Svetost privatnosti

privatnost2Sve je više uvjerenja da oko tuđe privatnosti ne postoje crvene linije. Lahko se prelazi ta zabranjena linija, tuđa privatnost se iznosi u javnost, analizira, ismijava. Sve pod bljutavom tvrdnjom da “javnost ima pravo da zna”.

Ahlak, moral kojem nas je učio Muhammed, s.a.v.s., dozvoljava da javnost o svakom pojedincu ima pravo da zna samo ono što on želi.  Mnogi praktični vjernici postaju žrtve istraživačko-tračarsko-uhodskog trenda, stalno se prisjećajući da je “pravedno da javnost zna kako je neko u privatnosti lošiji nego što je u javnosti. Stalno se prisjećaju “prava javnosti”, uporno zaboravljajući Allahovu zabranu izrečenu u istom onom Kur’anu kojim se diče: “I ne uhodite jedni druge”.  Svedeno na kvadrat svima jasne jednostavnosti, uhođenjem želite da srušite nečiju privatnost, ne da ga popravite već da ga osramotite.

Šta je Poslanik, s.a.v.s., dolazeći sa dini-islamom donio ovom svijetu: Ne ulazite u tuđu kuću bez dozvole, ne gledajte u tuđe domove bez znanja njihovih vlasnika, ne slušajte šta drugi privatno razgovaraju. Da je neko spasio nekome život, i nije neka vijest danas.  Ali da je “procurio” privatni razgovor,  “skrivena kamera je snimila šokantan prizor u kući osobe ….”, e to podiže popularnost i fascinira pažnju do usijanja. Zato što je privatnost jedan od poslednjih komfora koji je preostao savremenom čovjeku. Gubljenje privatnosti otvara put gubljenju morala, jer nije isti onaj ko tajno uradi grijeh i onaj ko ga pusti “live” u javnost. Jesmo li na putu ka kreiranju “nacije bez privatnosti”, kojoj su temelj udarile rialiti emisije i društvene platforme preko kojih imate šansu da se pratiocima – javnosti hvalite time šta vam se krčka u šerpi, koliko vam je buđ pojela zid, kako puderima veselo malterišete kratere od akni na licu, i hiljade drugih kućnih radosti?

Svetost (hurmet) doma, privatnosti, razgovora, lijenosti ili vrijednosti, grijeha ili pokajanja, sve ostaje u zidovima privatnosti, koje je Muhammed, s.a.v.s., i selef (prve generacije) ovog ummeta čuvao kao svetost svih ostalih naredbi i zabrana.

Poštovanje prava na privatnost,  udara temelje lijepog mišljenja o drugima. Allah Uzvišeni sebe naziva Es-Settar – onaj koji sakriva mahane, onaj koji pokriva sramote. Ako Allah krije privatnost ljudi, ko nama daje pravo da nasrćemo na nju i to još zovemo moralnim odnosom prema javnosti?  Ko nam daje pravo da uhodimo ljude, kada njihova najgora privatnost može biti bolja od naše najbolje javnosti?

Istina je da ljudi ne narušavaju tuđu privatnost da bi otkrili nešto dobro. Radi se o bolesnoj potrebi da potvrdimo negativan stav kojeg smo već zauzeli o onome koga uhodimo. Na takva otkrića  pljušti zgražavanje i proklinjanje javnosti kojoj je neko rekao da ima pravo na tuđu privatnost kao na isti vazduh. Prosto je simpatično koliko malo ima onih koji bi narušili nečiju privatnost da bi otkiri neko dobro i sakrili neko zlo. Većina upada u privatnost radi izazivanja salvi prokletstva i dova protiv onih na koje su se okomili.

Naredba vjere, svetost i stroga dužnost je da poštujemo i čuvamo tuđu privatnost jer, zidovi tuđih domova ne čuvaju samo od hladnoće i vrućine. Čuvajmo tuđu privatnost kako je to činio Omer bin el-Hattab, Allah bio zadovoljan njime! On je bio odogovoran za javni moral svih građana, ali se znao – hrabri Omer – povući pod zidinama tuđe privatnosti.  Bilježi El-Haraiti u djelu “Mekarimul-ahlak” da je Omer obilazeći Medinu jedne noći čuo čovjeka koji pjeva. Ušao je na stražnja vrata i našao ga kako pije alkohol u društvu neke žene. “Allahov neprijatelju! Mislio si da će te Allah sakriti dok si u nepokornosti Njemu”, uzviknuo je Omer. Čovjek reče: “A ti, vladaru pravovjernih, ne žuri sa osudom. Ja ako činim jedan, ti si učinio tri grijeha. Allah kaže: Ne uhodite jedni druge, a ti si mene uhodio. Allah kaže: Nije dobročinstvo da ulazite u kuće na stražnja vrata, a ti si bez moje dozvole ušao na zadnja vrata. Treće, Allah kaže: Ne ulazite u kuće koje nisu vaše dok ne dobijete dozvolu i poselamite njihove stanovnike, a tis i ušao bez selama”. Omer je tada rekao: “Imaš li pri sebi kakvog dobra, ako ti oprostim”? Čovjek reče: “Tako mi Allaha, o vladaru pravovjernih, ako mi oprostiš, nikada se više neću ovom grijehu vratiti”. Omer oprosti čovjeku i ode iz njegove kuće. Ovo je bio tada najmoćniji čovjek svijeta, pred najslabijim osramoćenim podanikom. Ali, njegova privatnost je bila ispred halifine kazne.

U drugoj situaciji koju bilježi imam Bejheki u Sunenul-kubra, Omer je obilazio Medinu sa Abdurrahman bin ‘Avfom, r.a. Kada su čuli sličnu situaciju kao iz prve predaje, da ljudi u jednoj od kuća čine grijeh, Omer je pitao Abdurrahmana: “Sta misliš”? On reče: “Mislim da smo već učinili ono što je Allah zabranio, Allah je zabranio uhođenje”. Omer se okrenuo i udaljio od njih.  Za pravednog Omera, tuđa privatnost je bila težak grijeh. Današnji distributeri tuđeg prljavog veša taj grijeh zovu “moralnom obavezom prema javnosti”.

Na kraju, predaja koja treba biti regulator našeg pogleda prema tuđim slabostima, javnim ili privatnim. Kaže se da je šejh Ma’ruf el-Kerhi sjedio sa prijateljima na obali Tigrisa. Rijekom je naišao čamac sa mladićima koji su pjevali i veselili se. Kerhijevi prijatelji mu rekoše: “O Ebu Mahfuze, zar ne vidiš kako ovi ljudi na void čine nepokor Uzvišenom Allahu? Uputi Allahu dovu protiv njih”! On podiže ruke prema nebu i reče: “Allahu moj, molim te da ih obveseliš na Ahiretu, kao što si ih razveselio na Dunjaluku”. Prijatelji mu rekoše: “Tražili smo dovu protiv njih a ne za njih”. Odgovorio je: “Ako ih obveseli na Ahiretu, oprostiće im na Dunjaluku, a vama to ništa neće naškoditi”. I stvarno, ako Allah nekom oprosti, zašto bi nama škodila njihova tevba? Ako nečije slabosti Allah sakrije, kakvo je naše junaštvo da ih otkrivamo?

Gledajmo tuđe grijehe Ma’rufovim očima, čuvajmo druge Omerovom pravdom, to nalaže iman, a ne trendovi tračara i stado rijaliti folovera.

No Comments

    Leave a reply