Osnovne odlike Islama – Islam je Božija vjera, dio III

Osnovne odlike Islama - Islam je Božija vjera, dio III

Osnovne odlike Islama - Islam je Božija vjera, dio III

Način bontona

Postoje i druga sredstva za usađivanje pobožnosti u duši i životu muslimana. Ona se ogledaju u bontonu prilikom jela, pića, odijevanja, kićenja, spavanja, buđenja, jahanja, putovanja, sjedenja, hodanja, itd. Ovi bontoni se tiču čovjeka bilo da je u društvu ili da je sam. Putem ovih svakodnevnih radnji islam koristi priliku da poveže čovjeka sa Allahom. Tako kada musliman sjedne za trpezarijski sto želeći da jede, on se sjeća Allaha koji je predodredio uzroke opskrbe, pa počinje riječima u ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Kada osjeti sitost i završi sa jelom, on tada izgovori zahvalu Allahu riječima „El-hamdulillahi“, a kada pije vodu kaže: „Hvala Allahu koji je, Svojom milošću, ovu vodu učinio pitkom i ukusnom, a nije je, zbog naših grijeha, učinio slanom i neukusnom!“

Prilikom oblačenja nove odjeće musliman izgovara: „Hvala Allahu koji mi je ovo obukao bez mojeg udijela i doprinosa. Moj Allahu, molim Te da ovo učiniš dobrim i da mi samo dobro donosi, a da ne učiniš ovo zlim i da me od njegova zla sačuvaš.“
Ovu dovu će izgovarati uvijek kada bude koristio neku blagodat.
Kada jaše jahalicu ili se vozi prevoznim sredstvom onda će proučiti: „Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići, i mi ćemo se sigruno Gospodaru svome vratiti!“
Kada želi krenuti na put on govori: „Allahu moj, Ti si saputnik Ti se brineš o porodici koju sam ostavio. Allau moj, štitim se Tobom od svih nezgoda na putu, ružnih prizora, od gubitka nakon što sam imao, od kletve onog kome je nepravda učinjena i od ružnog prizora u porodici i imetku.“
A kada se vrati s puta govori to isto i još dodaje: – „Mi se vraćamo, kajemo, pokoravamo i našem Gospodaru zahvaljujemo.“
Kada legne u postelju govori: „U Tvoje ime, moj Gospodaru, liježem i s Tvojim imenom ustajem.“ Kada ustane iz postelje govori: „Hvala Allahu koji me je nakon smrti oživio i kod Njega ćemo se skupiti.“
Čak kada se odaziva zovu strasti i hoće da se sastane sa svojom ženom, musliman ne zaboravlja na Gospodara, pa veli: „U ime Allaha! Moj Gospodaru, udalji nas od šejtana i udalji njega od onoga čime si nas opskrbio.“
Vidjeli smo da se musliman prisjeća Gospodara u svakoj životnoj prilici, ne zaboravljajući na prisustvo i Alahovu blizinu. Tako da značenja pobožnosti uvijek prate čovjeka i bivaju sa njim ma gdje se on nalazio.

Način odgoja i obrazovanja

Treći način usađivanja i učvršćavanja pobožnosti je najvažniji ako ne i najdalekosežniji. To je način odgoja. Da bi se pobožnost usadila u razumu i duši djeteta, odgoj mora biti sa najljepšim sredstvima i najboljim metodama u porodici i školi. Kada je otac odgovoran za svoje dijete da mu priušti materijalne uslove i da ga sačuva od propasti, blesti ii smrti, onda je on još više odgovoran da mu priušti duhovnu hranu. Nije mu dopušteno da ga prepusti onome što je gore od propasti, bolesti ili smrti. Jer kada dijete bude izloženo smrti srca i duše onda to predstavlja vječnu propast. Zato je ova odgovornost velika: „Svi ste vi pastiri i bit ćete odgovorni za svoje stado“ (muttefequn alejhi); „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti“ (Et-Tahrim: 6).

Zato je očevima naređeno da navikavaju svoju djecu na pokornost Allahu, dž.š., i izvršavanje farzova čim postanu punoljetni. U hadisu se kaže: „Naređujte svojoj djeci namaz kada navrše sedam godina, a natjerajte ih na namaz kada navrše deset godina!” Ovdje se ne misli na tjelesno kažnjavanje i mučenje već na odraz očeve ozbiljnosti u traženju ibadeta od svoga djeteta i eventualnog nezadovoljstva zbog neposlušnosti u tome, kao i u svemu ostalom.

Majka je u toj odgovornosti partner ocu. Ona je pastirica u kući svoga muža, kako nam potvrđuje hadis Poslanika, s.a.v.s., i ponajviše provodi vremena sa djecom, a naročito sa kćerkama, pa je njen uticaj na njih puno jači od očevog.
Škola je, također, odgovorna za usađivanje pobožnosti kod učenika i učenica. Nije dovoljno da škola snabdije učenike informacijama o sebi i okolini i da ih poduči umjetničkim sposobnostima, a potom da ih ostavi neupućene u veoma važne i egzistencionalne stvari koje ih interesuju. Svakako, njih interesuje gdje su došli, odakle su došli, gdje će otići nakon proživljenog života, da li imaju neku funkciju između dolaska i odlaska, između njihovog života i smrti, i koja je to funkcija; ko je određuje, koja joj je cijena ako se izvrši kako treba, ili kakva je kazna ako se zapostavi?
Vjera u Allaha daje na ova pitanja prikladne odgovore koji zadovoljavaju razum, opuštaju dušu i čine grudi prostranim. Ovdje mislim naročito na vjeru islam jer je ona imuna od ljudskih grešaka, iluzija, nebuloza i kontradiktornosti.

Škola koja ne usadi vjeru u duši učenika dat će zbunjene i konfuzne generacije koje će se ukrcati na životnu lađu koja će ploviti u pomahnitaloj bujici bez kapetana ili vodiča (muršida), mape, kompasa, niti svjetiljke. Bez sumnje, takva lađa se neće iskrcati na obalu, niti ima nade da će je neko spasiti.
Odgoj i obrazovanje su funkcije poslanstva. Jedna od Allahovih blagodati kojom je obasuo Arape je bila da im je poslao poslanika, jednog između njih „da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi“ (Alu Imran: 164). Govoreći o sebi, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Doista me je Allah poslao kao učitelja i olakšivača!“ (Muslim). Govoreći o vrijednosti učenjaka rekao je: „Doista, Allah, Njegovi meleki, stanovnici nebesa i Zemlje, čak i mrav u svojoj kućici i riba u vodi, donose salevat na onoga koji ljude podučava dobru“ (Tirmizi).
A najveća znanost ljudima je kada spoznaju svoga Gospodara, pa samim tim spoznaju svoj tok i tajnu postojanja. Odnosno, da poduče svju dušu njenoj biti, jer ko spozna svoga Gospodara, spoznao je sebe, isto tako ko spozna sebe – bit svoje duše, spoznao je svoga Gospodara.

Način općeg narodnog orijentiranja, informiranja i edukacije

Sve organizacije, sredstva informisranja i institucije moraju ići na ruku očuvanja i konsolidacije pobožnosti.
– džamije sa svojim hutbama, dersovima, vazovima, namazima i njenim udjelom u duhovnom, ideološkom i moralnom osvješćavanju;
– elektronski mediji sa kulturo-zabavnim i informativnim programima koji pozitivno utiču na raspoloženje, razmišljanje i odluke;
– dnevna, nedjeljna, mjesečna i godišnja štampa sa likovnim ilustracijama, vijestima i komentarima;
– knjige iz svih životnih sfera i oblasti – nauke, kulture, umjetnosti, književnosti, (proza, poezija, novele), enciklopedije, narodne umotvorine, brošure, itd.
– pozorište i bioskop putem predstava, razgovora, kazivanja i dijaloga.
Dakle, sva sredstva koja mogu uticati na orijentaciju moraju se sinhronizovano pomagati kako bi ostvarili i učvrstili pravu pobožnost u duši i životu muslimana.

Po islamskom gledištu nije dopušteno da se džamije ostave u pokušaju ostvarivanja i konsolidacije pobožnosti dok druge kulturno-informativne institucije odašilju druga značenja i sisteme vrijednosti koji se ne podudaraju sa islamskim ili, pak, sumnjaju u njih. Kako džamija može izvršiti svoju zadaću ako druge institucije, s kojima ljudi osviću i omrču, ruše ono što džamija sagradi i degradiraju ono što je za džamiju od velike važnosti?

Kada će građevina dostići svršetak – kada je, dok je gradiš, neko drugi ruši?!

Pored toga znamo da svaka institucija u islamskom društvu posjeduje pravo postojanja onoliko koliko očuvanjem svoje pobožnosti, direktno ili indirektno, zasluži. Štaviše, islam naređuje da se svaka institucija koja se ne temelji na bogovojaznosti i Allahovom zadovoljstvu devastira, pa makar to bila naizgled džamija u kojoj se naizgled obavljaju namazi, kao što je naredio Allah, dž., š., Poslaniku, s.a.v.s., da poruši mesdžidud-dirar (štetna džamija) koju su munafici koristili da bi naudili i rascijepili muslimane.

Način zakonodavstva

Uloga zakonodavstva može afirmirati i zaštititi pobožnost od svake negativnosti, skrnjavljenja i uništenja. Zato muslimanska zajednica odbacuje ateizam i nihilizam i kažnjava javnu apostaziju i devijantno ponašanje. A onaj koji svoje nevjerstvo i griješenje drži u tajnosti, Allah će mu svesti račune, a ne ljudi, jer u tom slučaju on samo sebi nepravdu nanosi. Onaj koji to javno čini i eksponira, nanoseći nasilničkim odnosom ili širenjem nereda štetu zajednici, on se mora kazniti. Svi islamski pravnici su složni da se oni koji ostavljaju namaz i koji se javno u Ramazanu iftare, moraju kazniti. Međutim, razišli su se po pitanju načina kažnjavanja. Neki su mišljenja da se onaj koji, permanentno i bez opravdanja ostavlja namaz, treba, čak, kazniti ubistvom. Dok onaj koji ostavlja namaz degradirajući njegovu važnost ili negirajući njegovu obaveznost, mora se kazniti kaznom koja je predviđena za otpadnike od vjere (murtedde – renegate). Ovo je stav cijele islamske uleme (idžma’). U kažnjavanju aposate i nihiliste, te rušenju nevjerničkih i licemjernih organizacija, nema kolizije sa slobodom. Jer je sloboda pojedinca bazirana na neugrožavanju ustrojstva zajednice i njenih vjerskih i društvenih temelja. Sloboda apostate (murtedda) u javnom eksponiranju nevjerstva je u direktnoj koliziji sa slobodom očuvanja vjerovanja vjernika koji čine ogromnu većinu. Prema tome je čuvanje njihove slobode vjerovanja primarna.

2) Božiji izvor i metoda

Govorili smo o prvom značenju božanstvenosti islama – Božijem cilju i usmjerenju. Ostalo nam je da nešto kažemo o drugom značenju te božanstvenosti – metodi koju je islam propisao za postizanje svojih ciljeva i rezultata. Ta metoda je čisto Božija jer joj je ishodište Božije nadahnuće (vahj) pečatu Njegovih poslanika, Muhammedu, s.a.v.s.
Ta metoda nije rezultat volje pojedinca, porodice, klase, partije niti naroda, već je rezultat volje Božije kojom želi uputu i svjetlo, jasnoću i radosnu vijest, lijke i milost robovima Svojim. Sve se ovo nalazi u kur'anskim ajetima preko kojih se Allah obraća robovima: „O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost“ (En-Nisa’: 174); „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima“ (Junus: 57). Obraćajući se Svome Poslaniku, a.s., Allah, dž.š., kaže: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija: 107); “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju“ (En-Nahl: 89); „Elif Lam Ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga“ (Ibrahim: 1).

Uloga Poslanika, s.a.v.s., u Božijoj metodi

Allah, dž.š., je Upravitelj ove metode i zato je ova sintagma nazvana Allahovom metodom, ili, kako se u Kur'anu kaže, „Allahovim Putem“. To znači da je Allah, dž.š., ovu metodu postavio i odredio, te da je glavni cilj i ostvarenje u svemu tome zarada Njegovog zadovoljstva.
Uloga Poslanika, s.a.v.s., je da poziva ljude toj metodi –osvijetljenom Putu kome nema premca. Obraćajući se Poslaniku, s.a.v.s., Allah, dž.š., kaže: „Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put, na Put Allahov, kome pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. I, eto, Allahu će se sve vratiti!“ (Eš-Šura: 52-53). U tom smislu Allah, dž.š., još veli: „A kad im se kazuju ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: “Donesi ti kakav drugi Kur’an ili ga izmijeni!” – Reci: “Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim – ako budem neposlušan svome Gospodaru – patnje na Velikom danu.” Reci: “Da Allah nije htio, ja vam ga ne bih kazivao niti bi vas On s njim upoznao. Ta ja sam prije poslanstva dugo među vama boravio – zar ne shvaćate?” (Junus: 15-16); „Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s Pravoga puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje“ (En-Nedžm: 1-4). Ko proučava Kur'an zna da je Poslanik, s.a.v.s., u njemu samo rob kome se naređuje i kome se veća Instanca od njega obraća, koja ga kontrolira i nad njim bdije, ili ga kritizira ako u nečemu pogriješi, kao što je slučaj u događaju sa Ibn Mektumom, zarobljenicima Bedra, licemjerima koji su dezertirali u bitci na Tebuku, te u slučaju Zejnebe bint Džahš i dr. Istina je da je Kur'an govor Jedinog Allaha, dž.š., i Objava Gospodara svih Svjetova. Udio Muhammeda, s.a.v.s., u Kur'anu je primanje i memoriziranje Objave: „Mi ćemo te naučiti da izgovaraš pa ništa nećeš zaboraviti“ (El-E'ala: 6); a zatim dostava i pozivanje u vjeru: „O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. Allah doista neće ukazati na Pravi Put narodu koji neće da vjeruje“ (El-Ma'ide: 67); a nakon toga tumačenje i pojašnjenje: „A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili“ (En-Nahl: 44).

Sunnet (hadisi) koji pojašnjavaju Kur'an su, također, Božija objava. Ali to je takva vrsta objave koja se ne uči i koja nema nadnaravnost kao što je Kur'an ima. Eventualnu grešku koja se u tom sunnetu kao rezultat intelektualnog naprezanja (idžtihada) nađe, nju Allah, dž.š., Objavom ispravlja isto kao što neku ispravnost njome potvrđuje.

Jusuf el-Qaradawi

S arapskog,
Džemo Redžematović

Tags:

No Comments

    Leave a reply