Nakon Božanskog karaktera islama drugo svojstvo islama je humanizam. Islam se u svojim postulatima, obredima, propisima i smjernicama, odlikuje jasnom i postojanom odlikom humanizma. To je vjera (za) čovjeka.
Između božanstvenosti i čovječnosti
Možda se mnogim ljudima na prvi pogled čini da postoji protivrječnost između islamske odlike božanstvenosti i ljudskosti istovremeno. Jer je, po njihovom mišljenju, jasno i neminovno da je spajanje ovih dviju odlika nemoguća, a ptotivrječnosti se ne mogu spojiti, tako, kada govorimo o Allahu, onda o čovjeku nema govora. Kada smo, govoreći o svojstvu božanstvenosti, rekli da to, s jedne strane, znači božanstvenost cilja i usmjerenja, u smislu da je to dobar odnos sa Allahom i traženje Njegovog zadovoljstva, cilj čovjeka i ideal islama kao što, sa druge strane, znači božanstvenost ishodišta i metode, u smislu da je islam božanski metod, njegov kreator i autor je jedino Allah, a Poslanik je samo prenosilac, to bi značilo da za čovjeka tu mjesta nema.
Gdje je mjesto čovjeku dok je Allah cilj a zadobijanje Njegovog zadovoljstva ideja i usmjerenje? Pored toga, On je utemeljivač skice za ostvarivanje toga cilja. A kada tome dodamo obaveznost vjerovanja u Allahovu odredbu, onda je, po mišljenju tih ljudi, nestala svaka uloga čovjeka
Ustanovljavanje Allahovog određenja briše ulogu ljudske volje, a ustanovljavanje Allahovog zakona briše ulogu ljudskog razmišljanja. Pa šta je ostalo čovjeku kad mu se oduzme uloga volje i razmišljanja? A šta je čovjek drugo do li volja i razmišljanje?!
To pomućuje razum nekih ljudi koji Allahovo određenje i zakon ovako shvataju, te uz to čovjekovu ulogu shvataju oslanjajući se na teoriju determinizma po pitanju sudbine i na teoriju literalizma po pitanju zakona, a oboje je pogrešno, što ćemo kasnije pojasniti.
Čovjek nije Božija kopija, niti partner
Prva i osnovna greška u stavu tih ljudi jeste što na Allaha i čovjeka gledaju kao na podudarne kopije, zaboravljajući Bit Allaha i prirodu čovjeka? Allah je vlasnik ovog svemira, njegov Gospodar i Ravnatelj. To je činjenica u koju nema sumnje.
„Reci: „Zar da za Gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega?“ (El-En'am: 164).
Čovjek je stvorenje koje je nastalo kao i ostala stvorenja, tako da se ne može pojmiti da stvorenje bude kopija, ili partner Stvoritelju, niti da nastalo biće bude identično praiskonu, niti da prolazno biće bude istovjetno vječnom i stalnom Biću:
„Reci: “On je Allah – Jedan!Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!“ (El-Ihlas: 1-4).
Čovjek je Allahovo stvorenje, međutim, sa posebnim statusom koje ima važnost i ulogu na ovom svijetu, a Onaj koji mu je podario taj status i ulogu je njegov Stvoritelj – Uzvišeni Allah.
Dakle, pogledajmo čovjeka sa ove tačke gledišta. On je najprivilegovanije Allahovo stvorenje među tim mnoštvom stvorenja. On je jedini koga je Allah odabrao da Mu bude namjesnik na Zemlji. On ga je darovao razumom, uputio ga na Pravi put, naučio ga govoru i podučio ga onom što nije znao. A Njegova dobrota je prema čovjeku mnogo velika i golema.
Nema kontradiktornosti između božanstvene i humane prirode islama
Kada shvatimo spomenute činjenice, postaje nam jasno da je islam sa svojim božanskim porijeklom ideje i usmjerenja, također, human u cilju i usmjerenju. Stoga kažemo da čovjeku pripada mjesto u velikim islamskim planovima i stremljenjima, afirmišuči njegovu božansku prirodu cilja, isticanja i konsolidacije. Tako da nema nepodnošljivosti između božanske i ljudske prirode ciljeva i ideala islama već komplementarni. Da, nema antagonizma. To je islamski stav, jer poštovanje ljudskog humanizma je dio božanstvenosti na kojoj se islam temelji.
Allah je taj koji je počastio čovjeka i u njega život udahnuo i postavio ga namjesnikom na Zemlji i potčinio mu sve što je na nebesima i na Zemlji, i obasuo ga javnim i tajnim blagodatima.
Ako je ishodište islama božansko, onda čovjek shvata to ishodište i iz njega derivira propise, obasjavajući se intelektualno njihovom svjetlošću i pretvarajući ih u opipljivu realnost.
Ako je božanstvenost svrha ljudske zajednice¸, kao što je svrha pojednica muslimana, onda je integralni dio te svrhe sreća čovjeka i osvajanje blagodati blizine Gospodara svjetova. Ako je božanstvenost poslanica muslimana, ideali te božanstvenosti su ostvarivanje dobrobiti za čovjeka i njegov prosperitet, te čuvanje od stranputice i degradacije.
Smisao božanstvenosti koja usmjerava muslimana na vjerovanje, monoteizam, nadu i strijepnju, itd., je ustvari, ljudski smisao, jer je to dio čovjekovog bića kakvog ga je Allah stvorio, a to
je jedna od tajni Allahovoih riječi, „I kad u nj život udahnem“ (El-Hidžr: 29).
A ideja islama je da čovjek ne može biti istinski pobožnjak, a da ne bude čovjek, kao što ne može biti istinski čovjek, a da ne bude pobožnjak.
Božanstvenost cilja i usmjerenja, iziskuje iskrenost namjere, djela i stremljenja ka jedinom Allahu. To ujedno treba da znači da ostvarivanje njegovog zadovoljstva i nagrade treba da bude zadnja namjera prilikom obavljanja neke radnje ili kazivanja.
Međutim, sa svim ovim se želi oslobađanje, usrećivanje, uvažavanje, zaštita i progres čovjeka.
To su sve namjere i ciljevi koje islam pazi i želi da ih ostvari na najljepši način.
Pozitivnost čovjeka naspram Allahovog određenja
Onaj koji proučava islam vidi da Allahovo određenje ne negira inkluzivnu ulogu čovjeka na Zemlji i njegovu ulogu u ovom svemiru. Jer Allah, koji je stvorio čovjeka, dao mu je razum, volju i snagu. Tako on razumom razmišlja, voljom određuje, snagom izvršava, a to sve predstavlja dar Božiji prema čovjeku. On je kadar Allahovom moći, voli Allahovom voljom, a to znači:
„A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće – Allah, uistinu, sve zna i mudar je“ (Ed-Dehr: 30).
Čovjek želi, jer Allah hoće da on želi, a to znače riječi: „Nema snage (promjene) niti moći osim u Allaha“ (La havle ve la kuvvete illa billahi). Odnosno, čovjek ima moć i snagu kojom pribavlja korist za sebe i otklanja štetu. Međutim, ta moć i snaga nisu od njega, niti sa njime, već od Boga i sa Bogom! Na toj osnovi, Allah je naredio i zabranio čovjeku, poslao mu poslanike, spustio mu knjige, postavio parametre nagrađivanja i kažnjavanja. Kad čovjek ne bi imao volju i moć nošenje emaneta i obaveze ne bi imalo smisla, niti bi nagrada i kazna bile sukladne Božijoj pravdi i mudrosti, kao što njegovo postavljanje za namjesnika ne bi imalo svrhe, te ni traženje da izgrađuje i kultivira zemlju:
„On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj!“ (Hud: 61).
Čovjek je Allahovo stvorenje koje je odlikovano određenim sposobnostima, nadarenostima, snagom duha, razuma i tijela koje mu je Allah podario kako bi ispunio zadaću namjesništva i emanet preuzetih obaveza. A taj emanet je toliko veliki i težak da ga je Kur'an na vrlo umjetnički način opisao:
( smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen“ (El-Ahzab: 72).
Čovjek je zaduženo i odgovorno stvorenje i na njemu je da se trudi sve dok ne sretne Gospodara koji će ga dobrom nagraditi ako mu je trud bio dobar, a zlom ako je trud bio loš. Zato je Allah uputio čovjeku ove rije:
„Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći“ (El-Inšikak: 6).
Čovjeku treba da ga nešto prevari ili da ga iznevjeri pa da bude neposlušan Gospodaru. Tako je grupa ljudi potpala pod utjecaj ovog svijeta pa su zaslužili da ih Gospodar pozove ovim prijekornim glasom:
„O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio – pa učinio da si skladan i da si uspravan“ (El-Infitar: 6-8).
Između ljudskog razuma i Božije Objave
Ako je islam Božija metoda koju je ljudima postavio Gospodar ljudi, to ne znači anuliranje ljudske uloge u tome i njeno zapostavljanje, odnosno osude da je potpuno negativna. Njemu onda ništa ne preostaje osim pihvatanja, izvršavanja i predavanja, bez pitanja zašto i kako. Jer ne postoji podudarnost između Božije Objave i ljudskog razuma, tako kada Božija Objava kaže svoju riječ onda razum nema ništa drugo već da se tome povinuje i preda. Ovo je u realnosti neispravno.
Allahova odredba ne anulira ulogu čovjeka i njegovu aktivnost u svemiru sa postojanjem Allahove Ruke (upravljanja-snage. Prim.prev.) u njemu i bez podudaranja između Božije i čovjekove volje, ili između snage Stvoritelja i snage stvorenja.
Također, Božija Objava ne anulira ulogu ljudskog razuma i njegovog pozitivizma u razumijevanju Objave, deriviranju propisa i analogije iz, i na osnovu nje, te dopunjavnaje praznina šerijatskih propisa o kojima je vahj prećutao.
Postojanje svetog Božijeg vahja nije prepreka razumu da bude inventivan jer mu je Objava ostavila mnoga polja na kojima može pokazati svoja umijeća i snagu.
a) Objava je razumu ostavila mjesta na polju dogmatike (el-akida) da otkrije dvije najveće istine na ovom svijetu: Prvu, postojanje Boga i Njegovu jednoću, na što upućuje zdrava priroda i iziskuje ispravan pogled, pronicljiv razum, a nije iznenađujuće što Kur'an daje dokaze postojanja Uzvišeniog Boga u svemiru i u samom čovjeku:
„U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene“ (Ali Imran: 190);
„Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Zar su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni neće da vjeruju“ (Et-Tur: 35-36).
Drugu, utvrđivanje Objave i vjerovjesništva (poslanstva). Razum je taj koji potvrđuje tu mogućnost i njegovo stvarno dešavanje, te ocjenjuje da je određena osoba Allahov poslanik. Razum je prvi i posljednji sudac u tome. Ovdje narativno i tekstualno dokazivanje (en-nakl) nema udjela, jer kako da se nešto dokazuje kada se još nije ustvrdilo. Stoga su islamski učenjaci kazali da je razum osnova prenošenja. Jer razum, nakon shvatanja postojanja Boga i Njegovog savršenstva, zna da je mudrost Mudroga i milost Milostivoga da ne ostavlja Svoje robove u zabludi i u moru bezboštva i sljepila, a moćan je da putem Svojih poslanika i izvjestitelja izvede ljude iz tmine na svjetlo. Nakon što razum sazna, neće svakom povjerovati da je poslan od Allaha, već će zatražiti dokaze koji bi potkrijepili to što zagovara, jer on ne predstavlja samog sebe, već predstavlja Allahovu volju koji ga je poslao, pa će mu zatražiti nadnaravna djela koja niko ne pruža osim Uzvišenog Allaha. Razum je taj koji razlučuje između stvarnih nadnaravnosti koje se pojavljuju samo kod Allahovih poslanika, te između vradžbina koje se pojavljuju kod sihirbaza i prevaranata. Razum raspoznaje ispravnost mu'džize onoga ko je, uz pomoć Allaha, iskazuje kao potporu od Allaha u onom čemu poziva, jer to je poput riječi Allaha: „Istinu je rakao Moj rob u onom što od Mene prenosi“, a Allah, dž.š., ne daje potporu lažljivcu, jer bi to, zapravo, bila laž, a ona je nemoguća u odnosu na Allaha. Sve ove razumske pretpostavke su osnove i bez njih se Objava ne bi mogla poduprijeti niti vjera uspostaviti.Razum gleda na životopis svake osobe koja za sebe tvrdi poslanstvo i razmatra njegova svojstva i moral, riječi i djela, uvod i kraj, kako bi raspoznao da li je dotična osoba dostojna Allahovog odabira ili to nije slučaj pa da ga odbaci i okani ga se. Zbog toga Kur'an je presudio u utvđivanju istinitosti poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., pronicljivim razumima, rekavši jasno i nedvosmisleno:
„Reci: „Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan, pa zatim razmislite da drug vaš nije lud. On vas samo prije teške patnje opominje.“ (Saba: 46).
Obraćajući se Poslaniku, s.a.v.s., Kur'an veli:
(„Reci: „Da Allah nije htio, ja vam ga ne bih kazivao niti bi vas On s njim upoznao. Ta ja sam prije poslanstva dugo među vama boravio – zar ne shvaćate?“ (Junus: 16).
b) Objava je ostavila mjesta razumu da se na polju propisivanja (et-tešri'u) uključi u razumijevanju tekstova; da pogleda osnove, usporedi grane, pretraži propise, okarakteriše aktuelnosti, vidi da li su pravila korisna, da li štite od štete, da li olakšavaju poteškoće, da li ostvaruju lahkoću, da li ispravno procjenjuju štete, da li uzimaju u obzir običajno pravo i da li paze na uslove vremena i mjesta. Nije čudo da nakon toga budu različiti ukusi, mnogobrojni mezhebi, razni komentari, jer nam je islamski razum ostavio, u svijetlu Objave, veliko fikhsko bogatstvo koje ima visoko mjesto u svjetskoj pravnoj zaostavštini.
c) Objava je ostavila mjesta razumu da na polju morala da svoj stav i šerijatsko-pravnu deciziju za mnoge radnje u kojima se zlo pretvara u dobro, a halal prerušava u haram. Jer je sami šerijat, nakon što je pojasnio šta je halal a šta haram, ostavio područje na kojem se prepliću neka svojstva i poistovjećuju propisi, i prepustio je svakom čovjeku da upita o tome svoje srce i da u tome potraži smiraj svoga srca, uzimajući zdravije i preče rješenje. Tako je odredio mudri Poslanik, s.a.v.s., rekavši: „Halal je jasan i haram je jasan a među njima su sumnjive stvari koje puno ljudi ne zna, a onaj ko se bude sačuvao sumnjivih stvari očistit će svoju čast i svoju vjeru“ (Muttefekun ‘alejhi). Rekao je još ovo: „Upitaj svoje srce, upitaj sebe. Dobro je ono na što ti duša bude smirena i na šta ti srce bude smireno, a grijeh je ono što di dušu uznemiri i što ti grudi uzdrma, pa iako te ljudi budu pitali i ti njih budeš pitao“ (prenose ga Imam Ahmed i ed-Darimi sa dobrim lancem prenosilaca).
d) Objava je ostavila mjesta razumu da preispituje na horizontima ovog svijeta, gore do zvijezda i dolje do Zemlje, razmišljajući o sebi:
„Reci: „Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji“ (Junus: 101);
„Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?“ (Ez-Zarijat: 20-21). Ostavio mu je prostora da otkriva pojave na ovom svijetu koliko god može, i da iskoristi njegove potencijale koliko god je u stanju, jer sve što je na njemu Allah je to podredio za čovjekovu korist:
„I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju“ (El-Džasije: 13);
„Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega išćete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali – Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan“ (Ibrahim: 32-34).
e) Objava je ostavila mjesta razumu da pronalazi i konstruiše sredstva za život i životne potrebe sve dok se bude pridržavao granica istine i pravde: „Vi ste upućeniji od mene u stvari ovog svijeta“;
„I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine” (El-Kasas: 77)
f) Objava je ostavila mjesta razumu da se okoristi iskustvima drugih, zaostavštinom prethodnika i njihovim spoznajama:
„On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni!“ (El-Hašr: 2);
„Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima“ (El-Hadž: 46);
„Reci: „Kažite vi meni ili pokažite mi šta su stvorili na Zemlji i da li imaju ikakva udjela u nebesima oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate? Donesite mi Knjigu objavljenu prije ove ili samo kakav ostatak znanja, ako istinu govorite“ (El-Ahkaf: 4);
„Mi smo i prije tebe samo ljude kao poslanike slali i objavljivali im – pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate“ (En-Nahl: 43);
„I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi!“ (El-Enbija: 7);
„Mudrost je izgubljena stvar vjernika, gdje god je nađe, ona mu je najpreča“ (Prenose ga Tirmizi i Ibn Madže).
Sa svim ovim postaje nam jasno da Božija Objava nije anulirala razum čovjeka, niti ga zamrzla, već mu je bila vodilja i pomoćnik u nekim poljima i ostavila mu je potpunu slobodu, i slobodu kretanja u drugim poljima koja su mnogobrojna i dobrodošla.
Kur'an – Knjiga za čovjeka
Kada pogledamo na prvi izvor islama, Kur'an – Allahovu Knjigu, i razmislimo o njegovim ajetima, tematici i interesovanjima, možemo ga osloviti kao knjigu za čovjeka. Jer cio Kur'an govori čovjeku ili o čovjeku.
Riječ „insan“ (čovjek) se u Kur'anu spominje 63 puta, ne računajući nazive koji su drugčije formulisani, poput „sinovi Ademovi“ koja se spominje 6 puta, riječ „ljudi“ koja se ponavlja 240 puta u mekkanskim i medinskim ajetima.
Možda su najizrazitiji dokazi za to prvi ajeti Kur'ana objavljeni poslaniku islama, Muhammedu, s.a.v.s., 5 ajeta sure el-‘Alek u kojima je riječ čovjek spomenuta dva puta a njena tematika u potpunosti je brižno posvećena čovjeku. To su sljedeći ajeti:
„Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna“ (El-‘Alek: 1-5).
Indikacije prvih pet ajeta Objave, „Čitaj u ime tvog Gospodara koji stvara“
Ovi časni ajeti koji se mogu ispisati u manje od dva reda, a s kojim je Objava Božija započela novu historiju za čovječanstvo, najočitije iskazuje stav islama naspram čovjeka i vezu Uzvišenog Allaha sa njim. Ona je govor upućen Muhammedu, s.a.v.s., i svakom čovjeku koji može razumijeti taj govor nakon njega.
U ovim ajetima čovjeku se naređuje da čita, a čitanje je ovdje simbol svakog korisnog posla kojeg čovjek radi, a spomenuto je baš čitanje jer je ono udarna kapisla za čovjeka i ključ njegovog napretka, te zbog toga što rad u islamu treba da bude zasnovan na nauci, a ključ nauke je čitanje.
Naredba čovjeku da čita znači njegovu sposobnost da djeluje kao i sposobnost da bude pasivan. A to znači potvrdu njegove odgovornosti i ulogu njegove volje. Jer alatka ne naređuje niti zabranjuje. Čovjeku ovdje nije naređeno samo da čita, već da čita u ime svog Gospodara – Stvoritelja. A Kur'an ovdje itekako pažljivo opisuje bit Allaha Uzvišenog sa imenom Gospodar, povezujući to sa ličnom zamjenicom koja se odnosi na čovjeka, a to zbog razloga što ime Gospodar aludira na značenja odgoja, zaštite, progresa na stupnjevima savršenstva, te onoga na što aludira povezivanje i govor upućen prema čovjeku, na blizinu, izdvajanje i počast.
U tom smislu se ime Gospodar spominje dva puta, prvi put sa svojstvom stvaraoca a drugi put sa svojstvom plemenitosti („Gospodar tvoj je najplemenitiji“), tako da čovjekova veza nije samo Gospodar, niti Plemeniti Gospodar, nego najplemenitiji Gospodar, najplemenitiji uopće. Jer On daje bez sviđanja računa, bez nadoknade ili protivusluge.
Od znakova Allahove plemenitosti On, Uzvišeni spominje: „Koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna“. Tako je Allah, dž.š., u odnosu na čovjeka „učitelj“ a čovjek onaj koji se podučava onome što ne zna. Dakle, njegova osobenost je što može posredstvom čitanja i pisanja perom, naučiti.
Ovo je prvi tekst koji je spušten Poslaniku, s.a.v.s., u obliku Božije Objave, a on je raritetan tekst i zaista zadivljujući, jer je nastojao da ustvrdi neke posebne odlike od kojih odvajamo:
– Čovjek je stvorenje koje je zaduženo (mukellef)
– Briga za čovjeka je izražena jer je spomenut dva puta
– Prvo što je čovjeku naređeno jeste čitanje
– Valorizacija Ku'rana jer je u njemu dva puta naređeno čitanje
– Prvo sredstvo koje je Kur'an spomenuo jeste pero
– Prvo čime je Allah Sebe opisao bilo je da je On Gospodar, Stvoritelj, Najplemenitiji, Onaj koji podučava
– Prvo čime je Allah opisao čovjeka jeste da je kadar da se poduči.
iz knjige “Odlike islama”, autor Jusuf el-Karadavi, prevod, Džemo Redžematović