenovanje do smrti.

Zašto tolika strogost u ovoj kazni?

Taj bludnik koji je iznevjerio i porekao Allahovu blagodat u braku zaslužuje da se kamenuje, a njegova krv je dozvoljena kako se ne bi širio dalji razvrat, nered i nihilizam u društvu. To je islam. On kažnjava bludnika prema na osvnou vrste i okolnosti tog razvrata. Onaj ko je momak i nikako nije bio ženjen, zaslužuje kaznu od stotinu udaraca bičem. U Kur'anu se kaže: „Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!“ (En-Nur: 2). Pojašnjenje toga dolazi nam u praksi (Sunnetu) Muhammeda, s.a.v.s., koja pokazuje da se radi o bludniku i bludnici koji nisu iskusili blagodat bračne zajedice.

Kao da Kur'an implicira da čovjek koji je u braku nema potrebe da čini blud pa zato Kur'an o njemu i ne govori, već to ignoriše da bi podučio ljude i ukazao da oženjen čovjek u to ne treba upadati. Međutim, Sunnet nam tumači, pojašnjava i podrobno kazuje riječima i djelima da čovjeku koji je oženjen a počini blud nagrada mu je kamenovanje kao kazna od Allaha, a Allah je silan i mudar.
Islam se bori protiv razvrata, javnog i tajnog. U njemu nema takvih pogubnih radnji, a ako se dese sa stidom i skrivanjem tako da ih niko ne vidi i ne čuje, onda grije kada se sakrije ne škodi. Ali ako se obznani, kao što vidimo u nekim zemljama da se blud javno čini i toleriše na ulicama u raznim oblicima, islam to zabranjuje i protiv toga se bori.

Islam blokira sve puteve koji vode bludu

Nemojte misliti da islam brani blud i bori se protiv njega samo kamenovanjem i bičevanjem. To je zadnje sredstvo u toj borbi. Prije toga, isalm se bori protiv bluda i razvrata tako što olakšava puteve braka, odgaja muslimana kao člana društva da bude pošten i čedan, poručujući mu da je pod stalnim nadzorom Uzvišenog Allaha. Islam jača volju ili postom ili brakom ako je u stanju. Isto tako islam se bori protiv razvrata čišćenjem zajednice od uzroka i motiva koji vode bludu i izazivaju ljude da počine taj haram. Razuzdane riječi, gole i polugole slike, izazovne pjesme i sve što posmatramo i čujemo u našem vremenu a uzrok je i povod na činjenje grijeha, islam sve to zabranjuje. A na poslijetku, ako se dogodi zinaluk, islam za to kažnjava bičevanjem ili kamenovanjem.

2. Bespravno ubistvo čovjeka

Zatim, Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kad ubije drugog muslimana.“ Odnosno, onaj ko ubije čovjeka, bit će ubijen. Jer njegova duša nije ništa bolja od druge duše, tako ko ubije nekog onda je svoju krv dozvolio drugima pa se nad njim mora izvršiti odmazda. Uzvišeni Allah kaže: „U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!“ (El-Bekare: 179).

Zašto odmazda?

Ako se to prepusti bez odmazde onda će članovi familije ubijenog bez granica navaliti na ubicu i osvetiti se više nego što treba, pa će se raširiti neprijateljstvo i razdor i tu vatru teško je posije toga ugasiti. Zato je islam propisao odmazdu i pogubljenje ubice koja se naziva krvnom osvetom (el-kud) ili odmazdom (el-kisas). Allah, dž.š., kaže: „O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene“ (El-Bekare: 178).

Ne smije se poništiti kazna za ubistvo

Oni koji zagovaraju aboliciju i pomilovanje ubice suprotstavljaju se Allahovoj vjeri, jer je u islamu odmazda obavezna: „O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene“ (El-Bekare: 178), isto kao što je obavezan i post: „O vjernici! Propisuje vam se post“ (El-Bekare: 183). U oba slučaja obaveznost je podjednaka. Stoga poziv na poništavanje pogubljenja je izlazak iz Allahove vjere i osporavanje zakona koji je propisan. To je očito i javno suprotstavljanje Allahu i Njegovom Poslaniku.

Čudim se tim ljudima, kako se mogu sažaljevati na ubicu a da ne budu sažaljivi na ubijenog i njegovu porodicu?! Ono što će iščupati zločinački instinkt i dokrajčiti ga jete kažnjavanje zločinca i njegovo sputavanje kako nešto slično ne bi opet počinio, i kako ne bi drugi to uvidjevši njega počinili. To je islam. „U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!“ (El-Bekare: 179).

Osveta se ne prihvata

Pored onih koji zagovaraju poništavanje propisa odmazde i smaknuća, postoje oni koji pretjeruju u odmazdi i ubijanju zbog ubistva. U predislamko doba (džahilijjet) kada bi neko od Arapa ubio nekog onda bi pleme ubijenog ubilo dvojicu i više, ne zadovoljavajući se sa proporcionalnom odmazdom. Odbijali su implikaciju koja ovdje kazuje da je odmazda ustvari jednakost, odnosno, život za život. Međutim, oni su pretjerivali. Prije islama Rimljani ne bi uvijek oduzimali život za život. Kad bi neki uglednik ubio običnog čovjeka, onda ne bi zaslužio smaknuće. Ali ako bi ubio nekog iz njegovog društvenog sloja, tek tada bi slijedila odmazda. Tako su ljude podijelili na slojeve i svakom sloju odredili posebne standarde. Govorili su da je kršćanstvo došlo govoreći da nema razloga da se za ubistvo kažnjava ubistvom, već da treba oprostiti; ko te udari po desnom obrazu, okreni mu lijevi .

Umjerenost u kažnjavanju

Međutim, islam je umjerena religija. Zato ne postoji obavezno opraštanje i pomilovanje, niti neproporcijalna, odnosno, nerealna odmazda. Šerijat propovijeda dozvoljavanje odmazde ali i podstiče na oprost: „Onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati“ (El-Bekare: 178); „A ako se odreknete, to je bliže čestitosti“ (El-Bekare: 237).

Kada je četrdesete godine po hidžri izvršen atentat na Alija ibn Ebi Taliba od strane Abdurrahmana ibn Muldžema, muslimani su ga uhvatili, a Alija je, dok je još bio živ, rekao: „Ako proživim, moje je šta ću činiti; il’ ću se osvetiti ili oprostiti. A ako umrem, onda će biti udarac za udarac, a ako se odreknete, to je bliže čestitosti“ . To su bile riječi Alija ibn Ebi Taliba, r.a., zapovjednika vjernika.

Zabranjeno je mučiti osuđenika na smrt

Kada kažemo odmazda ne mislimo na zlostavljanje. Zato se u hadisu kaže: „Allah je propisao u svemu lijepo postupanje. I kada ubijate, ubijajte na lijep način. Kada koljete, koljite na lijep način“ . Tako čovjek nad kojim se treba izvršiti egzekucija zbod odmazde ne treba biti zlostavljan i mučen. On se ne smije ubiti osim ako je stvarno počinio ubistvo. Čovjek se ne smije ubiti zbog sumnje da je mislio nekoga ubiti, ili da je smišljao i planirao ubistvo, odnosno da je spremao oružje u tu svrhu. Sve navedeno nikada ne smije biti isprika da se musliman ubije. Ono što je valjani razlog da se čovjek pogubi jeste samo ako je nekoga stvarno ubio. Ali ako, zaista, nije nekoga ubio, onda nikako nije dozvoljeno da se kažnjava ubistvom. Dozvoljeno je da se kazni nečim drugim, poput novčane kazne, zatvorom i sl. (ta'zir). Kada je Alija ibn Ebi Talib, r.a., vodio borbu protiv pobunjenika koji su mu se protivili dok je bio zapovjednik vjernika, kada su pobunjenici položili oružje, rekao je svojim pomagačima: „Pustite ih. Nemojte hvatati bjegunca, ubiti zatočenika ili dotući ranjenika“ .  To su pobunjenici koji su se stvarno borili protiv njega. On je naredio da ne ubijaju one kji su položili oružje ili pobjegli, odnosno pali u robstvo i bili ranjeni u borbi. To iz razloga što su muslimani. A motiv borbe protiv njih je zaustavljanje njihovog zlo i neprijateljstva koje su iskazivali protiv zakonitog vođe.

Ako te ubije, bit ćeš u Džennetu

Islam cijeni krv ljudi i njihove živote, tako da nikada nije dopušteno da se čovjek ubije ako je rekao neku riječ, opsovao ili udario čovjeka. Dozvoljeno je ubiti u odbrani, kako stoji u hadisu u kojem je upitan Poslanik, s.a.v.s., riječima: „O Božiji Poslaniče, šta ako neki čovjek uđe u moju kuću želeći da me ubije ili opljačka moj imetak?“ Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Ne daj mu svoj imetak“. „A šta ako se bude borio protiv mene?“ „Bori se i ti protiv njega.“ Reče: „A ako me ubije?“ „Onda ćeš biti u Džennetu.“ „A šta ako ja njega ubijem?“ „U tom slučaju će on biti u Džehennemu“, odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s.
To je ubistvo iz samoodbrane i odbrane svoje časti i imetka.

Ako bi, recimo, čovjek ušao u svoju kuću i nađe drugog muškarca sa njegovom ženom pa ga zbog toga ubije. Da li će se nad njim izvršiti odmazda? Neće jer ga je ubio braneći svoju čast, tako da u tom slučaju nije dozvoljeno da ga se ubije.
U tome se razlikuje islamski zakon (šerijat). Jer on takvog čovjeka ne smatra počiniocem zločina ubistva. Jedan čovjek je došao kod Omera ibn el-Hattaba, r.a., sa mačem s kojeg je kapala krv, a za njim su išli nekolicina ljudi koji su ga vodili, pa rekoše: „O zapovjedniče vjernika, ovaj čovjek je ubio našeg sina.“ Omer ga upita: „Je li istina što govore?“ Reče: „O zapovjedniče vjernika, svojim mačem sam udario među stegna moje žene, ako je između njih bio neki čovjek, onda sam ga ubio.“ Omer, zatim, upita: „Je li tako?“ Rekoše: „Jeste.“ Omer mu, potom, dade mač i reče: „Uzmi. Ako uzvrate, i ti isto uzvrati. “

U ovakvim odbrambenim slučajevima kada je čovjek prisiljen da odbrani sebe, svoju čast i imetak, pa ubije nasilnika onda nema odmazde protiv njega, jer je njemu nasilje učinjeno. U takvoj situaciji čovjeku je dozvoljeno da sam izvrši odmazdu, dok u drugim slučajevima ljudima nije dozvoljeno da sami izvršavaju odmazdu. Jer pravo izvršavanja šerijatske kazne ne pripada pojedincima već predstavnicima muslimanske vlasti.

Kome pripada pravo odmazde ubice?

Odgovorni rukovodilac ima pravo odmazde i izvršavanja kazne u islamu. Staratelj ubijenog ima pravo svojom rukom izvršiti kaznu, međutim, uz dopuštenjem imama (vođe). On sam nema pravo da izvršava odmazdu i od sebe pravi sudiju i egzekutora, već mora imati dozvolu od sudije. Jer kad bi se odmazda prepustila pojedincima šerijat bi postao igrarija i nastala bi anarhija. Svako bi za sebe izvršavao odmazdu, ili bi to prepustio svojim starateljima koji bi izvršavali odmazdu pod sumnjom, umišljenošću, optužbom, zbog stare ljutnje, ili, u većini slučajeva, sa nedovoljno svjedoka.

Da bi sačuvao živote muslimana islam je odmazdu prepustio odgovornim rukovodiocima. Odnosno, imamu, obzirom da on snosi odgovornost ispitivanja stvari. Kada se ispostavi da je čovjek na kog se sumnjalo da je počinio ubistvo, zaista to učinio s predumišljajem i namjerom, onda će se nad njim izvršiti odmazda i egzekucija.

3. Napuštanje vjere

Treća vrsta onih kojima je po hadisu krv dozvoljena jesu oni koji napuste svoju vjeru i zajednicu (džemat). Tako onaj koji ostavi islam i odmetne se od vjere Uzvišenog Allaha i razbije zajednicu muslimana, mora se ubiti. On je otpadnik od vjere (murted). A po pravilu takav se ubija. U sahih-hadisu se kaže: „Ko promijeni svoju vjeru ubijte ga!“

Islam nikoga ne prisiljava da uđe u njega, međutim, ko prihvati tu vjeru i pridržava se njegovih propisa i zakona, nema pravo da od vjere pravi igru. Da svakog dana mijenja vjeru. Da prihvati ovu vjeru a da potom sutra prihvati drugu, kao što su ranije govorili Jevreji: „Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili“ (Ali Imran: 72). Ne, vjera nije igra i zabava. Ko tako uradi zaslužuje da bude ubijen. Imam Ahmed kaže: „Onaj ko ostavlja namaz je nevjernik (kafir) i zato je dozvoljeno da bude ubijen. Odnosno, obavezno je ubiti onoga ko ostavlja namaz i u tome je ustrajan“ .
O skupino muslimana, zaista je krv sveta!

Da li ubica ima pravo pokajanja?

Uzvišeni Allah je krv muslimana učinio svetim. Zato nije dozvoljeno da musliman ubije drugog muslimana osim iz nehata: „Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice“ (En-Nisa’: 92); „Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti“ (En-Nisa’: 93).

Ibn Abbas i neki ashabi su, čak, rekli: „Ubici se ne prima pokajanje, jer šta da radimo sa pravom (hakom) ubijenog?“ Zato su rekli da nema ubici pokajanja. Drugi učenjaci su rekli da su vrata pokajanja otvorena za svakog grješnika na ovom svijetu. Čak za nevjerstvo (kufr) i politeizam (širk – pridruživanje Allahu druga). Tako, ko se pokaje od toga, Allah će mu pokajanje prihvatiti, jer islam briše ono prije njega, pa tako i pokajanje briše ono što je prije toga učinjeno. Međutim, kada se ubica pokaje mora uraditi troje stvari:

1. da izmiriti pravo Allaha pokajanjem i traženjem oprosta,
2. da izmiriti pravo staratelja ubijenog da im se preda pa da oni razmotre da li da ga ubiju ili da od njega uzmu nadoknadu,
3. da nakon toga za ubijenog traži oprosta kako bi on sa njim bio zadovoljan na Sudnjem danu.

Ako tako postupi, onda će mu se pokajanje (tevba) prihvatiti: „I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je“ (El-Furkan: 68-70). Istinu je rekao Uzvišeni Allah.

BILJEŠKE:

Muttefekun ‘alejhi: Penose ga Buhari u Ed-Dn k kb016), Ibn Madže u El-Hudud (2534), od Ibn Mes'uda.
Muttefekun ‘alejhi: Penosi ga Buhari u El-‘Ilmu (67), Muslim u El-Kasametu vel muharibune vel kisas ved-dijat (1679), Ahmed u El-Musnedu (20386), od Ebu Bekere.
Muttefekun ‘alejhi: Prenosi ga Buhari u El-Edebu (6064), Muslim u El-Birru ves-siletu vel adabu (2559), Ahmed u El-Musnedu (12691), Ebu Davud u El-Edebu (4910), od Enesa.
Prenosi ga Et-Tirmizi u El-birr ves-siletu (2032) do Poslanika (mevkufen), rekavši: Hadis je čudan (garib). Za njega se ne zna osim preko hadisa el-Hasana bin Vakida.“ Ibn Madže u El-Fitenu (3932), Ibn Hibban u svom Sahihu, Kitabu-l-hazri vel idžabeti (13/75), od Ibn Umera. Albani ga u Da'ifu Ibn Madže ocjenjuje slabim (852).
Prenosi ga Et-Tirmizi u Ed-Dijatu (1398), rekavši da je hadis čudan (garib). Od Ebi Se'ida el-Hudrija i Ebu Hurejre. Albani ga u El-Džami'us-sahihu smatra ispravnim (sahih).
Muttefekun ‘alejhi: Prenosi ga Buhari u El-Džena'izu (1364), Muslim u El-Imanu (113), od Džunduba.
Vidi priču o Ma'izu i Gamidijki u hadisu kojeg prenosi Muslim u El-Hududu (1695), Zabin Ebi Šejbete u El-Musannefu, Kitabu-l-hudud (5/543) u skraćenoj verziji. Et-Taberani u El-Evsatu (5/117), Ed-Darekutni u Es-Sunenu, Kitabu-l-hududi ved-dijat (3/91), El-Bejheki u El-Kubra, Kitabu-l-ikrar (6/83)
Vidi hadis muttefekun ‘alejhi: Prenosi ga Buhari u El-Muharibine min Ehli-l-kufri ver-ridde (6841), Muslim u El-Hudud (1699).
Prenosi ga Buhari u El-Vikaletu (2314), Muslim u El-Hududu (1698), Ahmed u El-Musnedu (17038), Ebu Davud u El-Hududu (4445), Et-Tirmizi u El-Hududu (1433), En-Nesa'i u Adabu-l-kudati (5410), Ibn Madže u El-Hudud (2549).
Jevanđelje po Mateju 38-43, Jevanđelje po Luki 6/29-30.
Prenosi ga Eš-Šafi'i u El-Musnedu (1476), El-Bejheki u El-Kubra, Kitabu Džema'u ebvab sifatu katli-l-‘amd (8/56) sa sličnom formom sadržaja.
Prenosi ga Muslim u Es-Sajdu vez-zeba'ihi (1955), Ahmed u El-Musnedu (17113), Ebu Davud u Ed-Dahaja (2815), Et-Tirmizi u Ed-Dijatu (1409), En-Nesa'i u Ed-Dahaja (4405), Ibn Madže u Ez-Zeba'ihu (3170), od Šedada bin Evsa.
Prenosi ga Abdurrezak u El-Musannefu, Kitabu-l-‘ukul (10/123), Se'id ibn Mensur u Es-Sunenu, Babu džami'uš-šehadeti (2/337), Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, Kitabu-l-džemel (7/543), El-Bejheki u El-Kubra, Kitabu kitali ehlu-l-bagji (8(181).
Prenosi ga Muslim u El-Imanu od Ebu Hurejre (140).
Prenosi ga Se'id bin Mensur u svom Sunenu. Pogledaj što je spomenuo Ibn Kudame u El-Mugni (9/337) i Ibn Kajjim u Zadu-l-me'ad (5/362), Idavačka kuća Er-Risale.
Vidi ono što smo spomenuli u našoj knjizi „Zločin apostazije i kazna onoga ko napusti islam u svijetlu Kur'ana i prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s. (sunnet)“. Izdavačka kuća „Vehbe“, Kairo.
Prenosi ga Buhari u El-Džihadu ves-sejru (3017), Ahmed u El-Musnedu (1871), Ebu Davud u El-Hududu (4351), Et-Tirmizi u El-Hududu (1458), En-Nesa'i u Tahrimud-dem (4059), Ibn Madže u El-Hududu (2535), od Ibn Abbasa.
– *.
Vidi ono što smo spomenuli u našoj knjizi „Pokajanje (povratak) Allahu“, str. 120. Izdavačka kuća „Vehbe“, Kairo.

Dr. Jusuf el-Karadavi

S arapskog,
Džemo Redžematović

No Comments

    Leave a reply