Osnovne odlike Islama – Islam je Božija vjera, dio IV

Osnovne odlike Islama - Islam je Božija vjera, dio IV

Osnovne odlike Islama - Islam je Božija vjera, dio IV

Karakterističnost islamske metode u odnosu na druge

Jamačno, islam je jedina metoda, pravac ili ustrojstvo u svijetu čiji su izvor samo Allahove riječi koje nisu izmijenjene, korigirane ili promiješane sa ljudskim iluzijama, posrtajima i devijacijama. U svijetu danas postoje, ne računajući naravno islam, otprilike tri metode ili ustrojstva:

1) čisto građanski i ljudski zakon, metoda, ili pravac čiji je izvor intelektualno ili filozofsko promišljanje individue ili grupe ljudi. U ovo možemo uvrstiti komunizam, kapitalizam, egzistencionalizam i dr.
2) religijski, ali i ljudski zakon, metoda ili pravac kao što je budizam u Kini, Japanu i Indiji, koji nema božansko porijeklo ili nebesku knjigu, već mu je ishodište ljudski ratio.
3) religijski zakon i metoda koja ima božansku osnovu ali je, ipak, korigirana ljudskom rukom i znatno izmijenjena tako što joj je dodato ono što joj ne pripada, a oduzeto ono što joj pripada. Tako je Allahov govor izmiješan sa ljudskim izgubivši božanski izvor i ishodište. U ovo možemo ubrojiti kršćanstvo i judaizam, nakon što je utvrđeno da su Tevrat i Indžil korigirani i da su im pripojena ljudska tumačenja, objašnjenja i informacije koje su promijenile smisao i intenciju Allahovog govora.

Islam je, dakle, unikatna metoda čiji je izvor ostao sačuvan od ljudske intervencije i korigiranja, jer je Allah, dž.š., obećao čuvanje Svoje Knjige i Ustava, a to je Kur'an časni, obznanivši Poslaniku, a.s., i njegovom Ummetu: „Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti“! (El-Hidžr: 9).

Stoljeća su pokazala da je Allahovo obećanje ostalo istinito. Uprkos velikim nevoljama i nesrećama koje su zadesile muslimane ispostavilo se da je kur'anska obavijest istinita. Kur'an je ostao onakav kakvog ga je Allah, dž.š., objavio i Muhammed, s.a.v.s., učio i kako su ga od njega prenijeli ashabi, a od njih njihovi sljedbenici tabi'ini. Još uvijek ga generacije prenose drugim generacijama učeći ga tilavetom i tertilom, napamet i pišući ga. Nije neobično što je Kur'an, onakak kakav je bio, ostao zapisan u mushafu i što se jezicima uči i u grudima vjernika čuva i na taj način (tevaturom) nama prenosi od riječi do riječi, istom formom osmanskog pisma još od vremena trećeg halife Osmana, r.a. Kur'an se još od toga vremena potpuno identično uči sa svim gramatičkim i tedžvidskim pravilima.

Islam je čisto božanska metoda

Islam je u potpunosti božija metoda. Islamsko vjerovanje, bogoštovlje, bonton, etika, zakon i ustrojstvo su potpuno Božiji i božanski. Ovdje mislimo na osnovne odrednice i opšte principime a ne na grane, potkaktegorije i okolnosti.

Božije vjerovanje

Islamsko vjerovanje je Božije vjerovanje u smislu da potiče iz Allahovog govora kome neistina ne prilazi sprijeda niti straga – iz Kur'an-i Kerima koji je učvrstio islamske osnove i pojasnio njegove principe – i iz sunneta koji pojašnjava Kur'an. To vjerovanje ne potiče iz nečije akademije, organizacije niti ga je neki papa izdiktirao. Niko do učenika Muhammeda, s.a.v.s., velikih islamskih učenjaka i imama nema pravo da bilo šta promijeni, doda ili oduzme tom vjerovanju, kao što je uradio st. Pavle sa kršćanstvom. Neki zapadni pisci za današnje kršćanstvo kažu da je to „Pavlovo kršćanstvo“, a ne Isaovo, sina Merjemina. Nijedan kongres, akademija, niti organizacija bez obrzira na njen status u društvu nema pravo da nešto doda ili oduzme islamskom vjerovanju. Nasuprot onom što su učinili kršćanski konciliji, počevši od koncilija u Nikeiji 325. god. preko narednihi koji su potvrdili božanstvo Isaa, a.s., i svetost Duha koji je sastavni dio trojstva u kršćanstvu (Otac + Sin + Sveti Duh). Na nekim koncilima je davano autorstvo papi za zabranu i legitimitet za oproštaj grijehova (indulgencija), itd.
Međutim, islamsko vjerovanje se crpi samo iz Božije Objave (vahj-nadanhuće).

Vjerovanje kazuje pravo stanje ili činjenice o postojanju i o Gospodaru postojanja. To je obavijest o glavnim ptanjima postojanja: o Allahu, dž.š., i Njegovim imenima i svojstvima, o nevidljivim svjetovima, o budućnosti života i čovjeka, o nagradama, njenim oblicima i vrstama, te o drugim stvarima metafizike o kojima nas ne može obavijestiti naše čuvstvo ili razum. Stoga nas niko ne može obavijestiti o tim stvarima, osim onoga ko ih poznaje. A to ne može biti niko drugi do Vlasnika Univerzuma, Allaha, dž.š. Dok ljudi koji su stvoreni ne mogu sa svojim karakteristikama dosegnuti u te tajne. A kada o tome govore to biva bez znanja i dokaza, baš kao što su politeisti pogrešno shvatali prirodu meleka pa ih Kur'an prekorio: „Oni meleke, koji su robovi Milostivoga, ženama nazivaju. Zar su oni prisustvovali stvaranju njihovu? – Njihova tvrđenja biće zapisana i oni će odgovarati!“ (Ez-Zuhruf: 19); „Ja nisam uzimao njih za svjedoke prilikom stavaranja nebesa i Zemlje ni neke od njih prilikom stvaranja drugih i za pomagače nisam uzimao one koji na krivi put upućuju“ (El-Kehf: 51); „On zna šta su radili i šta ih čeka, a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti“ (Ta-Ha: 110).

Čak iako bi postojao neko ko bi želio da umetne nešto po svojoj volji to bi mu bilo odbačeno po naredbi Poslanika, s.a.v.s., koji kaže: „Ko izmisli (doda) žnešto u ovoj našoj vjeri što joj ne pripada, to će mu se odbiti!“ (Muttefequn alejhi). U tom smislu Allah, dž.š., veli: „Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika! – A kako vi malo pouku primate!“ (El-E'araf: 3).

Božiji ibadeti (bogoslužja)

Islamski ibadeti, ili bogoslužja imaju božanski izvor. Jer ih je božije nadahnuće (vahj) oblikovalo i postavilo im granice, uvjete i osnove, te odredilo vrijeme i mjesto. Od nikoga se ne prihvata neki drugi način bogoslužja i približavanja Bogu bez obzira koliko je taj učen u vjeri i koji status uživa u društvu. To je jedino Allahov prerogativ jer je On stvoritelj i naredbodavac. A ako neko to ipak učini onda je umetnuo u vjeru nešto nedopustivo od strane Allaha a to će mu se smatrati novotarijom i zabludom koja se mora odbaciti.

Islam je svojim bogoslužjima postavio dvije veoma značajne osnove: 1) ne smije se niko, osim Allaha, bilo na nebesima i na Zemlji, živo ili neživo, obožavati. Ovo iziskuje božanski cilj i usmjerenje; 2) Allah se obožava samo na način kojeg je On propisao. A ono što je propisao saznajemo preko poslanika koji su prenosili Objavu, a posljednji od njih je Muhammed, s.a.v.s., čiji je šerijat derogirao sve prethodne i dobio zagarantiranu vječnost sve dok Allah ne naslijedi zemlju i sve što je na njoj. Sve što je povrh toga smatra se iluzijom i odbačenom novotarijom pa makar u tome postojala dobra namjera i ambicija da se čovjek što više približi Allahu, dž.š. Jer ispravan nijjet i namjera ne daju učinku legitimitet sve dok se ne izvrši na način koji je Tekstom već propisan. Dakle, da bi djelo bilo prihvaćeno mora ispuniti dva uvjeta: da se učini iskreno radi Allaha; i da to bude po sunnetu (praksi) Allahovog poslanika, s.a.v.s. Nema mjesta novonastalim običajima i narodskim izumima u Allahovoj vjeri. U hadisu se veli: „Čuvajte se novonastalih stvari (običaja) jer je svaka inovacija (u vjeri) zabluda“ (Ebu Davud, Tirmizi). Kur'an naglašava: „Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“ (Eš-Šura: 21). Sa ovim je islam zalupio vrata pretjerivanju, izobličavanju, permutaciji i cjepidlačenju u vjeri i nije omogućio opstanak novotarijama u njoj, iako, zbog neznanja, poriva i nemarnosti u vjeri i trgovine s njom, se naziru neke inovacije. Ali zato ne postoji mjesto ni vrijeme a da nije bilo ljudi koji su pozivali sunnetu i suprotstavljali se novotarijama ne mareći što im se može desiti na putu ka Allahu. Isto tako, najglavniji islamski ibadeti i bogoštovlja su u biti ostali zdravi i sačuvani od korigiranja i izmjene, za razliku od drugih religija sa čijim bogoslužijma se poigrala ljudska mašta.

Božiji bontoni

Islamski bontoni i etika su božije prirode u smislu da su Allahov vahj i Objava utemeljitelji njihovih osnova koje su neophodne za markiranje islamske ličnosti i profila koja će se tada upotpuniti i odlikovati po stilu i uljudnosti.
Nije čudo što Kur'an opisuje glavne karakteristike morala i bontona muslimana, od dobročinstva prema roditeljima, naročito kada dostignu starost oboje ili jedno od njih, do dobročinstva prema komšijama, izdržavanja siročeta i bližnjih, pažnje prema siromasima i prosjacima, putnicima namjernicima, oslobađanju iz ropstva, govora istine, iskrenog činjenja djela, obaranja pogleda, nečinjenja bluda, savjetovanja drugih istinom i preporučivanje strpljenja i opraštanja, pozivanja dobru i plemenitom djelu, sprječavanju činjenja zla, izvršavanju datih obaveza i emaneta, suđenju po pravdi među ljudima, izvršavanju ugovora, ostavljanja poroka – politeizma, magije (sihira), ubijanja, bluda, pijanstva, kamate, jedenja imetka siročeta, potvaranja čestitih vjernica, bježanja s bojnog polja, te drugih velikih grijeha i prijestupa.

U Kur'anu čak nalazimo kako musliman treba hodati:
„U hodu budi odmjeren“ (Lukman: 19); „A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju“ (El-Furkan: 63); „Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići“ (El-Isra’: 37).
U njemu, također, nalazimo način posjećivanja: „O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se! A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti; a ako vam se rekne: “Vratite se!” – vi se vratite, bolje vam je, a Allah zna ono što radite“ (En-Nur: 27-28).

Kur'an vodi brigu o kulturu sjedenja: “O vjernici, kad vam se kaže: “Načinite mjesta drugima tamo gdje se sjedi” – vi načinite, pa i vama će Allah mjesto načiniti; a kad vam se rekne: “Dignite se” – vi se dignite – Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. – A Allah dobro zna ono što radite“ (El-Mudžadele: 11).

U ovo možemo ubrojiti sve one hadise koji su okitili sunnet Poslanika, a.s., a govore o kulturi i bontonu prilikom jela, pića, odijevanja, dotjerivanja, spavanja, buđenja, ulaska, izlaska, putovanja, vraćanja, pozdrava, dopusta, čak prilikom kihanja i nazdravljanja, obavljanja nužde i spolnog odnosa.
Osnovno ishodište pridržavanja islamskog morala nisu zadovoljstvo, korist, razum, duša, običaj, zajednica, progres i druge stvari za koje se zalažu škole etike, idealizma i realizma. Već je ishodište njegovog pridržavanja i mjerilo moralne vrijednosti božije nadahnuće i vahj. U tom smislu, dobro je ono što Allah naredi da se čini, a zlo je ono što je Allah zabranio da se čini. Drugim riječima, lijepo je samo ono što šerijat smatra lijepim, a loše je ono što šerijat smatra lošim.

To ne znači da šerijat smatra lijepim ono što razum smatra lošim, i obrnuto, jer se za takav slučaj ne zna u islamskoj etici niti u cjelokupnom šerijatu. Jer je šerijat kompatibilan sa zdravom prirodom i simetričan sa ispravnim razumom.

Zato nije čudo što Kur'an ljude lijepog odgoja i morala opisuje kao ljude „koji razuma imaju“ (ulu-l-elbab), te što neke naredbe i zabrane dovršava riječima: „eto, to vam On preporučuje da biste razmislili“ (El-En'am: 151). Zato u islamu nalazimo da se moral ne oslanja samo na striktnu naredbu i obavezu obožavanja, već na obraćanje razumu i impresiju duše. Takav moral ima svoju mudrost i pozitivne posljedice na ovom svijetu i Ahiretu.
Radi bolje ilustracije navest ćemo sljedeći ajet: „O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!“ (Lukman: 17-19).

U sljedećem ajetu se kaže: „Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao“ (El-Isra’: 29); „I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!“ (El-Isra’: 32); „Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići“ (El-Isra’: 37).

Božije zakonodavstvo

Islamsko zakonodavstvo kojim se uređuje individualni, porodični, društveni i državni život, je božije zakonodavstvo. Dakle, njegovi osnovi, principi i osnovni propisi kojima Allah želi povesti ljudsku karavanu i uspostaviti odnose između pojedinaca i društava na najbolje osnove i najpravednije principe, daleko su od ljudskih mana, ekstremizma, iluzija i kontradiktornosti. Ovo je osnovna odlika islamskog zakonodavstva u odnosu na stara i nova, zapadna i istočna, liberalna i socijalna zakonodavstva. To je jedino zakonodavstvo u svijetu koji potiče iz Allahovog nadahnuća (vahja) i Njegovih riječi koje su imune od greške i nepravde: „Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna“ (El-En'am: 115).

S ovim se u islamskim osnovama potvrđuje da je jedini zakonodavac Allah. On naređuje i brani, dozvoljava i zabranjuje, zapovijeda i zadužuje, sve u skladu Svoga gospodstva i božanstva i posjedstva svih stvorenja. On je Gospodar ljudi, Vladar ljudi, Bog ljudi; On stvara i zapovijeda, Njemu pripada vlast i kraljevstvo, zahvala na početku i na kraju, odluka, i k Njemu je povratak. Niko osim Njega nema pravo na apsolutno zakonodavstvo, osim u onim stvarima koje Tekst nije obuhvatio. U tom domenu čovjek može biti mudžtehid, istraživač ili nalogodavac, ali nikako ne može biti zakonodavac ili sudac. Čak ni Poslanik, a.s., nije zakonodavac, a pokornst prema njemu je proistekla iz činjenice da je prenosilac od Allaha, dž.š., pa je njegova naredba, ustvari, naredba Allaha, dž.š.: „Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu“ (En-Nisa: 80).

Propis koji tretira dozvoljeni, poželjni, zabranjeni ili pokuđeni čin pripada Alahu i nikom drugom. Zato pravnici definiraju šerijatski propis da je: Allahovo obraćanje koje je vezano za obavezne ili izborne radnje obaveznika. Pod obaveznošću se podrazumijeva traženje da se neko djelo uradi (vadžib i mendub) ili da se napusti (haram i mekruh), dok pod izbornim radnjama podrazumijevamo radnje koje se stavljaju obavezniku na volju da ih uradi ili ne uradi. Kur'an je okarakterisao kao politeiste one koji su dali neograničenu zakonodavnu vlast religijskim ljudima koji su korigirali Allahove riječi, dozvolili ono što je Allah zabranio i zabranili ono što je Allah dozvolio, potvarajući Allaha. Zato se u Kur'anu za Ehlu-kitabije kaže: „Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju“ (Et-Tevbe: 31).

Kur'an opisuje svećenike i monahe kao bogove koji se pored Allaha obožavaju jer dozvoljavaju ono što je Allah zabranio i zabranjuju ono što je Allah dozvolio. Odnosno, uzimaju sebi za pravo da postavljaju zakone u domenu za kojeg nemaju dozvolu od Allaha, dž.š., kao što je Vjrovjesnik, s.a.v.s., protumačio Adijju bin Hatimu et-Taijju.

Adijj bin Hatim je bio u džahilijjetu kršćanin. Kada je ušao kod Poslanika, a.s., našao ga je kako uči ajet iz sure Et-Tevbe: „Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje“, pa je rekao: „Božiji Poslaniče, mi ih nismo obožavali! (ograničio je shvatanje obožavanja na činjenje ruku, sedžde i namaza). Pa mu Poslanik, a.s., odgovori: „Zar vam nisu dozvoljavali zabranjeno, pa ste ga smatrali dozvoljenim; zar vam nisu zabranjivali dozvoljeno pa ste ga smatrali zabranjenim? Reče: „Da.“ „U tome se ogledalo vaše obožavanje.“ Reče Božiji Poslanik.

Zato nalazimo Kur'an kako mnoge propise završava riječima koje skreću pažnju na njihov božiji izvor da bi se na taj način smirile i zadovoljile duše, te raširila prsa čovjeka da bi što bolje prihvatio, izvršavao i bio pokoran Allahu.
Od takvih ajeta naodimo sljedeće: „Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je“ (Et-Tevbe: 60); „Vi ne znate ko vam je bliži, roditelji vaši ili sinovi vaši. To je Allahova zapovijed! – Allah, zaista, sva zna i mudar je“. „To je Allahova zapovijed! – A Allah sva zna i blag je. To su Allahovi propisi“. „To vam Allah objašnjava, da ne zalutate. A Allah zna sve.“ (En-Nisa: 11,12,13,176); „To su Allahovi propisi. Onaj koji Allahove propise krši – sam sebi nepravdu čini.“ „To su, eto, Allahovi propisi, koje vam On objavljuje“ (Et-Talak: 1,5); „To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je“ (El-Mumtehine: 10).

Završeci ovih ajeta upućuju, posjećuju, upozoravaju i potvrđuju osnovu iz koje se protežu zakoni. Zato su ti zakoni božanski i izviru od Onog čija se zapovijed ne otklanja i čiji je zakon posljednji.

Jusuf el-Qaradawi

S arapskog,
Džemo Redžematović

Tags:

No Comments

    Leave a reply