Stav islama prema kremiranju

Allahova Knjiga je prvi izvor šerijata. U njoj se nalaze opšti i posebni propisi. Opšte propise pojašnjava Sunnet, a posebni su sami sebi dovoljni.

U muslimanskoj vizuri Kur'an je kompaktna knjiga koja obuhvata sve aspekte života. U tom smislu Allah, dž.š., kaže:

مَّا فَرَّطْنَا فِي الكِتَابِ مِن شَيْءٍ

„U Knjizi Mi nismo ništa izostavili.“ (El-En'am: 38)

Od muslimana se ne očekuje da uradi šta mu na um padne pod izgovorom da se to doslovce ne spominje u Kur'anu ili Sunnetu, jer su propisi u Kur'anu, kako smo rekli, opšti, a ne posebni i to daje prostora za tretiranje bilo kojeg eventualnog pitanja ili problematike. U tom smislu je, recimo, Allah zabranio ubistvo, rekavši:

وَلا تَقْتُلُوا النَّفْسَ الَّتِي حَرَّمَ اللَّهُ إِلا بِالْحَقِّ

„I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva!“ (El-Isra’: 33)

Sunnet je pojasnio mnoge oblike i načine nepravednog ubistva a taj propis će ostati glavna referenca za sve oblike ubistva bez obzira da li su ti načini bili poznati od ranije ili ne.

Kroz ovu prizmu možemo sagledati dostojanstvo koje je Allah ukazao čovjeku, poput  stavljanja cijelog svemira u njegovoj funkciji, zatim prevozna sredstva koja mu omogućavaju da putuje kopnom i morem, potom garancija opskrbe, te privilegovan status nad mnogim stvorenjima…

Uzvišeni Allah kaže:

وَلَقَدْ كَرَّمْنَا بَنِي آدَمَ وَحَمَلْنَاهُمْ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَرَزَقْنَاهُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ وَفَضَّلْنَاهُمْ عَلَى كَثِيرٍ مِّمَّنْ خَلَقْنَا تَفْضِيلاً

„Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.“ (El-Isra’: 70)

Potom, allah pojašnjava da je najodabraniji onaj koji je najbogobojazniji:

إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ

„Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.“ (El-Hudžurat: 13)

Ljudsko dostojanstvo nije predmet detaljnog opisivanja u Kur'anu, već je načelno spomenuto u formi odredbe prema kojoj se deriviranju ostali oblici udostojavanja čovjeka. Milost prema čoveku je oblik njegovog digniteta. Uzvišeni Allah kaže:

وَلاَ تَقْتُلُواْ أَنفُسَكُمْ إِنَّ اللّهَ كَانَ بِكُمْ رَحِيمًا

„I jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv.“ (En-Nisa’: 29)

Ustručavanje od napada na čovjeka je, također vid poštovanja prema njemu:

وَلاَ تَعْتَدُواْ إِنَّ اللّهَ لاَ يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ

„I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.“ (El-Bekare: 190)

Ne vrijeđati čovjeka je izraz poštovanja prema njemu. Uzvišeni Allah kaže:

وَالَّذِينَ يُؤْذُونَ الْمُؤْمِنِينَ وَالْمُؤْمِنَاتِ بِغَيْرِ مَا اكْتَسَبُوا فَقَدِ احْتَمَلُوا بُهْتَانًا وَإِثْمًا مُّبِينًا

„A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.“ (El-Ahzab: 58)

Kao što je Allah počastio živog čovjeka, isto tako ga je počastio kao mrtvaca. To se ogleda u njegovom ukopavanju u zemlju od koje je stvoren. Uzvišeni Allah kaže:

مِنْهَا خَلَقْنَاكُمْ وَفِيهَا نُعِيدُكُمْ وَمِنْهَا نُخْرِجُكُمْ تَارَةً أُخْرَى

„Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.“ (Ta-Ha: 55)

Allah nam je ispričao priču o dvojici Ademovih sinova od kojih je jedan ubio svoga brata i u nedostatku snalažljivosti nije znao šta da uradi sa lešom svoga brata kojeg je ubio, te mu je Allah poslao gavrana koji će iz pijeteta prema lešu ukopati istog u zemlju. Uzvišeni Allah kaže:

فَطَوَّعَتْ لَهُ نَفْسُهُ قَتْلَ أَخِيهِ فَقَتَلَهُ فَأَصْبَحَ مِنَ الْخَاسِرِينَ *فَبَعَثَ اللّهُ غُرَابًا يَبْحَثُ فِي الأَرْضِ لِيُرِيَهُ كَيْفَ يُوَارِي سَوْءةَ أَخِيهِ قَالَ يَا وَيْلَتَا أَعَجَزْتُ أَنْ أَكُونَ مِثْلَ هَذَا الْغُرَابِ فَأُوَارِيَ سَوْءةَ أَخِي فَأَصْبَحَ مِنَ النَّادِمِينَ

„I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Teško meni!” – povika on – “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se.“ (El-Ma'ide: 30-31)

Ubica je od gavrana naučio kako da ukopa svoga brata. Od tada se ukopavanje mrtvih smatra prirodnim, urođenim djelom i opštim pravilom kojeg je Allah propisao u Svojoj Knjizi iskazujući na taj način pijetet prema čovjeku. Mnogobrojni hadisi, također ukazuju na ljudsko dostojanstvo. Među njima je i hadis kojeg prenosi hazreti Aiša, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Slomiti kost mrtvom čovjeku isto je što i slomiti kost živom.“[1] Komentirajući ovaj hadis Ševkani kaže: „Poistovjećivanje lomljenja kostiju mrtvaca sa lomljenjem kostiju živom čovjeku ukazuje na haram ako govorimo o grijehu, jer je nanošenje boli haram bilo živom ili mrtvom čovjeku.“[2]

U Fukaha'u-l-malikijje al-Badži kaže: „Hadisom se želi kazati da čovjek ima svetost u stanju svoje smrti kao što je ima kada je živ, tako da je lomljenje kostiju mrtvom čovjeku haram isto kao što je haram to uraditi živom čovjeku.“[3] Al-Tibi kaže: „Ovaj hadis je indikacija da se umrli čovjek ne smije omalovažiti kao što se ne smije omalovažiti živi.“[4] Ibnu-l-Melik kaže: – „Te, na to i da umrli osjeća bol.“[5] Ibn Hadžer kaže: „Iz tog proizilazi da on osjeća isto što i živi.“[6] Prenosi se od Džabira, r.a., da je rekao: „Izišli smo jedne prilike sa Poslanikom, s.a.v.s., pa dođosmo do jednog kabura koji je bio malo otkriven pa Vjerovjesnik, s.a.v.s., sjede pored njega što i mi učinismo, kad se iz njega primijeti potkoljenica ili nadlaktica koju kopač htjede slomiti, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., mu reče: – Ne lomi je, ako je polomiš mrtvom čovjeku isto kao da si je polomio živom, već je zakopaj pored kabura.“[7]

Znajući da se kremacija kao običaj, odnosno metoda sahrane, kroz historiju može pronaći u brojnim svjetskim kulturama. Za nju se može reći da ju preferiraju darmičke religije (hinduizam, džainizam, budizam i sikizam). Postavlja se pitanje spaljivanja leša, ili izvršenja oporuke onoga koji naručuje kremiranje nakon svoje smrti. U hanbelijskom mezhebu zabranjuje se kidanje bilo kojeg dijela leša, njegovo uništavanje ili spaljivanje, bazirajući svoj stav upravo na hadisu da je lomljenje kosti mejjita zabranjeno baš kao što je zabranjeno to učiniti živom čovjeku, ali i zbog trajnog statusa svetosti, pa čak i u slučaju da postoji oporuka za kremiranje, ili bilo koji spomenuti vid sakaćenja ili uništavanja trupla ili dijela mrtvaca, dakle neće se ispoštovati takva oporuka zbog prava kod Allaha i svetosti mejjita koja se od toga mora zaštititi.[8] U hanefijskom mezhebu se zabrana bilo kakvog oštećenja mrtvaca ne odnosi samo na muslimane već i na štićenike muslimanske države (ar. al-Zimmi). U al-Derru se navodi: – Ne smiju se lomiti kosti Jevreja koje se nađu na njihovom groblju, jer kada se zabranjuje šteta nad živim štićenikom isto se mora paziti da mu se nakon smrti ne lome kosti.[9] Ata’ prenosi: „Prisustvovali smo sa Ibn Abbasom dženazi Mejmune Vjerovjesnikove, s.a.v.s., supruge u Serefu[10]  pa Ibn Abbas reče: – Ovo je supruga Vjerovjesnika, s.a.v.s., zato kada podignete njen tabut nemojte ga tresti ili ljuljati već budite nježni…“[11]

Dakle, iz ovog hadisa se jasno vidi odavanje poštovanja prema umrloj osobi na način što se neće sa njenim tabutom drmati ili grubo odnositi.

Iz priloženog možemo zaključiti da je zabrana kremiranja ustanovljena zbog sljedećih uzroka:

Prvi: Uzvišeni Allah je u Kur'anu izložio priču o prvom ubistvu na zemlji usmjeravajući ubicu da zakopa tijelo mrtvog brata. U tome se vidi prirodnost ukopavanja čovjeka u zemlju nakon smrti, tim prije što je on stvoren od zemlje, što je na njoj živio i što će iz nje biti proživljen. Iz iste priče možemo zaključiti da je Allah počastio mejjita tako što će ga se ukopati u zemlju. Da je postojao neki drugi način Allah bi ubicu uputio na njega.

U suri Abese Uzvišeni Allah doslovce spominje kabur (grob):

ثُمَّ أَمَاتَهُ فَأَقْبَرَهُ

 „Zatim mu život oduzme i učini da bude sahranjen.“ (Abese: 21) To dovoljno govori o potrebi ukopavanja mejjita u zemlju nakon obreda gasula.

Drugi: Hadisi Poslanika, s.a.v.s., ukazuju da je svetost umrlih i živih podjednaka. To znači da se pravo živih i mrtvih mora poštovati, pa iz toga proizilazi da je kremiranje umrlih haram, na što ukazuju citirani hadisi.

Treći: Praktični sunnet Poslanika, s.a.v.s., je ukopavanje umrlih muslimana. Na tome postoji stalni konsenzus muslimanskog ummeta, što nedvojbeno ukazuje na obaveznost ukopavanja umrlih muslimana, odnosno na negaciju kremiranja.

Četvrti: Nebeske religije, pored islama, ne dozvoljavaju kremiranje umrlih. Naprotiv, one poštuju svoje umrle i ukopavaju ih u najboljim djelovima svojih gradova.

Peti: Razumno je i logično, kao što je i urođeno čovjeku da vidi svoga umrlog, da ga položi i zakopa u zemlju, te da ga nakon toga posjećuje. Nije mu u prirodi da ga spaljuje niti da njegov pepeo baci da ga vjetar ponese, odnosno da njegov pepeo drži u urnu.

Zaključak:

Trebamo znati da su islamski principi i propisi objavljeni da bi udostojili čovjeka. Uzvišeni Allah kaže: „Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali (udostojili).“ (El-Isra’: 70) Obzirom da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., dostavljač Allahovog zakona, on nas je podučio šta nam u vezi umrlih dozvoljeno a šta nije. Stoga je islamska uputa različita od ostalih vjerskih učenja i ona obuhvata lijep odnos prema umrlim. U tom smislu propisano je da kada musliman umre trebamo ga okupati, očistiti, potom ga zaviti u bijele ćefine (po mogućnosti i staviti kamfor ili namirisati ćefine nekim drugim miomirisom) i klanjati mu dženazu, a potom zamoliti Allaha da mu podari oprost i obaspe ga milošću. Nakon toga trebamo ga ukopati i zatrpati zemljom, a potom lijepo je obilaziti umrlog na mezarju i moliti Allaha za sve umrle muslimane.

Onaj ko oporuči da se nakon njegove smrti kremira počinio je haram i sebi nanio nepravdu, jer oporuka je validna samo ako je u skladu sa šerijatskim propisima. Onaj kome se oporučuje kremiranje to ne smije izvršiti, u protivnom snosit će grijeh isto kao i oporučilac.

U izuzetnim situacijama i posebnim okolnostima islamski učenjaci su dozvoljavali spaljivanje leša. To je slučaj teške i prenosive zaraze koja se može prenijeti na ljude i životinje, a pri tom ne postoji drugi način da se leš dezinficira u cilju prevencije daljeg širenja zaraze. Danas je veoma teško zamisliti ove okolnosti pa samim tim i primjenu  navedene dozvole[12].

Dakle, islam strogo zabranjuje kremiranje mrtvih jer to predstavlja veliko poniženje prema njima i njihovom dostojanstvu. Islam je čak zabranio da se gazi ili sjedi na grobu. Također, muslimani su dužni ukopati i nemuslimane koji umru u njihovoj zemlji, s tim što se fizički mora odvojiti muslimansko od nemuslimanskog groblja. Neki paganski narodi spaljuju svoje umrle iz razloga što ne vjeruju u Sudnji dan.

 

 

Preveo i prilagodio,

Džemo Redžematović

[1] Ibn Madže u Kitabu-l-Džena'iz, babu fi al-nehji an kesri ‘izami-l-mejjiti (1616,1617). Imam Ahmed u al-Musnedu 6/58.

[2] Nejlu-l-evtar 4/56-58. Vidi i Subulu-s-Selam 2/571.

[3] Evdžezu-l-mesalik ila Muvetta-l-imam Malik 4/288-289.

[4] Ibid.

[5] Ibid.

[6] Ibid.

[7] Vidi: Bezlu-l-medžhud fi Halli Ebi Davud, 14/178

[8] Vidi Keššafu-l-Qina’ an metni-l-ikna’ od al-Behutija 2/142,143. Metalib evla-n-nehji fi šerhi gajeti-l-muntehi od al-Ruhejbanija, 1/914. Al-Mugni ve al-Šerhi-l-kebir 2/3233,3324.

[9] Vidi Hašijetu-t-Tahavi ala al-Derri-l-muhtar li-l-Tahavi, 1/383.

[10] Mjesto od 6 do 12 milja blizu Mekke na kojem se Vjerovjesnik, s.a.v.s., vjenčao sa Mejmunom (Fethu-l-Bari 9/15).

[11] Prenosi ga Buhari u al-Nikah (4780), Muslim u al-Rida’ (1465), Nesa'i u Sunen (3196), Ahmed u Musnedu (1/231).

[12] Egipatski Daru-l-ifta’ smatra da samo u iznimnim situacijama, kada je umrli zaražen opasnim virusom (ebola) koji se može i preko zemlje prenijeti na ljude i životinje, je dozvoljeno da se leš spali vodeći se zakonskim pravilom da u islamu nema štete niti oštećenog. Ovakvo mišljenje zastupa dr Abdullah Nedžar iz egipatskog Buhus al-Islamijje, mada su neke njegove kolege njegov stav osporili tvrdeći da je kremiranje apsolutno zabranjeno.

 

Tags:

No Comments

    Leave a reply