Pokajanje je obaveza svakog čovjeka

Pokajanje je obaveza svakog čovjeka

Pokajanje je obaveza svakog čovjeka

Imam Muslim u svom Sahihu prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

„O ljudi, pokajte se Allahu, jer ja se, doista, Njemu pokajem stotinu puta dnevno“.

Dakle, pokajanje je obaveza svakog čovjeka, kao što Uzvišeni Allah kaže: „I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite“ (En-Nur: 31).

To iz razloga što ni jedan čovjek ne može za sebe tvrditi da je čist od svih grijeha i posrtaja. U hadisu se kaže: „Svaki sin Ademov grješnik je“ . Međutim, nije opasno da čovjek griješi, već je opasno da ustraje u svom griješenju i nemarnosti prema Allahu. Otac čovječanstva, Adem, a.s., pogriješio je i zaboravio, ali nenamjerno, pa se brže-bolje vratio i pokucao na vrata svog Gospodara, govoreći: „Gospodaru naš“- rekoše oni – „sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni“ (El-A'raf: 23); „I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv“ (El-Bekare: 37). Čovjek griješi, noge mu posrnu pa padne u grijeh, ali se pomoću pokajanja može podići. Pokajanje je gumica koju je Allah podario čovjeku da izbriše svoje grijehe, očisti se nezavidne prošlosti i oslobodi se griješničkih okova: „I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite“ (En-Nur: 31). „A pokajnik od grijeha je nalik onom koji grijeha nema“ ; „Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste“ (El-Bekare: 222).

Svrha i značenje pokajanja

Šta je tevba i šta ona, ustvari, znači?

Tevba se ne izgovara samo riječima, kako neki ljudi misle, pa kažu: pokajao sam se Allahu, povratio sam se Allahu, pokajao sam se za učinjene grijehe i odlučio da Allahu budem poslušan. Ali, to nije stvarna tevba i pokajanje. Tevba je sastavljena iz nekoliko komponenata:

Prva: pokajanje zbog neposlušnosti prema Allahu. Osjećaj tuge u srcu i griže savjesti zbog propuštenih obaveza prema Allahu. Ta osjećanja su poput trojice ljudi o kojima je Allah u Svojoj Knjizi govorio. Oni su izostali sa boja, pa kada im je Zemlja, ma koliko bila prostrana, postala tijesna, i kada im je duša do grla došla, i kada su spoznali da je u Allaha jedino spas, On im je oprostio kako bi oprost zatražili, jer Allah mnogo oprašta i On je milostiv. To je kajanje, tuga i griža savjesti.

Druga: da na djelu pokaže dobročinstvo. Da na mjesto loših, dođu dobra djela i lijepi postupci. Da umjesto lažnog govora, istinu priča, da umjesto zla radi dobra djela, da umjesto lošeg društva nabavi dobro društvo i okolinu koji će ga navesti na činjenje dobra. To se mora uraditi tako, jer Kur'an je nakon pokajanja stavio vjerovanje (iman) i dobra djela: „Ali oni koji su se pokajali, i vjerovali, i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući“ (Merjem: 60). Spojio je pokajanje sa vjerovanjem, jer grijehovi, naročito veliki, škode vjerovanju i anuliraju ga: „Bludnik, dok čini blud, prestaje biti vjernik, onaj koji pije vino (alkohol), dok to čini, prestaje biti vjernik, kradljivac, dok krade, prestaje biti vjernik“ . Zato njegov iman se mora obnoviti pokajanjem, a da potom pređe na činjenje dobrih djela.

To su komponente koje daju smisao pokajanju.

Prepreke pokajanju

Ali, šta to ljude sprječava da se pokaju? Šta je razlog njihovog kašnjenja s tevbom? O tome moramo nešto saznati.

Sljedeći razlozi ljudima predstavljaju smetnju za pokajanje:

Prvi: Odlaganje (et-tesvif); velika nada i vjerovanje čovjeka da mu je od života puno ostalo i da će još dugo živjeti. Oni od dvadeset, trideset, pedeset, šezdeset godina, itd., misle da će još živjeti. Svaki od njih se nada dugom životu. A to, nažalost, gubi ljudima priliku da se pokaju. A ko je taj koji puzdano zna da li će danas živjeti ili neće? Ko je taj koji zasigurno zna da li će, kada iz kuće iziđe živ, vratiti se u nju mrtav? Da li će nekoga nositi ili će njega drugi nositi? Opremi se vjerom u Boga, jer ne znaš, kada padne noć da li ćeš do zore živjeti? Koliko li je zdravih bez razloga pomrlo, a koliko je bolesnih puno vremena proživjelo? Koliko li je mladića bezbjedno omrklo i osvanulo, a ne znajući da su im ćefini skrojeni?

Drugi: Smatranje grijeha beznačajnim; to je omalovažavanje grijeha i umišljenost da su mali i trivijalni. Međutim, to nije svojstvo pravog vjernika, jer u hadisu kojeg prenosi Buhari se kaže: „Vjernik smatra svoje grijehe poput brda od kojeg se strahuje da će se na njega strovaliti. Dok licemjer smatra svoje grijehe poput mušice koja mu je stala na nosu, pa kaže tako i tako“ . – Otjera to što mu je na nosu.

Razbolio se jedan dobri čovjek pa su prijatelji pošli da ga obiđu, ali ga nađoše kako sa velikim žalom plače. Rekoše mu: „O, ti, zašto plačeš? Ti si mnogo dobra uradio. Nismo vidjeli da si neku svetost oskrnavio, niti da si neku obavezu (farz) izostavio.“ Reče: „Tako mi Allaha, ne plačem zbog toga. Već plačem, strahujući da nisam učinio kakav grijeh smatrajući ga malim, a da je on, ustvari, kod Allaha grijeh veliki“ .

Vrli prijethodnici su imali običaj kazati: „Ne gledaj u malehnost grijeha, već u veličinu prema Kom si se ogriješio“.
Stoga, čovjek ne treba potcjenjavati grijehe. Rekli su da grijeh za kog se strahuje da neće biti oprošten, jeste onaj za koji griješnik, prilikom njegovog činjenja, govori: „Eh što mi nije svaki grijeh poput ovog!“ – potcjenjujući i omalovažavajući ga.

Treći: oslanjanje na Allahov oprost; to je, također, duhovna prepreka pokajanju. To pouzdanje šejtan usadi u srca nekih ljudi: „I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: “Biće nam oprošteno!“ (El-A'raf: 169). Tako su Jevreji radili. Uživali su na ovom kratkom dunjaluku, a govorili: „Bit će nam oprošteno!“ Oslanjajući se na oprost i pomilovanje, a zanemarujući aspekt kažnjavanja. Uzvišeni Allah kaže: „Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj koji prašta i da sam milostiv, ali da je i kazna moja, doista, bolna kazna!“ (El-Hidžr: 49-50). Istina je da Njegova milost obuhvata sve, međutim, za koga je ta milost ostavljena? On veli: „Dat ću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali (El-A'raf: 156); „Milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine“ (El-A'raf: 56).

Kada čovjek čita kur'anski ajet: „Koji oprašta grijehe i prima pokajanje“, neka ga u potpunosti pročita: – „Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća“ (Gafir: 3).

Vjernik živi između nade i straha

Vjernik treba živjeti između nade i straha: „Strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga“ (Ez-Zumer: 9). Poput onih o kojima Allah kaže: „I nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove. A kazne Gospodara tvoga svako se treba čuvati“ (El-Isra’: 57).
Dobri ljudi su govorili:
„Šta je srcu tvom pa dozvoljava da se uprlja, premda je odijelo vremena tvoga oprano. Nadaš se spasu a ne ideš putem njegovim. Znaj da lađa na suhom ne plovi“.

Draga braćo, trebamo imati osjećaj za pokajanjem, trebamo započeti provjeru našeg računa kod Allaha, dž.š., pa da ispravimo greške i zastanemo kod vrata našeg Gospodara, kajući se i govoreći: „Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni“ (El-A'raf: 23). Najbolje je izaći iz mjeseca Ramazana sa iskrenim pokajanjem kojim ćemo derogirati naše loša djela i oprati grijehe: „O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo (Et-Tahrim: 8).

Molimo Allaha, dž.š., da nam oprosti i da nas usmjeri ka iskrenom pokajanju. On sve čuje i blizu je. Neka je salevat i selam na Muhammeda, s.a.v.s., i na njegovu porodicu .

BILJEŠKE:

Prenosi ga Muslim u Ez-Zikru ved-du'ai vet-tevbeti vel istigfari (2702), Ahmed u El-Musnedu (17847), od El-Agmera el-Mezenija.
Prenosi ga Et-Tirmizi u Sifatu-l-kijameti ver-reka'iki vel ver'i (2499), rekavši da je čudan (garib). Ibn Madže u Ez-Zuhdu (4251), Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, Kitabuz-zikri rahmetillahi (7/62), Ed-Darimi u Et-Tevbe (2727), Ebu Ja'la u El-Musnedu (5/301), El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabut-tevbeti vel inabe (4/272), rekavši da mu je lanac prenosilaca ispravan, međutim, nije ga iznosio. Ez-Zehebi kaže: Ali bin Mus'ade je blag (lejjin). El-Bejheki u Eš-šu'abu, Babun fi mu'alidžeti kulli zenbin bit-tevbeti (5/420), od Enesa. Albani ga u Sahihu Ibn Madže ocjenjuje poprilično dobrim (hasen) (3428).
Prenosi ga Ibn Madže u Ez-Zuhdu (4250), Et-Taberani u El-Kebiru (10/150), El-Bejheki u El-Kubra, Kitabuš-šehadati (10/154), od Ibn Mes'uda. El-Hajsemi u Medžme'uz-zeva'id: „Prenosi ga Et-Taberani a ljudi u njegovom lancu prenosilaca su pouzdani (sahih), osim Ebu Ubejdea koji nije čuo hadis od svog oca“ (10/330). Albani ga je ocijenio poprilično dobrim u Sahihu Ibn Madže (3427).
Muttefekun ‘alejhi: prenosi ga Buhari u El-Muharibine min Ehli-l-kufri ver-riddeti (6810), Muslim u El-Imanu (57), Ahmed u El-Musnedu (10216), Et-Tirmizi u El-Imanu (2625), En-Nesa'i u Kat'us-sarik (4871), Ibn Madže u El-Fitenu (3936).
Prenosi ga Buhari u Ed-Da'vat (6308), Ahmed u El-Musnedu (3627), Et-Tirmizi u Sifatu-l-kijameti ver-reka'iki vel-ver'i (2497), od Ibn Mes'uda.
Prenosi ga Ibn Ebi ed-Dunja u El-Muhtedirin (365) od druga Božijeg Vjerovjesnika, s.a.v.s.
Vidi šta smo spomenuli u našoj knjizi „Pokajanje Allahu“ iz ciklusa „Na putu ka Allahu“. Također, vidi šta smo spomenuli u našoj knjizi „Hutbe šejha Karadavija“ (Džumanski biseri – prijevod na bosanski jezik sačinio Dž.R. prim. prev.), hutba: „Pokajanje: uslovi i segmenti iskrenog pokajanja.“ Prvi tom. Također, hutba: Od plodova ramazana: pokajanje“, kao i „Motivi pokajanja“ tom 7. izdavačka kuća Vehbe, Kairo.

Dr. Jusuf el-Karadavi

S arapskog,
Džemo Redžematović

No Comments

    Leave a reply