Ne trebamo se stidjeti Muhammeda pred svijetom, ali se trebamo stijedi sebe pred Muhammedom

U rebi'ul-evvelu, kada je skoro svaka civilizacijska i ljudska vrijednost umirala u mekkanskom društvu, rodio se Muhammed, s.a.v.s. Njegov dolazak na ovaj svijet, započeo je poslednje pripreme za dostavljanje poslednje božije riječi čovječanstvu. Od njegova rođenja, do okončanja objave i preseljenja na Ahiret, ne postoji propust, greška, zlodjelo, koje bi mu se moglo pripisati, a koje bi bilo valjan izgovor ljudima da ne slijede njegov poziv. Ovo nije samo tvrdnja onoga ko vjeruje u poslanstvo Muhammedovo. Svoje najljuće neprijatelje je upitao: „Da vas sada obavijestim da je iza brda krdo koje će vas pregaziti, da li bi mi vjerovali“? Odgovor je bio: „Nikad od tebe nismo čuli laž“. Nikad od njega nisu čuli laž prije poslanstva, a ni nakon njega. Ni njegovi prijatelji ni njegovi neprijatelji. Nemuslimani koji su se podrobno upoznali sa njegovim životom, otvoreno priznaju: „Slijedeći čovjeka kakav je bio Muhammed, nemate se čega stidjeti“.

Današnjim idolima, koji su određeni dio društva oduševili svojom umjetnošću, hrabrošću, jednosmjernim dobročinstvom, jednokratnim valjanim stavom, oni koji ih zbog toga zavole i slijede, velikodušno praštaju sve propuste mimo toga.  Fanovi određenih estradnih ličnosti, praštaju svojim zvijezdama moralna posrnuća, drogu i raskalašan život, jer – njihova umjetnost čini veće dobro, obveseljuje zaljubljenike. Kada neko od velikana današnjice strada zbog „sitnih grijeha“ svoje neumjerenosti, liju se nepresušne suze sažaljenja, sijevaju munje prigovora sudbini, što je „takvu umjetničku veličinu prerano odnijela pod zemlju.“

Svima se prašta sve, samo se našem voljenom Poslaniku, s.a.v.s., zamjera ono što ljudi pomisle da bi on mogao učiniti. Pored toga, ono što istinski boli, jeste što se Muhammedu, s.a.v.s., zamjeraju pogreške njegovih sljedbenika. A te nelagodnosti osjećaju onima kojima je istinski stalo do najboljeg stvorenja, Allahova Vjerovjesnika, s.a.v.s.

Ako je Allah odabrao da donosilac radosne vijesti bude Muhammed, s.a.v.s., čije se ni jedne jedine sekunde života ne možemo zastiditi, zar nije najmanje što možemo učiniti, pobijediti zlo srca, jezika i ruku, da ga se ne zastidi pred svijetom Allahov Poslanik, s.a.v.s.?

Mnogi danas misle da su dovoljno učinili za Muhammeda, s.a.v.s., ako ga često citiraju. Drugi misle da će mnogo više učiniti ako se oblače kako predpostavljaju da se Muhammed, s.a.v.s., oblačio. Treći misle da je dovoljno da ističu kako ga vole, s desnicom na srcu kad salavat na njega donesu, a da bježe od njegova sunneta, prakse životne. Četvrti misle da će prostom operacijom copy-paste na svom facebook  profilu prenijeti neki hadis, i time učiniti mnogo za Poslanika, s.a.v.s.

A oni koji ga istinski slijede, poštuju i vole, stide se i da pomisle „da su učinili nešto za Poslanika, s.a.v.s.“  Na dobrom smo putu ako shvatimo da ne moramo uvijek prenijeti nešto o njemu, s.a.v.s., da bi mu se drugi divili. Prvi korak je kreiranje navike, da se propitujemo, sami sa sobom, da li bi se Muhammed, s.a.v.s., zastidio toga što hoćemo učiniti?

Stotine donešenih salavata, praktikovani sunneti, citiranje hadisa, hvalospjevi Muhammedu, s.a.v.s., na svakom koraku, a ljudi nas stanu zaobilaziti plašeći se pakosti i zla koje su navikli da od nas okuse, koliko to stvarno poštujemo čovjeka kojeg slijedimo?

Oni koji slijede čovjeka, oni su njegova odgovornost. Ali i on je njihova odgovornost. Svoju odgovornost, čovjek kojeg slijedimo u vjeri, iznio je do kraja, i uzdigao do krajnje tačke dobrote. Kolikom dozom odgovornosti smo mu uzvratili?

Odgovornost prema čovjeku kog slijedimo je velika. Koliko često postanemo svjesni da svijet kroz naša djela gleda Muhammeda, s.a.v.s.? Koliko je pošteno da njegova plemenita učenja zarobimo u naše malodušne postupke?

Enis ef. Burdžović

Tags:

No Comments

    Leave a reply