Nedostatak ihtirama, znak je prisustva harama

Nedostatak ihtirama, znak je prisustva harama

Nedostatak ihtirama, znak je prisustva harama

Svetost slobode, blagodat je koje ljudi vrlo često nisu svjesni sve dok je ne izgube. Cijena vlastite slobode je poštovanje tuđe. Poštivanjem tuđeg prava da slobodno bude ono što želi, čovjek dobija slobodu da sam bude ono što mu odgovara. Vijekovima odjekuje pitanje Omer bin el-Hattaba, r.a., kojim zabranjuje ograničavanje tuđe slobode: „Otkuda da vi ljude robovima činite, kada ih majke na svijet donose kao slobodne ljude?“

Sloboda znači imati pravo biti različit, različito misliti, raditi, izgledati, vjerovati. Islam je poštivanje slobode, bolje formulisano – prava na različitost, digao na pijadestal svetosti. Ako se pozabavimo određenim jezičkim značenjima, to će nam postati jasnije. „Haram“, u arapskom jeziku znači ono što je zabranjeno. „Harem“, ono što je sveto, pa se kaže za sveti prostor džamija, prvenstveno Ka'bu i njeno okružje da je to „harem“, štovano i sveto mjesto. Sa druge strane, iz istog korijena riječi iz kog izvlačimo da je zabranjeno (oskrnaviti) ono (što je) sveto, dolazi nam riječ „ihtiram“ – poštovanje. Tako da, svaki musliman, na svim meridijanima svijeta, odrastajući u duhu islamske tradicije, potvrditi će da onaj ko nema ihtirama, kročio je na polje harama. Tj., onaj ko ne poštuje različitost, čini haram.

Ovu obavezu poštivanja različitog, potvrđuje činjenična stvarnost. Da je islam kao vjera, bio isključiv u pogledu različitosti, to bi došlo glave najprije samom islamu. Danas bi bio samo jedna u beskrajnoj koloni drevnih učenja i kultova, koji se pojavio u šestom stoljeću među nepismenim, nomadskim narodom.

Islam je zato od svog nastanka davao prednost uvijek snazi argumenta nad snagom prisile. Koristio je moć logike, a nikako logiku moći. Pozivajući ljude čistom monoteizmu, nakon što iznese svoje argumente ostavljao je uvijek otvorena vrata izbora: „Pa ko bude htio neka vjeruje, a ko bude htio, neka ne vjeruje“. (Kur'an). Vjernik zna da njegovo vjerničko samoostvarenje leži u činjenici da: Ako drugom čitavog života nudim bukete trnja, nemam osnova od drugih očekivati bukete ruža. Svima nudi dobro, i dobro prepoznaje kod svih, ma koliko oni bili različiti od njega. To je kur'anski princip te'avuna – potpomaganja. „I potpomažite se u dobru i čestitosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu“. (Kur'an).

Odgajan pod ovakvim značenjima vječne kur'anske riječi, musliman je sposoban da dobrotu i dobro prepozna kod bilo koga. Takođe, da dobro ne priznaje samo svojoj braći u vjeri, već i onima sa kojima se ne slaže u vjerovanju. Još dalje od tog, musliman učinjeno dobro prepoznaje i priznaje i kod zla čovjeka. Razmišljajmo logikom obrazovanog, svestranog muslimana ovog stoljeća kroz ovakav primjer:

Ja sam ostrašćeni pjesnik, i poezija mi mnogo znači u životu. Imam kolegu pjesnika, koji se javno deklariše kao vegetarijanac. To što je vegeterijanac, ne čini ga manje pjesnikom u mojim očima.  Ovom logikom ostvareni vjernik gleda na onog koji različito vjeruje. I ako mu je vjera sve u životu, ako čovjek druge vjere učini dobro, to dobro musliman priznaje.

To što je dobročinitelj druge vjere, ne čini ga manje čovjekom, niti dobro djelo zlog čovjeka gubi vrijednost zbog onog ko ga je učinio. U očima muslimana, dobro je uvijek dobro, ma ko ga učinio.

Oni koji se površno upoznaju sa islamom, pate od hroničnog nerazumijevanja širine ove savršene vjere. Muslimani prema ljudima druge vjere, kulture, načina života.., ne postupaju kao prema „neprijateljskom elementu kojeg treba eliminisati“.  Već,  vjernik u drugačijem vidi različitog, kojeg ako hoće da razumije, mora ga upoznati. Razlog zbog kojeg su ljudi različiti, prema Kur'anu je: „Da bi se vi međusobno upoznavali“. (Kur'an). Zato svojim propisima islam uči vjernika da neprestano upoznaje: samog sebe, prirodu u kojoj živi, okruženje, ljude, kulture, jezike, nacije… Jer, čovjek je neprijatelj onome što ne poznaje. Upoznati nekog ne znači prihvatiti njegovu kulturu, vjeru, način života ili sveukupno rečeno, životnu orijentaciju. Musliman nije srećan ako njegov komšija obožava kipa, skulpturu, vatru, ili bilo koje drugo lažno božanstvo. Ali, to nezadovoljstvo ga neće navesti da prisilom „spasi“ svog komšiju od zablude. Ako nisu uspjeli savjeti, neće uspjeti ni prisila. A vjera je najdublji osjećaj u čovjeku, i na njega se nikakvim prisilama i udarcima ne može uticati. Muslimani prvih generacija su to savršeno znali i razumjeli iz plemenite vjere sa kojom je došao Muhammed, s.a.v.s. Nedugo nakon smrti svog voljenog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., muslimani su ušli u Egipat. Pod vođstvom Amr bin el-A'sa, r.a., muslimani su zagospodarili Egiptom. Nisu srušili ni priamide, niti sfingu, a ni brojne druge kipove rasute širom Egipta. Jer, ashabi, savremenici Muhammeda, s.a.v.s., su u potpunosti razumjeli vjeru. Nisu bili uskogrudi i prizemni poput Talibana, koji su raketirali i porušili kip Bude iz Bamiyana, u Afganistanu, 2001. godine.  Da, navodno – ovaj kip ne bude obožavan. Islam djeluje graditeljskom snagom argumenta, ne kukavičkim rušilaštvom i zatvaranjem.

Redanjem kur'anskih principa, od onog – upoznajte se – preko principa  pomaganja u dobru i čestitosti, musliman nema problem sa poštovanjem različitosti. Priznaje dobro, i spreman je da radi dobrobiti čovjeka sarađuje sa bilo kim ko želi dobro.

Na kraju, miljenik naših srca, Muhammed, s.a.v.s., nije nas učio samo riječima. Jedne prilike, naišla je pored njega povorka, pa je ustao na noge mirno stojeći dok je povorka prošla. Njegovi prijatelji mu rekoše: „Allahov Poslaniče, to bješe dženaza nekog Jevreja“. On upita: „Zar i on nije imao dušu“? Prema drugoj predaji, rekao je: „Ustajem iz poštovanja prema duši koja seli svom Gospodaru“. Zar njegov plemeniti primjer ne pokazuje, koliko musliman, da bi se čuvao harama, mora imati ihtirama?

Enis ef. Burdžović
Glavni imam Obora IZ-e Bijelo Polje

Objavljeno u časopisu Mozaik, br 34.

Tags:

2 Comments
  1. Reply Elmir 24. Oktobra 2011. at 17:16

    Ovdje se govori o dobru o postovanju…kakvo je dobro u Budinom kipu u Avganistanu?Ko nema postovanja ulazi u haram kaze uvazeni ef.sto bi znacilo;ako ne postujes taj kip subhan Allah i idolopoklonika koji ga je napravio,zaci ces u haram.Da li sam ja ovo dobro shvatio??!

  2. Reply od 3. Decembra 2011. at 16:33

    selam alejkum.
    postovalac sam Enisovih djela i stavova.
    tekst je izvanredan i potpuno razumljiv bez da se isticu daleki i bliski istorijski podaci vezani za sljedbenike naseg Resula a.s. koji nikako ne stoje uz ovaj tekst, naprotiv, pokvarili su ga!

    poznato je da je Resul a.s. kada se vratio u Mekku porusio kipove oko i unutar HAREMA Kabe koje su OBOZAVALI idolopoklonici.
    POTPUNO OPRAVDANO.
    ashabi su imali IHTIRAMA pa nisu rusili piramide koje niko NIJE OBOZAVAO.
    POTPUNO OPRAVDANO.
    Talibani porusise kip koji je NEKO OBOZAVAO nakon sto se vratise u “SVOJ HAREM”.
    POTPUNO OPRAVDANO.
    zajkljucak: mozda su talibani nesto drugo skrivili ali njihovo rusenje kipa nalik je rusenju Resulovom rusenju kipova.
    p.s.
    ako je losa postavka ove zagonetke neka mi je neko odgonetne, spreman sam da prihvatim valjan savjet a volio bih i Enisov komentar da procitam jer ga, naravno, uvazavam i postujem kao covjeka koji grijesi.

Leave a reply