Istrajnost u vjeri

 

Istrajnost u vjeri

Istrajnost u vjeri

Prenosi Muslim u svom Sahihu od Sufjana bin Abdullaha es-Sekafija da je rekao: – „Zamolio sam Allahovog Poslanika: „Reci mi o islamu nešto o čemu poslije tebe nikog drugog ne moram pitati. On mi kaza: „Reci: Vjerujem u Allaha a zatim istraj u tome“ .

U Tirmizijevoj predaji stoji:
„Rekao sam: O, Božiji Poslaniče, kaži mi neku stvar za koju se trebam pridržavati“. Reče: „Reci: Gospodar mi je Allah a zatim istraj u tome.“ Reče: „A čega da se pazim?“ On pokaza na jezik i reče: „Ovoga!“

Ovaj ashab upitao je Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o sveobuhvatnoj stvari; želio je da mu kaže i da ga savjetuje nečim što će uzeti kao moto svog života i čega će se pridržavati u odnosima sa svojim Gospodarom, sa samim sobom i sa drugim ljudima. Poslaniku, s.a.v.s., je data sposobnost da jednom riječju da mnogo značenja, da mu riječi budu koncizne, jasne i smisaone, pa mu je rekao jednu rečenicu i dao mu lijep savjet: – Reci: Vjerujem u Allaha a zatim istraj u tome; reci: Allah je moj Gospodar a zatim istraj u tome!

Posuđivanje iz Kur'ana

Ovaj odgovor Muhammeda, s.a.v.s., je posuđen iz Kur'ana, tačnije iz ajeta: „Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” – pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan“ (Fussilet: 30); „Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah!” – i istraju na Pravome putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju! Oni će stanovnici Dženneta biti, i u njemu će vječno boraviti, i to će im biti nagrada za ono što su radili“ (El-Ahkaf: 13-14).

Odricanje od lažnih božanstava

Prva stvar u ovom savjetu je da čovjek mora obznaniti da mu je Allah Gospodar i da se mora odreknuti svih lažnih božanstava koje su ljudi, preko legendi i obmana, strasti i instinkta, laži i zabluda, izmislili u životu. Sva ta lažna božanstva – ljudi, kamenje, zvijezde ili druge stvari u gornjem ili donjem svijetu, vjernik mora odbaciti i ne smije nekog drugog mimo Allaha za Boga niti zaštitnika uzeti: „Reci: “Zar da za Gospodara tražim nekog drugog osim Allaha, kad je On Gospodar svega?“ (El-En'am: 164).

Kada je Allah poslao Muhammeda, s.a.v.s., ljudi su na ovom svijetu obožavali mnogo božanstava. Neko je za boga smatrao statuu od halve, pa kada bi ogladnio pojeo bi je, neko bi za boga smatrao vrača, neko kipa ili idola. Tako su ljudi mnoge stvari smatrali božanstvima .

Zbog toga su pisma Poslanika, s.a.v.s., koja je slao kraljevima, zapovjednicima, patrijarsima, carevima i dr. završavana ovim ajetima: „Reci: „O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!“ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: „Budite svjedoci da smo mi muslimani!“ (Ali Imran: 64); „Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju“ (Et-Tevba: 31).

Monoteizam – poslanica svih vjeronavjestitelja

Čovjek prvo treba da obznani da mu je Allah Gospodar, da Allaha obožava, da je Njemu okrenut i da pored Njega za zaštitnika nikog ne uzima. Zbog toga su poslani vjeronavjestitelji, zbog toga su objavljene Knjige, zbog toga su stvorena nebesa i Zemlja, zbog toga je uspostavljeno trgovište za Džennet i Džehennem.

Da li je naš Gospodar Allah ili neko drugi?

Zbog ove istine borili su se vjeronavjestitelji i vjernici koji su ih slijedili. Musa, a.s., je stao govoriti faraonu: – Ti nisi veliki bog kako ljudima tvrdiš! Jer faraon je ljudima govorio: „Ja sam gospodar vaš najveći!“ (En-Nazi'at: 24). Pa mu je rekao da je jedino Allah, Gospodar ljudi, Vladar ljudi i Bog ljudi. Zato je faraon htio da ubije Musaa, a.s.: „Pustite vi meni“ – reče faraon – „da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove“ (Gafir: 26). Međutim, Allah je htio da Musaa, a.s., odbrani čovjek iz faraonove porodice koji je tajio svoje vjerovanje, vičući tim ljudima: „Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ’Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže“ (Gafir: 28).

Da li zbog te riječi – Allah je moj Gospodar – koja je svijetla i vječna istina, su željeli da ubiju Musaa, a.s., i da mu uzmu dušu?
Zbog te riječi su željeli da našeg pretka, Ibrahima, a.s., bace u vatru i da ga potpuno spale: „Zar nisi čuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: “Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje”- on odgovori: “Ja dajem život i smrt!” (Nemrud je smatrao da je u njegovim rukama naredba i zabrana. Kada on naredi da se neko ubije, on se mora pogubiti, pa tako on uzrokuje smrt, a kada naredi da se neko pomiluje, na taj način daruje život). Tada mu Ibrahim, a.s., reče: – „Allah čini da Sunce izlazi sa istoka“ – reče Ibrahim – „pa učini ti da grane sa zapada!“ I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put“ (El-Bekare: 258).

Željeli su da bespravno ubiju, muče i protjeraju Muhammeda, s.a.v.s., i njegove drugove sa njihovih ognjišta samo zato što su govorili: Allah je naš Gospodar! Protjerani su sa njihovog ognjišta i imanja, i bez ikakve krivice su zajedno sa svojim familijama mučeni: „Samo zato što su govorili: „Gospodar naš je Allah!“ (El-Hadž: 40).

Zato musliman treba govoriti: Gospodar moj je Allah! Bez obzira koliko bude mučen i iskušavan u svom imetku, funkciji, ugledu i svim životnim prilikama, držeći se za to čvrsto uže kome kidanja nema.

Reci: moj Gospodar je Allah a zatim istraj u tome!

Dakle, reci to, usadi ga u sebe, obznani ga pred ljudima, ali shodno tih riječi moraš istrajati u životu. Šta se misli pod istrajavanjem? Misli se na dvije stvari:
Prva: dosljednost na tim riječima i jednoći Allaha, na iskrenosti srca prema Allahu, u smislu da čovjek ide putanjom čistog monoteizma (et-tevhid) bez ikakve primjese, skretanja ili uzmicanja. Kada je Ebu Bekr proučio ajet: „Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” – pa poslije ostanu pri tome“, rekao je da to znači da nisu Allahu ništa pridruživali (eš-širk). To je značenje istrajnosti (el-istikame). A kada je Omer, r.a.,taj isti ajet proučio rekao je da to znači da nisu izmicali lukavo poput lisice . Istrajali su na Allahovoj naredbi, na Allahovoj vjeri, na Allahovoj jednoći, pravoj vjerničkoj istrajnosti – to je konstantno slijeđenje monoteizma sve do kraja, sve do smrti: „I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!“ (El-Hidžr: 99).

Druga: poštovanje Allahovih granica, izvršavanje Njegovih naredbi, uspostavljanje Njegovih odredbi, ignorisanje onoga što je zabranio – a tako se korača Pravim putem. A taj put je kao oštrica mača; ne vijuga ni desno ni lijevo, ne ide sa desničarima niti izmiče sa ljevičarima. To je Pravi put za kojeg najmanje sedamnaest puta dnevno, ako se uzmu u obzir samo izvršeni farzovi, molimo Allaha, dž.š., da nas k njemu naputi: „Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!“ (El-Fatiha: 5-7).

Na Pravom putu nema oponašanja drugih

„Na Put onih kojima si milost Svoju darovao“ (El-Fatiha: 6). Poput vjeronavjestitelja, iskrenih, šehida i dobrih ljudi. Nema mjesta onima koji su skrenuli sa Pravog puta, onih na koje se Allah rasrdio poput Jevreja, niti onih koji su zalutali, poput kršćana. Et-Tirmizi prenosi hadis od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: „Na Jevreje se Allah rasrdio, a kršćani su zalutali“ . Put kojim treba da korača musliman, muslimanska porodica, muslimanska zajednica, muslimanska vlada, jeste jasni islamski put koji ne krivuda tamo i ovamo, jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorio ovaj ummet da ne izgubi svoj identitet i osobenost, te da poput slijepca ne slijedi druge: „Sigurno ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas: pedalj po pedalj, aršin po arši i ako bi se oni uvukli u gušterovu rupu, i vi biste ušli u nju!“ Gušterova rupa je simbol tijesnoće, prljavštine, smrada, pa ako bi u nju drugi ušli i vi bi ih u tome slijedili. „Allahov Poslaniče, – upitali smo – misli li se to na jevreje i kršćane.“ „A na koga bi drugog, reče on“ .

Dakle na njih se misli. To su oni koje ćete slijediti a ostaviti Pravi put. Kada se njihove žene poskidaju gole, i vaše žene će tako postupiti, kada budu radili tajni i javni razvrat, to će postati cool pa ćete i vi isto raditi. Tako će ljudi skrenuti s Pravog puta, sa ispravnosti koju je naredio Allah i Njegov Poslanik da je vjernici slijede. Allah, dž.š., kaže: „Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite“ (Hud: 112).

El-Kušejri je spomenuo da je jedan od dobrih ljudi u snu vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i da mu je rekao: „O, Božiji Poslaniče, do nas je doprla vijest da si rekao: „Osijedila me je sura Hud i njene sestre“ . „Pa šta te iz sure Hud osijedilo?“ On reče: „Riječi Allaha: „Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite. I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!“ (Hud: 112-113) .

U suri Fussilet Uzvišeni Allah kaže:
„Reci: „Ja sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjate i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju“ (Fussilet: 6). Iskrenost i bogoštovlje (el-istikame) je u ajetu spomenuto odmah nakon monoteizma (et-tevhid). Allahova jednoća, priznavanje Njegovog božanstva i gospodarstva onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo (Ta-Ha: 50) to zahtijeva uspravnost i istrajnost na Njegovom putu; istrajnost jezika u govoru istine, istrajnost srca na tevhidu, istrajnost ostalih tjelesnih organa na pokornosti, istrajnost djela na praksi Allahovog miljenika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovoj uputi.

Potpuna istrajnost je nemoguća

Ova rečenica je prelijepa: „i od Njega oprosta tražite!“ Kao da je to indikacija da čovjek ne može biti istinski i potpuno istrajan, kao da mora zastraniti i zakinuti Allahov udio. Jer čovjek je čovjek koliko god pokušavao i trudio se. Međutim, od njega se ne traži drugo osim da istrajava i bude odlučan, kao i da se pravilno i lijepo okrene ka Allahu, ka Allahovom putu.

Ako nešto nedostaje na tom putu, znajte da je Allah milostiv i da oprašta. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Istrajte, ali nećete moći sve sabrati“ . Dakle, nećete moći da u potpunosti budete istrajni i da svaki posao onako kako treba obavite, kao što se navodi u hadisima: „Postupajte pravedno; budite ljubazni; veličajte Allaha jutrom i naveče i dijelom noći…“ .

Uloga jezika u istrajnosti

Vjeronavjestitelj, s.a.v.s., kaže: „Jezik roba neće biti ispravan sve dok mu srce ne bude ispravno. Niti će srce biti ispravno, sve dok mu jezik ne bude ispravan“ . To iz razloga što je jezik tumač srca i njegov portparol, kao i ogledalo koje reflektuje ono što je unutar čovjeka. Zato se pripovijeda da kada organi osvanu, tada se jeziku obrate: „Boj se Allaha kad smo mi u pitanju. Jer kada si ti ispravan i mi smo ispravni, a kada si neispravan i mi smo neispravni“ .  Kada vidimo čovjeka da ima pokvaren jezik to je dokaz da mu je srce pokvareno i neiskreno.

Rezultat istrajnosti na dunjaluku

Tako mi Allaha, ako budemo istrajni na putu islama uspjet ćemo na ovom i onom svijetu. Istrajnost je staza spasa i sreće u prolaznom i vječnom životu. U vezi ovog života, Uzvišeni Allah, kaže: „A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili“ (El-Džinn: 16). To znači da su im proširili opskrbu i da su imali hrane u izobilju, odozgo i odozdo, kao što veli Allah, dž.š.: „A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada (Et-Talak: 2-3); „A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili“ (El-A'raf: 96). Istrajnost na Allahovoj naredbi i na zahvaljivanju je put ka očuvanju i uvećavanju. Jer Allah, dž.š., kaže: „Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati“ (Ibrahim: 7).

Kada je Allah, dž.š., spustio na Zemlju Adema i Havvu, a.s., predočio im je ovaj princip: „Izlazite iz njega svi“ – reče On – „jedni drugima ćete neprijatelji biti!“ Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. „Gospodaru moj,“ – reći će – „zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?“ „Evo zašto“ – reći će On: „Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen“ (Ta-Ha: 123-126).

Istrajnost je put sreće i uspjeha za pojedinca, porodicu i cijelo društvo.
Kada čovjek kaže: „Gospodar moj je Allah“ i potom istraje u tome, bit će srećan iako će drugi biti nesrećni, bit će uspješan iako će drugi propasti, bit će smiren i spokojan iako će drugi biti uznemireni, bit će siguran iako će drugi strahovati: „A ko u Gospodara svoga vjeruje, ni štete ni nepravde ne treba se bojati“ (El-Džinn: 13); „A onaj ko je dobra djela činio, a vjernik bio, neće se nepravde ni zakidanja nagrade plašiti (Ta-Ha: 112); „One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!“ (Er-Ra'd: 28).

Sreća je u vjerovanju (el-iman) i istrajnosti (el-istikame)

Jedne prilike se Omer, r.a., naljutio na jednu od svojih žena, pa joj reče: Zagorčat ću ti (život) Ummu Kulsum! (Kći Alije bin Ebi Taliba, a žena Omerova, r.a.). A ona mu odgovori: „Nećeš to moći zapovjedniče vjernika, jer moja sreća je u vjerovanju, a vjerovanje mi je u srcu, a vlast nad srcem mojim nema niko drugi do Gospodara“.  To je što se tiče dunjaluka.

Rezultat istrajnosti na Ahiretu

A što se Ahireta tiče, na njemu će biti nagrada Džennet prostran koliko nebesa i Zemlja i meleki koji silaze sa radosnom viješću od Allaha: „Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” – pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: „Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan“ (Fussilet: 30).

Čovjek u tom stanju čudan i preplašen ide u kuću koja je jedina i u životu koji je jedini, međutim meleki pitome njegovu divljinu, pa kada dobrim ljudima uzimaju dušu govore: „Ne bojte se i ne žalostite se“ (dakle, ne bojte se zbog onoga čemu idete i ne žalostite se radi imetka i djece koje ste za sobom ostavili, jer Allah je svima njima zaštitnik). i radujte se Džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovome svijetu, a i na onome; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete (Fussilet: 30-31). Smirivat će vas kad vas bude obuzela divljina u kaburu i kad se bude puhalo u rog (es-sur), kad se bude proživljavalo i okupljalo, i kad se bude sirat-ćuprija prelazila, kad vas budu vodili do Dženneta: „Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!“ (Er-Ra'd: 24); „Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovome svijetu, a i na onome; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete, bićete počašćeni od Onoga koji prašta i koji je milostiv“ (Fussilet: 31-32) .

BILJEŠKE:

Prenosi ga Muslim u El-Imanu (38), Ahmed u El-Musnedu (15416), od Sufjana bin Abdullaha es-Sekafija.
Prenosi ga Et-Tirmizi u Ez-Zuhdu (2410), rekavši: Hadis je hasen-sahih. Ibn Madže u El-Fitenu (3972), Ibn Hibban u svom Sahihu, Kitabu-l-hazari vel ibahati (13/5), Arnaut kaže da je hadis sahih. Et-Taberani u El-Kebiru (7/69), El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabur-rikak (4/349), rekavši da je lanac prenosilaca ispravan, ali ga nisu iznosili Buhari i Muslim. Od Sufjana bin Abdullaha es-Sekafija. Albani ga u Sahih Ibn Madže ocjenjuje ispravnim (sahih) (3208).
U Telbisu Iblis Ibn Dževzi kaže: „Kada bi čovjek pošao na put svratio bi kod neke kuće i uzeo četiri kamena. Pogledao bi ih pa ako bi mu se koji svidio njega bi uzeo za božanstvo. Ostala tri bi upotrijebio za stavljanje kotla na njima (kao tronožac). Kada bi došao do druge kuće učinio bi isto tako“. Zatim je prenio od Ebu Redža'a el-Ataridija riječi: „Obožavali smo kamenje u džahilijjetu. Kada bi našli neki kamen da je ljepši od ostalih te druge bi pobacali. A kada ne bi našli kamen uzeli bi pregršt zemlje pa bi na nju doveli stoku i tu ih pomuzli“.
Vidi: Tefsir Ibn Kesir (9/125)
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (19381), njegovi kritičari kažu da je jedan dio hadisa ispravan. U ovom lancu prenosilaca je Ibad bin Habiš od kojeg ne prenosi niko drugi osim Simaka bin Harba, kojeg nije niko ocijenio pouzdanim osim Ibn Hibbana i Et-Tirmizija (2953). Hasan kaže da je čudan (garib). Ibn Hibban u svom Sahihu, Kitabut-tarih (14/139). El-Arna'ut kaže da je hasen li gajrihi. Et-Taberani u El-Evsatu (4/139), i u El-Kebiru (17/98), od Adijja ibn Hatima. El-Hejsami u Medžeme'uz-zeva'idu kaže: prenosi ga Ahmed i Et-Taberani a njegovi ljudi su ispravni, osim Imada bin Habiša koji je pouzdan (6/306). Albani ga u Sahihut-Tirmizi smatra pouzdanim (sahih) (2353).
Muttefekun ‘alejhi: prenosi ga Buhari u Ehadisu-l-enbija’ (3456), Muslim u El-‘Ilmu (2669), Ahmed u El-Musnedu (11897), od Ebu Se'ida el-Hudrija.
Prenosi ga Et-Tirmizi u Et-Tefsiru (3297), rekavši: hadis je hasen-garib. El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabut-tefsir (2/374), rekavši: ispravan je po uslovu Buharije koji ga nije iznosio. Od Ibn Abbasa. Albani ga u Sahihut-Tirmizi smatra ispravnim (sahih) (2627). Njegov tekst glasi: „Osijedile su me surah Hud, El-Vaki'a, El-Murselat, kao i Amme jetesa'elun i Izeš-šemsu kuvviret“.
Tefsir Es-Se'alibi (2/220).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (22378), njegovi kritičari kažu da je ovaj hadis ispravan, te da mu je lanac prenosilaca ispravan i da su mu ljudi pouzdani i ispravni. Ibn Madže u Et-Taharetu ve sunenuha (277), Et-Tajalisi u El-Musnedu (1/134), Ed-Darimi u Et-Taharetu (1/174), Et-Taberani u Es-Sagiru (1/27), i u El-Evsatu (7/166) i u El-Kebiru (2/101), El-Bejheki u El-Kubra, Kitabut-tahareti (1/82), od Sevbana. Albani ga u Sahih ibn Madže smatra ispravnim (224).
Prenosi ga Buhari u Er-Rikak (6467) od Aiše.
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (13048), njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca slab (da'if). Sa njim se izdvojio Ali bin Mus'ade. El-Hejsemi kaže: prenosi ga Ahmed. U njemu je Ali bin Mus'ade kojeg je Jahja bin Mu'in i drugi, ocijenio pouzdanim. En-Nesa'i i drugi su ga ocijenili slabim (1/220). El-Hafiz u Et-Takribu kaže: Istina je da kod njega ima obmana. Vidi: El-Munteka (1726). Albani ga u Es-Sahiha smatra ispravnim (2841).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (11908), njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca poprilično dobar (hasen). Et-Tirmizi u Ez-Zuhdu (2407). Et-Tajalisi u El-Musnedu (1/293), Ebu Ja'la u El-Musnedu (2/403), El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babu fi hifzil-lisan (4/243), od Ebu Se'ida el-Hudrija. Albani ga u Sahihut-tergib vet-terhib smatra autentičnim (sahih) (2871).
Vidi: Hutabuš-šejhi-l-Karadavi. Hutba pod naslovom: El-Istikame ve eseruh fi hajati-l-muslim (tom VI str. 69.) Izdavačka kuća „Vehbe“, Kairo.

Dr. Jusuf el-Karadavi

S arapskog,
Džemo Redžematović

No Comments

    Leave a reply