Prenosi Buhari od Ebu Hurejre da je jedan čovjek upitao Božijeg Poslanika, s.a.v.s.:
„O Božiji Poslaniče, posavjetuj me.“ Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Ne srdi se!“ On ga opet nekoliko puta upita, a on mu svaki put odgovori: „Ne srdi se!“ .
Ibn Amr, r.a., je upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s.: „O, Božiji Poslaniče, šta će me udaljiti od Allahove srdžbe? On mu odgovori: „Ne srdi se! “
Od Ebu Derdaa se prenosi da je neki čovjek zamlio Vjerovjesnika, s.a.v.s.: „Uputi me na djelo koje će me uvesti u Džennet“. On mu reče: “Ne srdi se! “
Ponovljeni savjet
Ovaj Poslanikov, s.a.v.s., savjet upućen je nekolicini ashaba. U njemu Poslanik, s.a.v.s., savjetuje da se ne srde. Poslanik, s.a.v.s., je svoje drugove stalno savjetovao da budu primjernog vladanja jer to će biti najteže na terazijama na Sudnjem danu. On ih ovdje upućuje da uđu na velika vrata plemenitih ćudi, govoreći im da ostave ljutnju i da budu suzdržljivi.
Prenosi Muhammed bin el-Mervezij da je neki čovjek došao sprijeda Vjerovjesniku, s.a.v.s., i upitao ga: „Koje djelo je najbolje?“ Poslanik, s.a.v.s., dogovori: „Lijepo vladanje“. Zatim mu priđe sa njegove desne strane i reče: „Koje djelo je najbolje?“ Poslanik reče: „Lijepo vladanje“. Potom mu priđe sa njegove lijeve strane i upita ga: „Koje djelo je najbolje?“ Reče: „Lijepo vladanje“. Zatim mu priđe straga i ponovo upita: „Koje djelo je najbolje?“ A Vjerovjesnik, s.a.v.s., mu reče: „Šta ti je što ne shvaćaš? Lijepo vladanje znači da se, koliko god možeš, suzdržiš od srdžbe“ . Suzdržavanje od ljutne je najbolje djelo i najljepše vladanje.
Prava snaga
Uzvišeni Allah je u čovjeku usadio instinkt ljutnje kao što je usadio i instinkt strasti radi mudrosti koju On zna. Instinktom za hranu čovjek hoda zemljom, traga za opskrbom i kultiviše zemlju. Tako ustvari on opstoji. Isti slučaj je sa seksualnim instinktom pomoću kojeg se, po volji Allaha, dž.š., preko institucije braka produžava ljudska vrsta. Allah je u čovjeku usadio instinkt ljutnje, pomoću kojeg čovjek brani sebe i svoje svetosti. Međutim, kada se u navedenim stvarima pređe normalna granica onda instinkt postaje negativna strana čovjeka. Kada se čovjek potpuno preda strastima ili srdžbi, onda izađe iz okvira primordijalne ljudske prirode, pa tako kada se preda strastima postaje nalik životinji, a kada se preda srdžbi postaje nalik razjarenoj divljači.
Zato vjera savjetuje čovjeka da bude pribran i da kontroliše svoje strasti, a naročito ljutnju i da vlada svojim instinktima.
Primjeran čovjek je onaj koji upravlja svojom voljom na način što će vladati svojim instinktima i biti iznad njih. On će ih uskladiti sa Allahovim naredbama i uputama. To je pravi vjernik i mutekija. To je jak vjernik. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je svojim ashabima rekao: „Šta mislite, ko je po vašem mišljenju junak?“ Rekoše: „Junak je onaj čovjek kog ne može niko nadjačati“. Poslanik, s.a.v.s., potom reče: „Nije taj junak, već onaj ko se savlada u ljutnji“ . Savladavanje sebe i upravljanje samim sobom je, tako mi Allaha, prava snaga i junaštvo.
„Nije hrabar onaj ko vatrenoj borbi jahalicu jaše,
Nego onaj ko zažmuri i pred haramom ustukne,
To je junak što na konja jaše.“
Zbog toga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., savjetovao da se čovjek uzdrži prilikom srdžbe. To ne znači da se čovjek ne smije nikada naljutiti, jer to nije moguće. Ali je moguće da se potpuno ne predaje ljutnji i instnktu, pa da govori bez kontrole, psuje i grdi, da se tuče, ubija i dr. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu naređuje da se čovjek prilikom srdžbe urazumi, da bude priseban i da kontroliše jezik i ruke kako ne bi drugom naštetio ili ga povrijedio.
Jedan čovjek je rekao Sulejmanu el-Farisiju: „Ja ne mogu sebe kontrolisati kada se naljutim“. On mu reče: „Onda kontroliši jezik i ruke“ . Dakle, ako ne možeš kontrolisati svoja osjećanja i srdžbu onda možeš kontrolisati jezik i ruke. Nemoj govoriti ružne riječi i nemoj rukama priuštiti drugom zlo i povrjede.
Blagost je svojstvo bogobojaznih
Vjerniku se naređuje da pobijedi ljutnju, jer Allah, dž.š., je bogobojazne opisao riječima: „Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine“ (Alu Imran: 134).
Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Allahu je najdraže kada rob u nastojanju pridobijanja Njegovog zadovoljstva suzbije svoj bijes“ . Nekada je taj zalogaj veoma gorak i čovjek ne može da ga proguta, međutim, ako to uradi nagrada će mu kod Allaha biti ogromna. Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ko suzbije bijes a u stanju je da ga ispolji, Allah će njegovu nutrinu ispuniti zadovoljstvom“. U drugoj predaji se navodi: „sigurnošću i vjerovanjem“ . Onom čovjeku koji je u stanju da se osvjeti, ali i pored toga proguta gorki zalogaj, zalogaj bijesa i njegovog savladavanja, pa se suzdrži i kontroliše jezik i ruke, tom čovjeku će Allah ispuniti srce sigurnošću i vjerovanjem na Sudnjem danu. Kada osjetiš ljutnju prema ljudima, sjeti se Allahove ljutnje prema tebi. U hadisu kudsiju se kaže: „Moj robe, kada se naljutiš, sjeti se Moje ljutnje prema tebi“ .
Sjeti se srdžbe Uzvišenog Allaha kada će ljudi na Sudnjem danu stojati pred Gospodarem svih svjetova. Sjeti se Allahove moći nad tobom onda kada budeš moćan nad onima koji su slabiji od tebe i progutaj gorki zalogaj. Tako su radili dobri ljudi i opraštali onima koji su im zlo nanijeli. Kada bi naše dobre prijethodnike grdili riječima glupane, griješniče, itd., oni bi im govorili: „O ti, ako je istina to što govoriš da sam griješnik i nasilnik, onda molim Allaha da mi oprosti. Međutim, ako nije istina, onda neka tebi Allah oprosti“ .
Kada čovjek tako postupi, onaj koji ga je grdio može samo da ušuti i da bude impresioniran staloženošću, blagošću i tolerancijom čovjeka kojeg je psovao, pa će se tako njegovo neprijateljstvo i odbojnost pretvoriti u prijateljstvo i bliskost, jer se u Kur'anu navodi: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve“ (Fussilet: 34-36).
Liječenje srdžbe
Ljutnja je šejtanov podsticaj na zlo (en-nezgah) kojim čovjeka tjera da podivlja iako je prije toga bio staložen. Jer ljutnja je od šejtana. Pa kada te šejtan na zlo navodi nemoj mu se predati već zatraži utočište kod Allaha Uzvišenog da te sačuva od zla šejtana.
U prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s., su se posvađala dva čovjeka. Jedan je riječima izružio ovog drugog i on se od ljutnje sav zacrvenio. Tom prilikom Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: „Ja znam jednu riječ – kad bi je on izgovorio srdžba bi ga napustila; ta riječ je: E'uzu Billahi mineš-šejtanir-radžim (Uutičem se Allahu od prokletog šejtana)“ .
Sama ova riječ neutrališe šejtana i njegova došaptavanja kojima, prilikom ljutnje i obuzimanja strasti, čovjekom vlada. Prenosi se da je Iblis, l.a., rekao: „Sine Ademov, koliko god me sprječavao, nećeš me spriječiti u dvije situacije: kada te obuzmu strasti i kada te obuzme srdžba. Kada te obuzmu strasti, ja se obretem u tvoje srce, a kada te obuzme srdžba, ja se obretem u tvoju glavu“. Šejtan vlada čovjekom pomoću strasti i srdžbe, a moguće ga je pobijediti i poniziti, te njegovu spletku oslabiti, kada izgovoriš riječi: Utičem se Allahu od prokletog šejtana! Isto tako šejtanove spletke, intrige i došaptavanja će se odstraniti kada se čovjek abdesti. Jer, kako prenosi ‘Urve bin Muhammed es-Sa'dijje, kada ga je naljutio neki čovjek, rekavši mu svašta, on je ušao u kuću i abdestio se, a potom se vratio i rekao: „Pričao mi je moj otac a njemu moj djed Atijje da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Ljutnja je od šejtana, a šejtan je stvoren od vatre. A vatra se, doista, gasi vodom, pa kada se neko od vas naljuti neka se abdesti'“ . Ta duhovna operacija koja se sastoji u tome da čovjek promijeni svoje stanje prilikom ljutnje je, prema nalazima modernih pedagoga, to je najefiksnije u liječenju tog opakog instinkta. Kada bi čovjek otišao da se abdesti pa sipa vodu na tijelo, onda će mu se stanje promijeniti i vratit će se kao potpuno drugi čovjek u sasvim novoj okolnosti.
Prenosi se od Ebu Muslima el-Hulanija, a on od Mu'avije bin Ebi Sufjana da je on održao govor (hutbu) ljudima, a dva-tri mjeseca je prekinuo davanje (poklona), pa mu Ebu Muslim reče: „O Mu'avija, ovaj imetak nije tvoj, ni tvog oca, niti tvoje majke!“ Mu'avija pokaza rukom ljudima da ostanu, pa siđe i okupa se, a zatim se vrati i reče: „O ljudi, Ebu Muslim je spomenuo da ovaj imetak nije moj, ni mog oca, niti moje majke. A to što je rekao Ebu Muslim je istina. Ja sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako veli: ‘Ljutnja je od šejtana, a šejtan je od vatre. Voda gasi vatru. Pa kada se neko naljuti neka se okupa’. Ručajte Allahove blagodati koje ste (kao poklone) dobili“ . Tako Vjerovjesnik, s.a.v.s., veli: „Kada se neko od vas naljuti, a bude stojao, neka sjedne. Ako ga ljutnja ne prođe, neka legne“ .
U skladu naredbe Poslanika, s.a.v.s., čovjek mora promijeniti položaj kada se naljuti kako bi se smirio i odagnao ljutnju. Jer ako bi se prepustio ljutnji to bi ga odvelo u činjenje zabranjenih radnji i izgovaranje ružnih riječi, pa može nekoga grditi, psovati i neprilične riječi izgovarati, kao što može nekoga udariti ili mu zlo kakvo nanijeti. Ili, čak, nekoga može ubiti. A svemu tome je uzrok ljutnja. Zato čovjek treba liječiti tu opaku urođenost naspram upute Poslanika, s.a.v.s., tako što će sjesti, ili se ispružiti, odnosno uzeti abdest ili se okupati. U svakom slučaju treba promijeniti svoj položaj, ili u najmanju ruku može izgovoriti riječi: utičem se Allahu od prokletog šejtana. A još manje od toga kako nas savjetuje Vjerovjesnik, s.a.v.s.: „Kada se neko od vas naljuti neka šuti“ .
Odnosno, na njemu je da sveže jezik jer je jezik izvor neprilika. Govor može da, malo po malo, nanese veliku štetu i potpali vatru pa da nastane velika zbrka i svađa. Od toga se potom rađa mržnja i zavist, a uzrok svemu je srdžba. To je prva etapa koja stvara raspravu, pa onda odbojnost i na kraju rastavljanje između braće, drugova, rođaka, porodica, sela. Uzrok svemu tome je erupcija ljutnje, ili šejtanov nagovor: „A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve“ (Fussilet: 36).
Mi u Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., imamo divan uzor
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je svim muslimanima bio model lijepog vladanja. On se ljutio samo radi Allaha, a kada bi se naljutio onda bi se uzdržao. Enes ibn Malik el-Ensari ga je služio deset godina. Obično, sluga je izložen ljutnji svog gazde. Deset dana i noći druženja i kontaktiranja je nekada dovoljno da se nađe razlog za ljutnju i sekiraciju. Međutim, Enes, r.a., kaže: „Služio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., deset godina. Nikad mi nije rekao ni uh! Nikada mi nije rekao kada bih nešto uradio, zašto si uradio to i to. A kada nešto ne bih uradio nikada mi nije rekao zašto nisi uradio to i to. Već bi govorio: ‘Što je određeno to je i bilo'“ . Znači, što je sudbina to se dešava i biva izvršeno. A njegovi drugovi (ashabi) ga opisuju da se ljutio samo radi Allaha. i Allahovih svetosti . Nikada nije udario slugu, niti ženu, ili bilo koga drugog, osim ako bi se borio na Allahovom putu . Jedne prilike ga je naljutila služavka jer mu je zakasnila sa nekom stvari koju je trebao pa joj je zaprijetio rekavši: „Tako mi Allaha, da nije odmazde na Sudnjem danu, zadao bih ti bol ovim misvakom (sivakom)!“ Misvakom, a ne bičem ili štapom. A na Sudnjem danu, na danu odmazde, šuta ovca će se osvetiti rogatoj što ju je nabola . Tada će svakom kome je nepravda nanijeta biti zadovoljan. Da nije odmazde toga dana Poslanik, s.a.v.s., bi joj zadao bol misvakom! Kakvog li visokog morala, kakve li nesvakidašnje veličine!
Jedne prilike dok je dijelio ratni plijen, došao mu je neki čovjek, Arap, kojeg islam nije još uvijek vaspitao, pa mu reče: „O, Muhammede!“ Ovom podjelom ne želim zaraditi Allahovu naklonost (Vedžhu-llahi)“. Lice Vjerovjesnka, s.a.v.s., se promijeni, pa reče: „Neka se smiluje Allah mom bratu Musau, vrijeđali su ga više od ovoga, pa se strpio“ .
U ashabima i tabi'inima imamo dobar primjer
Tako je postupao Božiji Poslanik, s.a.v.s., i njegovi drugovi (ashabi) nakon njega. Povodili su se za njegovim primjerom – kada bi se naljutili, smirili bi se, a kada bi im neko nažao učinio, oprostili bi mu. Isto tako su ih u dobru slijedili i tabi'ini. Kažu da je jedne prilike Dža'feru es-Sadiku sluga posipao vode pa mu u tom ispade ibrik i voda se prosu po njegovom gazdi. Dža'fer ga ljutito pogleda, a sluga mu reče: „…koji srdžbu savlađuju.“ Dža'fer reče: „Savladao sam moju srdžbu.“ Ovaj reče: „…i ljudima praštaju.“ Reče: „Oprostio sam ti!“ Sluga potom reče: „…a Allah voli one koji dobra djela čine“. „Idi, slobodan si radi Allaha.“ Reče Dža'fer.
El-Ahnef bin Kajs je bio eklekantan primjer blagog čovjeka. Pitali su ga: odakle si naučio da budeš blag? Reče: „Naučio sam od Kajsa bin Asima. Imao služavku koja je jednog dana nosila gvozdeni ražanj, pa on pade na njegovo malo dijete. Od tih povrjeda dijete je umrlo. Služavka se zaprepastila i uznemirila, a čovjek reče: „Njen strah neće ništa smiriti osim oslobađanja od ropstva“. Pa joj reče: „Idi, slobodna si. Nikakve krivice ne snosiš!“
To su blagi ljudi koji su zbog toga gotovo isti poput vjerovjesnika. Allah je opisao bogobojazne ljude kazavši da savlađuju srdžbu i da opraštaju kad se naljute: „Za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, opraštaju“ (Eš-Šura: 37); „Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine“ (Eš-Šura: 40). To je islamski moral, dragi muslimani.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: „Tri su moralna svojstva i znaka vjerovanja čovjeka: kada se naljuti ta ga ljutnja ne izvodi iz pravednosti, kada nečim bude zadovoljan to ga ne uvodi u neistinu, kada bude u stanju da radi šta hoće, ne čini ono što mu ne pripada“ .
BILJEŠKE:
Prenosi ga Buhari u Kitabu-l-edeb (6116), Ahmed u El-Musnedu (8744), Et-Tirmizi u El-Birru ves-sileh (2020), od Ebu Hurejre.
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (6635). Njegovi kritičari kažu da je sahih li gajrihi. Ibn Hibban u svom Sahihu, Kitabu-l-birri vel-ihsani (1/531). El-Arna'ut kaže: Lanac prenosilaca mu je poprilično dobar (hasen). El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babu fi husni-l-huluk (6/308), od Abdullaha bin Amra bin el-Asa. El-Hajsemi u Medžme'uz-zeva'idu kaže: Prenosi ga Ahmed u njemu je Ibn Lehi'a koji čini hadis suptilnim. A ostali ljudi u njemu su pouzdani (8/133). Albani ga u Sahihut-tergib vet-terhib smatra dobrim (hasen) (2747).
Prenosi ga Ebu Ja'la u El-Musnedu (3/166), Et-Taberani u El-Evsatu (2/25) i u Musneduš-šamijin (1/36) od Ebu Derdaa. El-Hajsemi u Medžme'uz-zeva'idu kaže: Prenosi ga Ebu Ja'la od rivajeta Saliha od El-A'meša. Međutim, ovog Saliha ne znam, a ostali ljudi u njemu su pouzdani (8/134). Albani u Sahihut-tergib vet-terhib kaže: Hadis je sahih li gajrihi. Prenosi ga Et-Taberani sa dva lanca prenosilaca od kojih je jedan ispravan (sahih) (2749).
Prenosi ga El-Mervezij u Ta'zimu kadris-salah (2/864). Albani ga u Daifut-tergib vet-terhib smatra slabim (1596).
Muttefekun ‘alejhi: Prenosi ga Buhari u Edebu (6114), Muslim u El-birru ves-sileh (2609), Ahmed u El-Musnedu (7219), od Ebu Hurejre.
Prenosi Ibn Ebi dunja u Es-Samtu ve Adabul-lisan (610), El-Muzij u Tehzibu-l-kemal (11/254), Ibn Asakir u Tarihu Dimišk (21/443).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (6114). Njegovi kritičari kažu da je ispravan (sahih). Ibn Madže u Ez-Zuhdu (4189), El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babu fi husni-l-huluk (6/314), od Ibn Umera.
Prenosi ga Ibn Džerir u svom tefsiru (3/437), Ibn Amr eš-Šejbani u El-Ahad vel mesani (5/109), od Ebu Hurejre. Albani ga je u Es-Silsiletud-da'ifa ocijenio slabim (da'if).
Nisam ga našao.
Prenosi ga Ibn Ebi ed-Dunja u Medaretun-nas (49), od Enesa. A u El-Išrafu fi menazili išraf (259) od Eš-Ša'bija.
Prenosi ga Buharija u Edebu (6115), Muslim u El-Birru ves-sileh (2610), Ahmed u El-Musnedu (27205), Ebu Davud u El-Edebu (4781) od Sulejmana bin Sureda.
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (18014). Njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca slab (da'if). Ebu Davud u El-Edebu (4784), Et-Taberani u El-Kebiru (17/167), El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babun fi husni-l-huluk (6/310), od Atijje es-Sa'dija. Albani ga u Daif Ebi Davud ocjenjuje slabim (da'if) (1025).
Prenosi ga Ebu Ne'im u El-Huljetu (2/130) s cijelim sadržajem. Ibn Asakir u Tarihu Dimišk (59/169), od Mu'avije. El-‘Iraki u Tahridžu-l-ihja’ kaže: Prenosi ga Ebu Ne'im u El-Huljetu, a u njemu je neko ko ga ne znam (2/254). Albani ga u Da'ifu-l-džami’ smatra slabim (da'if).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (21348). Njegovi kritičari kažu da su prenosioci pouzdani i ispravni. Mešutim, razišli su se po pitanju Davuda bin Ebi Hinda i njegovog lanca prenosilaca. Ebu Davud u El-Edebu (4782), Ibn Hibban u svom Sahihu, Kitabu-l-hazari vel ibahati (12/501), El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babun fi Husni-l-huluki (6/309), od Ebu Zerra. El-Hejsemi u Medžme'uz-zeva'idu kaže: Prenosi ga Ahmed a prenosioci su mu ispravni (sahih) (8/136). Albani ga u Sahihu-l-džami'u smatra ispravnim (sahih) (694).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (2163), njegovi kritičari kažu da je dobar naspram drugih (li gajrihi). Međutim ovaj lanac prenosilaca je slab. Et-Tajalisi u El-Musnedu (1/340), El-Buhari u El-Edebu-l-mufred (245), od Ibn Abbasa. El-Hejsemi u Medžme'uz-zeva'idu kaže: Prenosi ga Ahmed a Ahmedovi ljudi su pouzdani, jer je Lejs jasno rekao da ga je čuo od Tavusa (8/135). Albani ga u Sahihu-l-džami'u smatra ispravnim (sahih) (693).
Muttefekun ‘alejhi, međutim sa drugom verzijom hadisa: prenosi ga Buhari u El-Edebu (6083), Muslim u El-Fadailu (2309), Ahmed u El-Musnedu (12748), Ebu Davud u El-Edebu (4774), Et-Tirmizi u El-Birru ves-sileh (2015), od Enesa.
Prenosi ga Et-Tirmizi u Eš-Šema'ilu (225), Et-Taberani u El-Kebiru (22/155), El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babun fi hubbin-nebijji (2/154), od Hinda bin Ebi Hinda. (…).
Prenosi ga Muslim u El-Fada'ilu (2328), Ahmed u El-Musnedu (24034), od Aiše.
Prenosi ga Ebu Ja'la u El-Musnedu (12/360), El-Iraki njegov lanac prenosilaca u Tahridžu-l-ihja’ ocjenjuje slabim (3/136).
Prenosi ga Muslim u El-Birru ves-siletu vel adab (2585), Ahmed u El-Musnedu (7204), Et-Tirmizi u Sifatu-l-kijame ver-reka'ik vel ver'i (2420), od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., reako: „Na Sudnjem danu će svako dobiti svoje pravo. Šuta ovca će se odužiti rogatoj“.
Prenosi ga Buhari u Ehadisu-l-enbija’ (6336), Muslim u Ez-Zekatu (1062), Ahmed u El-Musnedu (3902), od Ibn Mes'uda.
Prenosi ga Et-Taberani u Es-Sagiru (1/114), od Enesa. El-Hejsemi u Medžme'uz-zeva'idu kaže: Prenosi ga Et-Taberani u Es-Sagiru. U njemu je Bešir bin el-Husejin koji je lažac (1/223). El-‘Iraki u Tahridžu-l-ihja’ kaže da mu je lanac prenosilaca slab (da'if) (4/160), Albani u Es-Silsiletud-da'ifa kaže da je apokrifan (mevdu’) (541).
Dr.Jusuf el-Karadavi
S arapskog,
Džemo Redžematović