Jak vjernik je bolji i Uzvišenom Allahu draži od nejakog vjernika

Jak vjernik je bolji i Uzvišenom Allahu draži od nejakog vjernika

Jak vjernik je bolji i Uzvišenom Allahu draži od nejakog vjernika

Imam Muslim u svom Sahihu prenosi od Ebu Hurejre, r.a., a on od Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Jaki vjernik je bolji i Uzvišenom Allahu draži od nejakog vjernika, a dobro je i u jednom i u drugom. Žudi za onim što će ti koristi, traži pomoć od Allaha i nemoj klonuti. Ako ti se šta dogodi, ne govori: da sam uradio tako i tako bilo bi tako i tako – već reci: – Allah je dosudio i učinio što je htio – jer ono ‘da sam’ šejtanu otvara mogućnost djelovanja“ . Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Poslanička verbalna ekvilibristika

U ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., balansira između dvije vrste vjernika. Članovi obje vrste su vjernici, ali jedan od njih je jači od drugog, pa nam u tom smislu Poslanik, s.a.v.s., pojašnjava da je jači vjernik bolji i Allahu draži od nejakog vjernika. Allah, dž.š., voli jake, a ne voli nejake i slabiće. On voli da vjernik bude jak i silovit. On želi od vjernika da bude ponosnog duha, uzdignute glave, da čuva svoj dignitet, da je odlučan i da ima jaku volju. Da se ne dvoumi poput slabića i da se ne ponižava poput kukavice. Kada jak vjernik želi izvršiti neku korisnu aktivnost neće ga spriječiti prijetnja niti umoliti laskavost, neće ga zaustaviti pohlepa škrtice niti strah kukavice. To je jak vjernik.  Neki ljudi misle da se ovdje aludira na snagu vjerovanja, ali to ovdje nije slučaj. Jer hadis inače govori o vjernicima i zato kaže: „Jak vjernik je bolji od nejakog vjernika“. A zatim je rekao: „A u svakom od njih je dobro“, jer su obojica vjernici. Dakle, jak vjernik ima impresivan personalitet, odlučnost, razmišljanje, tijelo i sve vrste snage koje se od muslimana traže. Jer islam je vjera snage, vjera džihada, vjera ponosa i časti, pa zato svojim sinovima želi da budu jaki.

Snaga u dovi

Poslanik, s.a.v.s., je Allaha molio za snagu. Dova je manifest skrušenosti i skromnosti pred Allahom Uzvišenim, ali je on i pored toga molio za moć i izdržljivost. Govorio je: “Allahu moj, od Tebe tražim zaštitu od brige i tuge; od Tebe tražim zaštitu od nemoći i lijenosti, i utičem se Tebi do kukavičluka i škrtosti i Tobom se štitim i utičem od velikog duga i ljudskog ugnjetavanja” .
Sve su to znaci i uzroci slabosti, pa Vjerovjesnik, s.a.v.s., nas podstiče da preuzmemo inicijativu snagom i sa svim njenim manifestima: da osnažimo sebe, svoje tijelo i odlučnost.

Poslaničke smjernice

Zatim je Poslanik, s.a.v.s., na to povezao nekoliko naredbi, zabrana i smjernica, rekavši: „Žudi za onim što će ti koristiti“. Ako si stvarno jak, ako želiš biti jak vjernik, onda žudi za onim što ti koristi – sve što ti koristi u tvojoj vjeri i dunjaluku, sve što ti koristi kao pojedincu, tvome ummetu i zajednici. Čuvaj to i radi zbog toga. Svuda to traži i pomno na to pazi.

Traži od Allaha pomoć za važne stvari

„Traži pomoć od Allaha i ne kloni duhom“. Traži pomoć od Allaha u potrazi za onim što ti koristi. Nemoj tražiti pomoć od stvorenja, živih ili mrtvih. To je bijedno traženje pomoći. Već stavi tvoju ruku zajedno sa Allahovom, kao što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., podučio Ibn Abbasa, r.a., rekavši mu: „O dječače, hoćeš li da te podučim nekim riječima?“ A zatim mu reče: „Kada nešto tražiš, traži od Allaha, a kada tražiš pomoć, zatraži je od Allaha, i znaj da kad bi se cio svijet sakupio da ti nekakvu korist pribavi, ne bi ti je pribavio osim onoliko koliko ti je Allah zapisao. A ako bi se cio svijet sakupio da ti nekakvu štetu nanese, ne bi ti je nanio, osim onoliko koliko ti je Allah zapisao“ .

Traži pomoć za esencijalne stvari i za one stvari koje život znače. Traži pomoć od Uzvišenog Allaha: „Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!“ (El-Fatiha: 4). Zatraži pomoć kod tvog Gospodara za bitna pitanja, traži pomoć i nemoj posustati. Ne budi nemoćan i ne ponašaj se poput nemoćnih koji sve pripisuju sudbini i govore: naš Gospodar je tako htio, naš Gospodar je tako odredio… a ne čine ono što je u njihovoj moći. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je vidio dvojicu ljudi kako se raspravljaju i tuku, pa prvi nadjača onog drugog, koji u tom času povika: „Dovoljan mi je Allah!“ A Poslanik, s.a.v.s., mu prigovori: „Kao osuđivač poraza!“

Allah, dž.š., osuđuje nemoć. Međutim tvoje je da kažeš kada te nešto nadjača: dovoljan mi je Allah, divan li je on pomagač! Nemoj govoriti „dovoljan mi je Allah“ kao nemoćnik, već to govori kada ne budeš imao izbora i kada budeš iskoristio sva sredstva i pomagala.

Tako musliman treba da se ponaša i zato su prethodnici govorili: „Od znakova slabosti čovjeka je intenzivno prebacivanje ishoda na sudbinu“. Muslimanski filozof i pjesnik, dr. Muhammed Ikbal kaže: „Nejak vjernik je onaj koji se pravda Allahovom sudbinom i određenjem. Dok jak vjernik smatra da Allahova sudbina, koja se ne može anulirati i određenje koje se ne može odvratiti, da je upravo on ta Allahova sudbina“ .

Jednog dana jedan perzijski vođa zapita jednog od muslimana, ko ste vi? Ovaj mu reče: „Mi smo Allahova sudbina. Allah vas je zbog nas doveo u iskušenje. Kad biste bili u oblacima, popadali bi kod nas, ili bi se mi popeli do vas. Mi smo Allahova sudbina“. Tako vjernik smatra.

Vjernik ne živi tužno

Zatim, Vjerovjesnik, s.a.v.s., nastavlja sa uputama pa veli: „Ako ti se šta dogodi, ne govori: da sam uradio tako i tako bilo bi tako i tako – već reci: – Allah je dosudio i učinio što je htio – jer ono ‘da sam’ šejtanu otvara mogućnost djlovanja“. Ne živi potišten govoreći, eh da sam, eh što nije bilo ovako, itd., jer to ne daje nikakve rezultate. Nekim ljudima vrijeme uništi usjeve pa mjesecima i godinama preživljavaju bolove i sjećaju se tih pogubnih trenutaka što im stvara tugu i žalost. Pa govore eh da sam učinio to i to, eh da taj posao ni započinjao nisam, da sam uradio tako, bilo bi drugačije. Zbog toga psihijatri, sociolozi i pedagozi preporučuju da čovjek zaboravi jučerašnjicu, a da živi u sadašnjosti, jer kad prošlost prođe nikada se ne vraća. „Što je bilo bilo je, što će biti ne zna se, tvoj trenutak u kom živiš je“. Zato iskoristi taj trenutak i pazi na njega.

Ne pili pilotinu

Jedan predavač je dao divan primjer svojim učenicima. Pitao ih je: „Koliko je vas pililo drva?“ Mnogi od učenika se javiše. Zatim ih ponovo upita: „A koliko je vas pililo pilotinu?“ Kada se niko nije javio, predavač je rekao: „Naravno, nije moguće da pilite pilotinu jer je ona već ispilena“. Takav je slučaj i sa prošlošću. Kada te zadesi tuga zbog stvari koje su se dogodile znajte da tada pilite pilotinu. To musliman treba da zna. Jer ljudska slabost mnoge nadjača, pa mijese tijesto i plaču za jučerašnjim danom i tužni su zbog prošlosti.

Rahatluk je u zadovoljstvu i prihvatanju sudbine

Dobar vjernik je puno daleko od potpadanja pod uticaj takvih misli i osjećanja, jer on čvrsto vjeruje u svoga Gospodara, Njegovu sudbinu i određenje. Zato ne prepušta sebe prošlosti i sjećanjima znajući da je to Allahovo određenje koje je moralo biti. A to što ga snađe od sudbine ne prihvata sa nezadovoljstvom i nelagodnosti, već ponavlja riječi pjesnika: „Prethodila je Božija sudbina i određenje, zato smiri svoje srce od ‘da je’ i ‘možda bi'“. Ili, što je drugi rekao: „Na ono što me je prošlo, ne vraćam se sa žalom, i riječima, eh da sam i eh da je bilo!“.

On ne kaže, da sam uradio tako, bilo bi tako, već veli kako ga je Poslanik, s.a.v.s., podučio: „Allah je dosudio i učinio što je htio– jer ono- da sam- šejtanu otvara mogućnost djelovanja“. On je uvjeren da se Allahova odredba svakako mora izvršiti, pa čemu onda srdžba? Čemu uskogrudost i potištenost? Uzvišeni Allah veli:
„Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce“ (El-Hadid: 22-23).
A u vojni na Tebuku u kojoj su sedamdeset viđenih muslimana izgubili živote, Kur'an je ukorio grupu licemjera, ljudi čija su srca bolesna i slabog vjerovanja koji su žvijeli između prijekornog ‘da je’ i tužnog ‘da su’ pa veli:
„Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle govoreći: „Gdje je pobjeda koja nam je obećana?“ Reci: „O svemu odlučuje samo Allah!” Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. „Da smo za bilo šta pitali“, govore oni, „ne bismo ovdje izginuli.“ Reci: „I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima – a Allah zna svačije misli“ (Alu Imran: 154).

Odgovarajući onima koji su ostali i o svojoj braći rekli: “Da su nas poslušali, ne bi izginuli“, reci: „Pa vi smrt izbjegnite, ako istinu govorite!“ (Alu Imran: 168).
Pravi vjernik se neće ponašati poput tih licemjera niti njima sličnih nevjernika. Kur'an je u sljedećem ajetu zabranio oponašanje njihovih žalopojki i jadikovanja:
„O vjernici, ne budite kao nevjernici koji govore o braći svojoj kada odu na daleke pute ili kada boj biju: „Da su s nama ostali, ne bi umrli i ne bi poginuli” – da, Allah učini to jednom u srcima njihovim; i život i smrt Allahovo su djelo, On dobro vidi ono što radite. A ako vi na Allahovom putu poginete ili umrete, oprost i milost Allahova su zaista bolji od onoga što oni gomilaju. Bilo da umrete ili poginete, sigurno ćete se pred Allahom iskupiti“ (Alu Imran: 156-158).

Osjećanja vjernika stalno su u skladu sa poslaničkom preporukom: „Allah je dosudio i učinio što je tio!“ „Hvala Allahu za sve što je dao“, i sa tim riječima neće biti posljedica od onoga što je bilo i neće biti bolnih sjećanja. A vjerniku je dovoljno da izgovori Allahove riječi: „Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna“ (Et-Tegabun: 11).

BILJEŠKE:

Prenosi ga Muslim u El-Kaderu (2664), Ahmed u El-Musnedu (8791), Ibn Madže u El-Mukaddema (79), En-Nesai’ u El-Kubra, Kitabu ameli-l-jevmi vel-lejleti (10386).
Prenosi ga Buhari u Ed-Da'vat (6369), Ahmed u El-Musnedu (8791), Ibn Madže u El-Mukaddime (79), En-Nesai’ u El-Kubra, Kitabu ameli-l-jevmi vel lejleti (10386), od Ebu Hurejre.
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (2669), njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca jak. Tirmizi u Sifetu-l-kijameti ver-reka'iki vel ver'i (2516) rekavši da je hasen-sahih. Ebu Ja'la u El-Musnedu (4/430), Et-Taberani u El-Evsatu (5/316) i u El-Kebiru (11/123), El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabu ma'rifetis-sahabe (3/623) rekavši da je ovaj hadis velik i visokog stepenakojeg prenosi Abdulmelik bin Umejr od Abdulaha bin Abbasa, s tim što Buhari i Muslim nisu spomenuli Šihaba bin Huraša, niti ima primjedbe u Sahihajnu, a prenosi se hadis sa lancem prenosilaca od Ibn Abbasa i pored ovoga. El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babun fi ene-l-kadere hajruhi ve šerrihi minellahi (1/216) od Ibn Abbasa. Albani ga u Sahihu-l-džami'i smatra ispravnim (7957).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (23983), njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca slab zbog slabosti Bekijjeh bin el-Velida i anonimnosti Sejfa. Ebu Davud u El-Akdijjeh (3627), En-Nisai’ u Ameli-l-jevmi vel-lejleti (6/160), Et-Taberani u El-Kebiru (18/97), El-Bejheki u El-Kubra, Kitabuš-šehadat (10/181). Albani ga smatra slabim (da'if) u Da'ifu Ebi Davud (782).
*

Dr. Jusuf el-Karadavi

S arapskog,
Džemo Redžematović

No Comments

    Leave a reply