Osnovne odlike Islama – Islam je Božija vjera, dio I

Osnovne odlike Islama - Islam je Božija vjera, dio I

Osnovne odlike Islama - Islam je Božija vjera, dio I

Prva odlika islama – božija vjera, podrazumijeva da je islam poslat od Boga. Za čovjeka se kaže da je božije biće. Uz to on se naziva pobožnjak, ako je čvrsto vezan za Allaha, poznaje Njegovu vjeru i Knjigu i druge ljude podučava tome. Kur'an naglašava: „Budite Božiji ljudi jer vi Knjigu znate i nju proučavate!“ (Alu Imran: 79). S Božijom vjerom se ovdje misli na: 1) Božiji cilj i usmjerenje; 2) Božiji izvor i metod.

1)Božiji cilj i usmjerenje

Božiji cilj i usmjerenje znači da je islamu konačni cilj i krajnja namjera uspostavljanje dobrog odnosa sa Allahom, dž.š., i sticanje Njegovog zadovoljstva. To je cilj islama, a također i samog insana. Njegovo stremljenje, usmjerenje i trud u životu idu ka tome: „Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći“. (El-Inšiqaq: 6); „I da će se Gospodaru tvome ponovo vratiti“. (An-Nedžm: 42). Nema sumnje da u islamu postoje i drugi humani i socijalni ciljevi, ali se primjećuje da ti ciljevi zapravo pomažu realizaciju najvećeg cilja: zadobijanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva i nagrade. To je glavni cilj i namjera.
U islamu postoji zakonodavstvo i međuljudski odnosi, ali njima se uređuje život ljudi kako bi živjeli bez velikih napora i životnih peripetija, te da budu slobodni spoznati Allaha i činiti Mu ibadet i tražiti Njegovo zadovoljstvo. U islamu je propisan džihad i borba protiv neprijatelja, ali cilj toga je: „I borite se protiv njih dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane. Ako se oni okane – pa, Allah dobro vidi šta oni rade“. (El-Anfal: 39). Islam podstiče ljude da putuju po Zemlji i da se ukusnom hranom hrane, ali krajnji cilj toga je da čovjek bude zahvalan Allahu i da ispoštuje pravo prema Njemu: „Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta“! (Es-Sebe’: 15). Svaka uputa, usmjerenje i propis u islamu želi pripremiti čovjeka da postane iskreni rob Allahov i ničiji više. Zato je monoteizam duh i srž islama. Monoteizam je da čovjek zna da nema boga, osim Allaha, da Njemu samo robuje, da od Njega pomoć traži, da Mu ne pripisuje druga i da Mu nikoga ne smatra ravnim. To je značenje riječi „Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo“, (El-Fatiha: 5) koje musliman ponavlja sedamnaest puta dnevno, uvijek kada uči Fatihu u namazu. Allah, dž.š., je tu istinu objavio Muhammedu, a.s., u Kur'anu: „Reci: “Mene je Gospodar moj na Pravi put uputio, u pravu vjeru, vjeru Ibrahima pravovjernika, on je vjerovao samo u jednog Boga.” Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.” Reci: “Zar da za Gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega?“ (El-An'am: 161-164). Čovjek nije stvoren samo da bi jeo, pio, zabavljao se i igrao, a da potom umre ili se izdržava kao stoka. Kur'an kaže da su to oni: „Koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere“ (Muhammed: 12). Čovjek je stvoren zbog većeg cilja.

Kažu da glup čovjek živi da bi jeo, a da pametan jede da bi živio. Postavlja se pitanje: Zašto živi pametan čovjek? Njegov život nije cilj za sebe, već mora postojati važnija namjera zbog koje insan živi. A šta je ona? Materijalisti nemaju iz svoje filozofije adekvatan odgovor. Zato vjernici kažu: čovjek živi da bi spoznao svoga Stvoritelja, da bi Ga obožavao i bio namjesnik na Zemlji. Ako glup čovjek živi da bi jeo, a pametan jede da bi živio, nda vjernik živi da bi Allaha Jedinog obožavao. Ovu istinu Kur'an jasno i nedvosmisleno potvrđuje kada spominje cilj stvaranja džinna i ljudi: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane. Opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!“ (Ez-Zarijat: 56-58). Kur'an čak naglašava da je namjera stvaranja cijelog svijeta, nebesa i Zemlje, da čovjek spozna svojeg Gospodara, koji sve može i koji sve zna. Ta spoznaja predstavlja vrata svake upute i ključ svakog dobra. Allah, dž.š., kaže: „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!“ (Et-Talak: 12). Čovjek nije stvoren sam za sebe. Jer svaka stvar u ovom svemiru je stvorena da čini drugom uslugu. On također nije stvoren da bi činio uslugu drugim stvorenjima. Sve što stvoreno podređeno je čovjeku i čini mu uslugu: „Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom?“ (Lukman: 20). Sve što je stvoreno u svemiru, stvoreno je radi čovjeka. A sam čovjek je stvoren radi Allaha, dž.š., spoznaje, obožavanja i izvršenja emaneta na Zemlji. To je doista velika počast i ponos, jer je on vođa svijetu i rob Jedinom Stvoritelju.

Rezultati božjeg cilja i usmjerenja u duši i životu

Nema sumnje da božji cilj i usmjerenje nosi sa sobom korisne plodove u duši i životu. Te plodove čovjek ubira na dunjaluku a još više na Ahiretu. To su vrijedni plodovi od kojih izdvajamo sljedeće:

Prvi: Spoznaja svrhe ljudskog postojanja

Čovjek spoznaje svrhu postojanja, smjerokaz putanje i poslanicu svojeg života. S tim osjeća vrijednost i značaj života, te slast življenja. Na taj način on saznaje da nije bezvrijedna praška u svemiru, niti stvorenje koje se na ovom svijetu odjednom obrelo u tamnoj noći. A tako misle oni koji su porekli Allahovo postojanje i sumnjali, pa nisu spoznali zašto su nastali, zašto žive i umiru? Vjernici ne žive u sljepilu i ne idu bez cilja, već koračaju uputom od Gospodara rasvjetljenom stazom nakon što su spoznali i potvrdili Allahovu jednoću. Oni neće nikada kazati riječi jednog pjesnika:
„Došao sam, ne znam odakle. Ali, dođoh“.

Jer im je jasan božanski cilj i saznali su odakle su i zašto došli. Znaju gdje se nalaze i gdje idu. Dovoljno je da se pročita u Kur'anu odgovor Ibrahima, a.s., (Halilur-rahman ), obožavaocima kipova: „Doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na Pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživiti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!“ (Aš-Šu'ara: 77-82).

Drugi: Usmjerenje na prirodnost (el-Fitra)

Rezultat božijeg cilja i usmjerenja je što se čovjek usmjerava na prirodnost kojom ga je Allah obdario. Ona od čovjeka traži da vjeruje u Allaha, dž.š. Za tu prirodnost zamjene nema: „Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna“. (Er-Rum: 30). To nije mala dobit, jer u njoj čovjek vodi miran život sa sobom i drugima. Sav svemir je usmjeren od Boga i slavi Ga: „Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta“ (El-Isra’: 44). Istina, u čovjeku postoji praznina koju ne može ispuniti nauka, filozofija, već samo vjerovanje u Allaha, dž.š. Ljudska priroda će osjećati napetost, glad i žeđ, sve dok ne osjeti vjervanje u Allaha i okrene se Njemu. Tada se duša odmara, hrani, poji, osjeća uputu nakon zablude, sigurnost nakon straha i smirenost nakon brige. Kada čovjek ne osjeti vjerovanje u Allaha, a On mu je bliži od žile kucavice, onda će mu život biti gorak, nesrećan i bezvrijedan. Neće pronaći sreću, spokoj i istinu, niti će duša sebe pronaći: „I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici“. (El-Hašr: 19). Zamisli onda čovjeka koji živi a sebe u životu ne pronalazi, a drugi za njega misle da je školovan i obrazovan. A kako da sebe pronađe kad ne poznaje svoju dušu? A kako da je upozna kada je prekrivena strastima i egoizmom?

Čovjek je čudno stvorenje. On je spoj između parčeta blatnjave zemlje i daška Allahovog ruha (duha), pa onaj ko spozna stvarnost zemlje, a zaboravi Allahov ruh, neće spoznati stvarnost insana. Ko zemljanom dijelu da hranu, a hranu imana i spoznaje Allaha ne da duhovnom dijelu, onda je narušio prirodu insana i zanemario njenu vrijednost i ljepotu. Ibn Kajjim kaže: „U srcu je nered, ništa ga neće srediti osim obraćanja Allahu. U njemu je divljina, ništa je neće pripitomiti, osim prisnosti prema Allahu. U njemu je tuga, ništa je neće ublažiti, osim sreće zbog spoznaje i iskrenog odnosa prema Allahu. U njemu je briga, ništa je neće smiriti, osim bijega i okupljanja kod Allaha. U njemu je vatra boli, ništa je neće ugasiti, osim zadovoljstva Njegovim naredbama, zabranama, odredbom i strpljivog podnošenja onoga što te snađe do dana Sudnjeg. U njemu je neimaština, ništa je neće spriječiti, osim, tevekula, zikra, iskrenosti i ljubavi prema Allahu. Bez toga ti cijeli dunjaluk ne bi pomogao da bijedu iz srca otkloniš“.

Ovo nije samo priča, već iskustvo jednog alima koji je to na sebi i na ljudima oko njega otkrio. To je ljudska priroda koja ne nalazi mir nigdje, osim u uputi i vjeri Allahovoj. To je priroda koju arapski politeisti u džahilijetu nisu mogli negirati niti ignorisati: „Da ih upitaš: “Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?” – sigurno bi rekli: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću?“ (El-Ankebut: 61). Ponakad na tu prirodu padne tračak sumnje pa se uprlja slijeđenjem mišljenja ili strasti, džahilijskih navika koje su ostale od očeva i djedova, slijepom poslušnošću ljudima na vlasti i velikodostojnicima. Ponekad čovjek umisli da je neko i nešto, te da mu vjera nije potrebna! Ta osnovna prirodnost se ponekad smežuri, ali ne umire, ona se sakrije, ali ne nestaje. Kada čovjeka zadese nenadne poteškoće u životu, pa ne može sebi pomoći, onda se magla sa nje digne i skrivena prirodnost se ukaže. Tada se glas koji je bio prigušen, jasno začuje kako poziva Gospodara i traži pomoć od Njega: „Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan!“ (El-Isra’: 67). To je stvarna priroda koju su potvrdili istraživači koji su prije živjeli i pripadali drugim religijama i civilizacijama. Došli su do zaključka da je još od davnina čovjek vjerovao u Boga i vršio vjerske rituale. Jedan od istraživača je izjavio: „U historiji je postojalo gradova bez dvoraca, fabrika i tvrđava, ali ih nije postojalo bez hramova“. Zato je zadatak svih Allahovih poslanika bio da preusmjere ljude iz obožavanja stvorenja ka obožavanju Stvoritelja. Prvi poziv njihovom narodu je bio: „Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!“ (An-Nahl: 36); „Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!“ (El-A'raf: 59). Postojanje Allaha, nije bilo nikada ni u bilo kom narodu i vremenu upitno. O tome nije raspravljao niko osim male grupe koju nije vrijedno spominjati. Zato poslanici nisu trošili vrijeme i trud u dokazivanju postojanja Allaha, već u dokazivanju Njegove jednoće (uluhijjet i rububijjet), te da niko drugi nije vrijedan ni dostojan obožavanja. U Kur'anu se navodi: „Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!“ (El-Enbija: 25).

Treći: sigurnost duše od rastrojenosti i borbe

Rezultat božjeg cilja i usmjerenja je što čuva ljudsku dušu od rastrojenosti, unutrašnje borbe i podjele na razne ciljeve i smjerove. Islam je rezimirao ljudski cilj na zadovoljenje Allaha, dž.š., koncetrišući ambicije na činjenje djela kojima će Allah biti zadovoljan. Ništa ne može smiriti ljudsku dušu do određenosti cilja i usmjerenja u životu. Tada duša zna odakle da počne, gdje i sa kim ide. Na drugu stranu, ništa je ne može više zamoriti od različitost ciljeva i smjerova, te sukoba ambicija. Duša je nekada na istoku, a nekada na zapadu. Ponekad ide lijevo, a ponekad desno. Zbog nje je ponekad zadovoljan Zejd, a ljut Amr, a nekada je obrnuto. Ona se uvijek kreće između zadovoljstva prvoga, i ljutnje drugoga čovjeka.

„Ko od ljudi može cio svijet zadovoljiti, kad su im želje uveliko različite“.

Monoteističko vjerovanje daje muslimanu uvjerenje da nema gospodara osim Allaha. Od Njegove kazne strahuje, a nagradu očekuje. On zna da nema boga osim Allaha, pa Njegovu srdžbu izbjegava, a zadovoljstvo traži. Musliman ignoriše lažna božanstva u životu i ruši sve materijalne i duhovne kipove u srcu. Zadovoljan je Jedinim Allahom, na Njega se oslanja, Njemu se obraća, u Njegovim blagodatima uživa, od Njegove snage opstoji, u Njega se uzda i čvrsto je uz Njega: „A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na Pravi put“. (Alu-Imran: 101).

Kakvo je onda stanje politeiste kome su gospodari i usmjerenja mnogobrojni. Kur'an je takvog uporedio sa robom koji ima više gospodara međusobno zavađenih. Tako svaki naređuje suprotno od drugog i želi nešto posebno. Razum takvog roba je pomućen, a srce raštrkano. Allah, dž.š., kaže: „Allah navodi kao primjer čovjeka koji je u vlasti ortaka oko koga se oni otimaju, i čovjeka koji je u vlasti samo jednog čovjeka – da li je položaj njih dvojice isti? Hvaljen neka je Allah, nije, ali većina njih ne zna“ (Ez-Zumer: 29).
Jusuf, a.s., je u zatvoru govorio drugu koji je zajedno sa svojim narodom štovao božanstva: „O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna“ (Jusuf: 39-40).

Četvrti: oslobađanje od egoizma i strasti

Kada se ova odlika ustali u dubini duše, čovjek se oslobađa egoizma, slijeđenja strasti, materijalizma i hedonizma. To zbog toga što je pobožnjaku vjera u Allaha i u Sudnji dan mjerilo, pa drži balans između svojih prohtjeva i dužnosti vjere. Taj balans je prisutan između strasti i onoga što Gospodar naređuje, dnevnog užitka i sutrašnjeg polaganja računa, te između prolaznog užitka na dunjaluku i teškog polaganja računa na ahiretu. Zbog tog balansa se gasi vatra obožavanja strasti i prohtjeva. Čovjek se uzdiže visoko iznad egoizma i animalnosti, na insanske horizonte u kojima se ravna po svom razumu i volji, a ne po zovu strasti, stomaka i životinjskog instinkta. Ako se ne uzdigne na te čiste horizonte, ostat će prilijepljen za strastima, odazivajući se na svaki njihov zov. A kada se toga okani, onda se vraća Allahu kajući se za grijehe i tražeći oprosta kod Njega. Pobožnjak nije čovjek-melek koji ne griješi. Takav čovjek može postojati samo u aluzijama i imaginaciji. Pobožnjak je čovjek koji se kaje Alahu za grijehe i osjeća grižu savjesti uvijek kada pogriješi: „Allah će doista oprostiti onima koji se kaju“ (El-Isra’: 25).
Allah, dž.š., je naveo u Kur'anu odlike pobožnjaka kojima je pripremo Džennet, prostran koliko nebesa i Zemlja: „I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju“ (Alu Imran: 135).

Nije čudo da čovjek pogriješi i padne u neposlušnost Allahu. Davno je zgriješio Adem, a.s., otac ljudi. Šejtan ga je zaveo pa je, pojevši zabranjeno voće, učinio što mu je Allah zabranio. Ali se odmah nakon toga s priznanjem grijeha i istigfarom pokajao i pokucao na vrata Gospodara,: „”Gospodaru naš”- rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni” (Alu Imran: 23). „I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv“ (El-Bekare: 37). Adem, a.s., je pogriješio pa mu je Allah oprostio, a Iblisu nije, jer uzrok Ademovog griješenja je ljudska slabost i zaboravnost: „Ali on je zaboravio, i nije odlučan bio“ (Ta-Ha: 115). Taj grijeh je slijedila iskrena tevba koja briše tragove grijeha, kao što jutarnji zraci brišu tragove crne noći: „Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio“. (Ta-Ha: 122). Uzrok Iblisovog griješenja je bila oholost i odstupanje od Allahove naredbe: “Bolji sam od njega” – rekao je on – “mene si stvorio od vatre a njega od ilovače” (Sad: 76). Taj grijeh je pratila stalna neposlušnost i zabluda i dovođenje drugih u zabludu: “E zašto si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!” (El-A'raf: 16-17).
Pravom pobožnjaku se ukaže prilika da učini grijeh a da ga niko od ljudi ne vidi, ali se on iz stida prema Allahu okani toga. Umjesto činjenja grijeha on će kazati, neka me Allah sačuva, kao što je rekao Jusuf, a.s., kada ga je upravnikova žena navodila na blud. To će učiniti da bi bio jedan od sedmorice na Sudnjem danu koji će biti pod Allahov hlad, kada drugog hlada osim Njegova neće biti. Pravom pobožnjaku se ukaže prilika da zaradi haram imetak, putem mita ili zloupotrebe položaja, ali on to odbija, jer je zadovoljan s malo imetka koji je halal. On zna da je vatri najpreče tijelo koje je na haram imetku hranjeno. On ne želi da kupi džehennem pa makar bio kralj istoka i zapada. Njemu su dovoljne riječi Allaha: „Reci: “Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju“ (Junus: 58). Pravom pobožnjaku se ukaže prilika da na nedozvoljen način zadobije veliki položaj i funkciju. Ali on zna da pomaganje nasilnika i tiranina vjera osuđuje: „I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!“ (Hud: 113).
Pravom pobožnjaku se pruži prilika da se revanšira protivniku i da ga se otarasi, ali ga zaustavlja tolerancija i sažaljenje, pa u tom času kaže ono što je Jusuf, a.s., rekao braći: „Ja vas sada neću koriti”, reče – “Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!” (Jusuf: 92).

Jusuf el-Qaradawi

S arapskog,
Džemo Redžematović

Tags:

No Comments

    Leave a reply