Da li muslimani imaju svoju karakteristicnu civilizaciju – II –

Da li muslimani imaju svoju karakteristicnu civilizaciju - II -

Da li muslimani imaju svoju karakteristicnu civilizaciju - II -

Ljudski rod je prije arapsko-islamske civilizacije, upoznao brojne civilizacije koje su se, oko nje i nakon nje, razvile i procvjetale. Ljudski rod je bio svjedok duboke različitosti po kojima su se odlikovale te civilizacije, imajući posebne otiske koji su diferencirali civilizacije jedne od drugih. Također, on je bio svjedok umjerenosti naše arapsko-islamske civilizacije, kao njene najglavnije odlike s kojom je došla do izražaja i obojila njene djelove, postavši glavnom adresom i tajnom napretka, ne samo u lokalnom, islamskom domenu, već i tajna privlačnosti koju su iznjedrili njeni globalni uplivi mirnim putem i slobodnom voljom.

Prije nego što počnemo govoriti o najistaknutijim znakovima islamske umjerenosti i njene uloge u uzoritom islamskom buđenju i civilizacijskom oživljavanju kojem se nadamo, moramo upozoriti na to da je razvoj naše stvarnosti i ideje pod nazivom umjerenost poprimio loš glas. Jer je kod većine prosvijećenog svijeta i inteligencije postao sinonim za dvostrukost, idejnu hidratizaciju, nestanak jasnog i određenog stanovišta, gubljenje boje, ukusa i mirisa kada se treba nešto odrediti i presuditi. Dakle, naziv, umjerenost je kod većine elitne inteligencije u značenju Aristotelove matematičke tačke koja je između dva vidljiva pola. Hrabrost je, recimo, sredina između kukavičluka i nepromišljenosti, kao što je plemenitost sredina između škrtosti i neumjerenosti, itd.

Umjerenost je stoga središnja pozicija koja posreduje između dvije različitosti. Međutim, umjerenost, kao glavna odlika naše arapsko-islamske civilizacije, nema takvo značenje. Ona nema središnju poziciju između dvije različitosti, kako je gore rečeno, već je treća pozicija koja odbacuje ekstremnu pristranost za bilo koju podudarnu ili odudarnu tačku, bez zastajanja kod središnje pozicije. Ona spaja i sastavlja ono što se može spojiti i sastaviti od njihovih djelova i odlika. U plemenitosti nije na strani škrtosti niti pretjerivanja već zauzima treći stav koji nije posrednik već kolekcionar odlika i djelova škrtosti i pretjerivanja. U njima su svojstva štednje i davanja pa ga to čini spojnicom i kolekcionarem onoga što se može sastaviti od međusobno suprotnih tačaka sa očuvanjem svojih različitosti i osobenosti. Usporedi sa tim sve civilizacijske dobre odlike i postupke koje su obrazovale crte civilizacije koju je stvorila ova pravrdna zajednica.

Obzirom da je Uzvišeni Allah naglasio umjerenost kao glavni specifikum ummeta (“I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok,“), uspjeh muslimana u očuvanju tog svojstva u civilizacijskoj konstrukciji upravo predstavlja tajnu napreka u vrijeme prosjaja te civilizacije. Kao što je nedostatak balansa, a sljedstveno tome i nestanaka umjerenosti, razlog gubitka njihove svojstvenosti koje ih je uvelo u stanje letargije, dekadence i nazadnosti koje je vodilo njihov život nekoliko stoljeća. Zato se istakla organska veza između civilizacijskog identiteta i uzoritog buđenja arapsko-islamskog ummeta. Jer u civilizacijskom projektu jamac za buđenje ummeta i njegove renesanse je civilizacijski identitet ummeta koji mora biti nijansa koja će obojiti taj projekat kako bi buđenje bila stvarnost a renesansa uz duh arapsko-islamskog stvaranja i pronalaska. On ne smije biti smetnja tjerajući ummet ka načinu pomodarstva koji je sa svojim identitetom kontradiktoran našim nacionalnim osobenostima i civilizacijskim standardom po kojem se naš ummet odlikovao tokom svoje duge historije. Mi podržavamo one koji kažu da kraj ovom ummetu neće biti pozitivan osim ako bude zadržao ono što mu je koristilo njegovom početku. Međutim, smisao ovih riječi je kod nas dublji nego kod većine ljudi! Ona kod nas znači da je uzoriti civilizacijski prosjaj zadržao znakove buđenja i savremenog preporoda koje su bile osnovne specifičnosti i civilizacijski identitet kojima se odlikovao naš prvi preporod.

Dakle, on nije šablon iskustava selefa, niti njihovih periodičnih bitaka i nastojanja, već civilizacijskih konstanti i djelova koje su predstavljale i predstavljaju identitet po kojem se raspoznaju naš ummet i civilizacija od drugih ummeta i civilizacija. To su ona svojstva koja vidimo da su čvrsto vezana sa općim svojstvom – svojstvom islamske umjerenosti. Dakle, to svojstvo razlikuje našu civilizaciju od mnogih drugih civilizacija po balansiranju i gibanju između nepomirljivih ideja i kontradiktornosti s kojima se ne može živjeti, te njihovim spajanjem i okupljanjem oko svojstava i konstituanti. U arapsko-islamskoj civilizaciji je ta umjerenost sukusirana u nekoliko svojstava i djelova koji su obrazovali nukleus civilizacijske konstrukcije, i predstavili tajnu napretka i progresa muslimana.

To ćemo prikazati kroz nekoliko primjera:

Odlikovanost Islama kao vjere sa racionalizmom u tradicionalnim izvorima koje se ogledaju u nadnaravnosti Kur'ana. On nije objavljen da bi zbunio ljude pa ih potom ostavio, kao što je bio slučaj sa prijašnjim materijalnim mu'džizama poslanika koji su prijethodile islamu. Već je Časni Kur'an došao da učvrsti razum, praveći od njega domen šerijatske obaveznosti, pobratimljujući mudrost i šerijat, i praveći od jasno razumskog i ispravno tradiranog, od Knjige nadahnuća (el-vahj) i Knjige univerzuma, puteve bratstva koje je stvorio jedini Stvoritelj, bez kontradiktornosti ili odudaranja, olakšavajući uputu čovjeka i njegovo ispravno usmjeravanje. Prijatelji islama su, čak, rekli da je islam duhovno uređenje u kojem je filozofija poprimila atribute religije, a religija filozofije! Po prvi put u historiji ljudske duhovnosti filozofija je na Božanskom nadahnuću udarila temelje islamskoj apologetici (‘ilmu-l-kelam). Ona ga nije odbacivala ili ignorisala kao što je bio slučaj sa drugim civilizacijama. Muslimani su napredovali kada je njihova umjerenost sačuvala taj balans. Kada je njima zavladao literalizam (en-nususijje) koji je negirao ulogu razuma i racionalizma, a njihov duhovni život spoznao negativnost literalizma i racionalizma iz kojeg je odstranjena tradicija i nadahnuće, otvorila su im se vrata dekadencije, vrata na koja su ušli.

Odlikovanost Islama kao kosmopolitske vjere koja je došla kao milost svim svjetovima i kao dogma koja nije rezervirana samo za jedan narod i etnos ili narodnu i etničku rasu, odlikuje se svojim internacionalizmom bez ignorisanja nacionalne stvarnosti koja markira narode koji su u njega ušli i prihvatili ga za vjeru. On ne ignoriše nacionalne različitosti, niti ih preskače, jer jedan od znakova Allahovog postojanja jeste različitost u jezicima i bojama kod ljudi. Pa i pored toga on odbija da se nacionalne osobenosti pretvore u brane koje će sprječavati islamsko i ljudsko bratstvo i vjerovanje o spajanju naroda. Sa tom umjerenošću on nudi nacionalne urođene različitosti kao sastavni civilizacijski dio koji spaja nacionalni pluralizam i internacionalnost vjere islama, na način što ummet islama i njegovu civilizaciju čini širim okeanom koji u sebi sažima nacionalna ostrva bez sučeljavanja i antagonizma. Arapski korijen islamske civilizacije, na primjer, je krug civilizacijske pripadnosti kojem prijethodi zavičajni krug a kog slijedi sveukupnost islama. Sintagma arapsko-islamsko porijeklo, islamski je plod koji se razlikuje od etničkog i neznabožačkog (el-džahili). Stoga, njeno obzorje je otvoreno; ona nema duh ideologije pa da ostavi mjesto ili sumnju za njeno duhovno suprotstavljanje sa islamom. Kada je islamska umjerenost sačuvala taj balans između arapskog porijekla i islama desio se progres muslimana i njihov napredak. A kada su zagospodarili stranci (nearapi), Memluci, Turci, Dejlemi, našim arapsko-islamskim ummetom zastavši kod islama kao vjere, a naročito kao šablona, bez civilizacijskog arabljanstva sa organskim vezama i sa suštinom islama, tada su počele tvrdnje o kontradiktornosti islama sa arapskim porijeklom. Jedna grupa je bila za islam bez arapskog porijekla, a druga za arapsko porijeklo bez islama, pa je ummet izgubio umjerenost koja je uspostavila organsku i dijalektičku vezu između njih. Muslimanima su se otvorila vrata dekadence, vrata na koja su ušli.

Islamska umjerenost usred svog procvata nije zaustavila ideju naše civilizacije kod teorije, nego je balansirala spoj između teorije i prakse. Ona nije slijedila Grčku koja je stala na stranu duhovnog pregalaštva nauštrb ručnog djelanja. Muslimani nisu zastali samo kod revelacijske i jurisprudentske nauke, već su se žrtvovali i na oblastima izučavanja svemira i prirode. Također, oni se nisu zaustavili kod analogije Aristotela i formalne (eš-šekli) i umjetne (es-suveri) logike, već su ih prešli preko zapažanja i eksperimentisanja stvorivši tako empirijsku metodu. Vidjeli smo da je naša civilizacija u osnovama (el-usul), sa svojom teorijskom filozofijom, obrazovala u teologiji (usulud-din) islamsku apologetiku (ilmu-l-kelam). Isto tako, kad je po srijedi ovaj svijet, u postulatima zakona (usulut-tešri’) je postavila osnove islamskoj jurisprudenciji (usulu-l-fikh), dok je u granama (el-furu’), pravu dodala oblast međuljudskih odnosa (fikhu-l-mu'amelat) zajedno sa propisima o obredoslovlju (fikhu-l-ibadat). Kada je takav urnek krojila naša civilizacija muslimani su napredovali i brilirali. Ali kada je jedna grupacija zastala kod teorije u glosama, tekstovima, komentarima, bilješkama i opaskama, zapostavljajući shvatanje aktuelnosti i njenih disciplina, a druga kod aktuelnosti sa kojih su skinuli ingerenciju šerijatskih propisa i filozofije islamskog prava, to je uzrokovalo zatvaranje vrata inventivnosti ljudskoga duha, odnosno, idžtihada u islamskoj filozofiji prava, te u pravu koje tretira međuljudske odnose. Oponašanje i slijeđenje (et-taklid) koje je posijalo i dalje sije u islamskoj zbilji filozofiju zapadnih kodeksa koji su daleko od prirode ummeta i njegovog civilizacijskog identiteta, otvorilo je vrata dekadencije gdje su muslimani na kraju ušli!

Islamska umjerenost je čovjeku-muslimanu na ovom svijetu odredila krasno i odlikovano mjesto. On nije gospodar univerzuma, kako su to smatrale civilizacije materijalističke provenijencije, u toj mjeri da su neke od nih zagovarale čak otjelovljenje (inkarnaciju) Boga u čovjeku! Isto tako, čovjek nije bezvrijedan, beznačajan i onaj koji nestaje u Allahovoj Biti, kako su to tvrdile civilizacije mističke (sufijske) provenijencije, zagovarajući mučenje tijela radi približavanja Allahu, te, kod derviša, odricanje i okretanje leđa od dunjaluka (ez-zuhd)! Mjesto čovjeka u univerzumu kojeg mu islam određuje jeste da je on gospodar u njemu, a ne njegov gospodar, jer on, pored toga što je i nad odabranim melekima počastvovan i što mu je potčinjena priroda, njena snaga i forma, na ovom svijetu zauzima mejsto namjesnika, opunomoćenika i povjerenika pravog Gospodara, a nije na Njegovo mjesto. On je gospodar u okviru spomenutog namjesništva, punomoćja i povjereništva. Potčinjena mu je priroda radi njenog uzgajanja i unapređivanja, a ne zbog toga da bi uništavao njene resurse ili se neprijateljski prema njima ophodio. Data mu je sloboda i odgovornost da bi u kultiviranju zemlje, političkom vođstvu države i uređenju društva bio izvor vlasti i moći, i to u okviru šerijatskih intencija i njenih granica. S tom umjerenošću naša civilizacija je nauku i mudrost spojila sa sredstvima i krajnjim ciljevima. Saznali smo da je politika u njoj predstavljena kroz radnje kojima čovjek biva sve bliži blagostanju a sve dalje neredu, a da ona nije umjetnost mogućeg bez obzira na sredstva, načine, krajnje morlne i uzvišene ciljeve. U dane kada je je ovakva umjerenost bila vodilja naše civilizacije, muslimani su išli naprijed. Međutim, kada je s jedne strane dio njenog ljudstva pozvan na kolektivni misticizam (et-tesavvuf), općenarodni sufizam koji zagovara nestanak u Allahovu Bit, s druge strane bio je pozvan u materijalizam govoreći da materijalizmu ništa na ovom svijetu nije ravno. To je predstavljalo vrata dekadencije na koja su muslimani ušli!

Islamska umjerenost je uspostavila primjernu i raritetnu uravnoteženost imeđu pojedinca i skupine, u toj mjeri da je u oblasti bogatstva i imetka izumila neponovljivu metodu. Odstranila je od sebe bolest ekstremne borbe za pojedinca, kao što je očigledno u zapadnom ekonomskom liberalizmu, te bolest ekstremne borbe za skupinu, što je slučaj u zapadnom ekonomskom univerzalizmu. Islamska umjerenost je uspostavila ravnotežu koja se jednako gibala između pojedinca i skupine u vladajućem i aktivnom domenu društvene reforme. U njoj smo vidjeli stvarno i apsolutno vlasništvo – pravo vlasništva u Allahovim, dž.š., imecima; u njoj smo vidjeli čovjeka, kao čovjeka a ne pojedinca ili pripadnika društvenog sloja, kao namjesnika kojeg je Allah postavio namjesnikom u upravljanju imecima, njihovim investiranjem i ravijanjem, prema intencijama šerijata i tasovima pravde koje je postavio autentični Vlasnik. Ovom čovjeku, kao individui, s pravom namjesništva, povjereništva i zastupništva, pripada figurativno vlasništvo koja se ogleda u posjedovanju profita, odnosno društvena funkcija posjedovanja koju vode uvjeti i intencije povjereništva, punomoćja i namjesništva koje je rezultat propisnog rada, koji je limitiran skromnošću a ne siromaštvom niti obogaćivanjem, shodno običaju koji nadzire nivo zajednice u osiguranju bogatstva i izobilja. Na taj način je finansijska umjerenost spojila pozitivnost društvenog i individualnog vlasništva, okanivši se pošasti slijepog slijeđenja bilo koje strane. Sa ovom umjerenošću muslimani su napredovali. Međutim, kada su se okrenuli devijaciji njihova zemlja i imetak pretvorili su se u ratni feud za vojne zapovjednike, generale i kraljeve. Potom je došla epoha elite njihovih društvenih i ekonomskih vesterniziranih mislilaca koji su se bezrezervno stavili na stranu ekstremnih stranaca od zapadne civilizacije, apsolutni liberalizam, ili apsolutni univerzalizam. Nestala je islamska umjerenost, pa su muslimani kroz ta vrata ušli u dekadenciju.

Islamska umjerenost je uspostavila idealnu ravnotežu između vjere i dunjaluka, između materije i duha. Tako mi za ovaj svijet radimo kao da ćemo na njemu vječno živjeti, a za Budući svijet radimo kao da ćemo sutra umrijeti. Naše vjerovanje u Budući svijet nas poziva da izgrađujemo na ovom svijetu i da čak posijemo sadnicu kada će nastupiti smak svijeta i kada budemo vlastitim očima gledali njegove znake! Ova umjerenost je integrirala i spojila dva svijeta; vjeru i dunjaluk učinivši od ukrasa ovosvjetskog života vjerske obrede, a od reforme ovosvjetskog života i obezbjeđivanja materijalnih neophodnosti za čovjeka, obavezne uvjete reforme vjerskog života! Autoritet islama, imam Gazali je rekao: „Ono što muslimani vide kao dobro, to je kod Allaha dobro. Pravi musliman, čak iako je čupav i neuredan, ako bi zakletvom zamolio Allha, On bi molbi njegovoj udovoljio! Te da namaz gladnog i onog koji je u strahu nije dozvoljen, obzirom da je fizička bezbjednost, a time i duhovna, osnova pripadnosti vjeri.“ Ovo je ostalo zapisano u analima islamske duhovnosti! Kada je ova ekvilibristika i ravnoteža koju je obrazovala islamska umjerenost bila naša vodilja, nadzirao se progres i napredak, a kada je ona nestala, iz razloga što su neki okrenuli leđa ovom svijetu, njegovim naukama i umjetnostima, u ime vjere, a drugi vjeri i njenim naukama i metodama duhovnog odgoja i omekšavanja srca, u ime dunjaluka, nestalo je te ravnoteže. To su bila vrata dekadencije na koja su muslimani ušli!

Islamska civilizacija je uspostavila nesvakidašnji balans između obaveza pojedinca i obaveza zajednice ili, modernim rječnikom kazano, između individualnih i kolektivnih dužnosti, kao dijela balansa između pojedinca i skupine. Taj balans je bio cigla u kontrukciji našeg napretka, jer je pod njegovom sjenkom ležalo naređivanje dobra i zabranjivanje zla, odnosno briga za opće interese, što je predstavljalo prioritetnu obavezu u islamu. Žena nije mogla otići na hadž bez dopuštenja supruga, a znamo da je hadž peti stub islama, ali je zato, kada bi neprijatelj okupirao zemlju, išla u džihad čak iako joj muž ni bi dozvoljavao! Naučni kružoci su bili čistiji od samoće obreda individualnih dužnosti, itd. Međutim, kada su taj balans i umjerenost narušeni, vidjeli smo one koji brinu brigu ummeta i bore se za preporod zajednice, kako se oslobađaju individualnih odgovornosti, ili se, čak, tome ismijavaju. U isto vrijeme drugi su utonuli i do iznemoglosti pretjerali u poštivanju individualnih odgovornosti tako da su zapustili interese zajednice. To su bila vrata dekadencije na koja su muslimani ušli!

Islamska civilizacija je izumila lijep običaj kada je svojom umjerenošću balansirala između prava vladara i prava potčinjenih. Na taj način vladari su postali njeni djelatnici i sastavni djelovi! Oni, kao zastupnici ummeta, imaju pravo slušanja i pokoravanja u stvarima za koje ih je ummet ovlastio, što je neophodno za ostvarivanje cilja povjeravanja u skladu sa intencijama i granicama šerijata. Potčinjeni kod vladara imaju pravo na pravdu koja je najveća intencija šerijata i cilj poslanica svih poslanika, te jedno od imena i atributa Uzvišenog Allaha! Kada je taj balans nestao vladari su skrenuli sa puta pravde ponašajući se tlačiteljski i despotski, jer su u muslimanskim imecima osjetili dobar plijen za sebe i svoje pomagače. Tako se vladavina pretvorila u mamljenje i zastrašivanje podanika! Što se podanika tiče oni su slijedili puteve oslanjanja na drugog, nezainteresovanosti i obmane, remeteći planeve vladara, prkosa prema njima i osvete prema tlačenju i dospotizmu. Rezultat tome je bilo ciljano siromaštvo i stečaj da bi vlast silništva i nepravde iščezla (Šta da uzmeš od mog bankrota, hej Berdisi?!). nestala je poslušnost i pokornost zajedno sa pravdom i pravičnosti. Tako je iščezla islamska civilizacija zajedno sa potencijalima vladara i potčinjenih. To su bila široka vrata dekadencije na koja su muslimani ušli!

Islamska umjerenost je napravila genijalnu ravnotežu između uma i snage. O tome su govorili naši vrli prethodnici dajući nam u nasljedstvo naslove poput: „Ravnoteža između pera i mača“, i dr. S tom ravnotežom udarna snaga je postala sredstvo u rukama razuma, ideje i civilizacije. Ona ima dužnost da snosi zaštitu i pravo da civilizacijski osvješćuje kada se od nje traži da se pokori! Kada je između udarne snage, koja je arapskog duha i civilizacije, i razuma ummeta zagospodario balans desio se napredak i procvat. Ali kada je taj dio ummeta zahvatio luksuz, sa svim propratnim pošastima, Arapima-muslimanima je onemogućeno da vrše preporod koristeći funkciju udarne snage koja je bila neophodna i podesna da prihvati sve unutrašnje izazove, poput područne rascjepkanosti, mezhepskih revolucija, sektaških i lokalnih buna, a isto tako i spoljašnje, poput, Rimljana, krstaša i Mongola. Tada je država našla utočište kod Memluka. Kad se vojna organizacija Memluka uveličala nestalo je ravnoteže, i to na najgori način, pa se vojna organizacija Memluka, od sredstva u rukama hilafeta, što je i bilo poželjno, pretvorila u stvarnu snagu koja vrši samu funkciju hilafeta. Oni nisu pridavali pažnju civilizaciji ummeta, niti su se integrirali u nju jer su bili vojnici, Turci-Memluci. Nisu pridavali pažnju islamskom racionalizmu u prosvjećivanju, niti onom što je civilizacijski islam sa civilizacijskim arapskim porijeklom obrazovao kao čvrstu vezu. Tako je nestalo ravnoteže u korist snage a nauštrb razuma, u korist učmalog literalizma, nauštrb prosvjetiteljskog racionalizma. Zatim, spoljašnje opasnosti, naročito krstaši, Mongoli i savremeno zapadnjaštvo, priredili su ummetu situaciju u kojoj su morali predati vođstvo ovoj nijansi snage. Period spoljašnje opasnosti je potrajao pa se tako produžila vlast Turaka – (Mongola) Memluka i Turaka-Osmanlija. Kada se odužila noć zaostalosti, koja je izvirala iz neravnoteže i dominacije nepravilnosti, zbog nestanka umjerenosti ili njenog stagniranja, nastala je dekadencija koja se pretvorila u letargiju. Vidjeli smo letargiju koja je protekom vremena izrodila nazadnost koja je tjerala i još uvijek rastjeruje racionalne snage u ummetu koja je tu zbog islamskog buđenja, na putu renesanse koja će muslimane izbaviti iz tijesnaca u kog su upali!

Islamska umjerenost je sačinila tačan balans između vjere i države kada je islamski, božanski i konstantni šerijat zaustavila kod intencija, filozofija i granica konstanti državnih poslova i političkog vođstva društva te razvitka života. Stavka koja je od šerijata, u njegovim ovosvjetskim propisima, učinila vladajući okvir je istovjetna civilizacijskom duhu i zakonodavnoj filozofiji. Ummet je unutar toga okvira izvornik vlasti stvarajući u državnim stvarima novine koje se povinuju duhu božanskog šerijata i njegovih intencija koje su zastale kod konstanti i osnova. Pod sjenkom takvog balansa naš ummet je ostvario napredak. Međutim, kada je on u stvarnosti i ideji nestao, obuzele su nas brige slijeđenja običaja drugih naroda i civilizacija, pedalj po pedalj, lakat po lakat, ako bi oni, čak, ušli u gušterovu rupu, bez obzira na upozorenje Vjerovjesnika, s.a.v.s., i mi bi ih slijedili. Jedna grupa među nama zagovara svećeništvo (pontifikat) i vjersku državu, dok druga zagovara sekularizam i odvojenost vjere i države: daj caru carevo a Bogu Božije. Okupile su nas brige oko mezheba koji ne daju pravo ummetu da bude u nikakvoj vlasti niti državi, neki među njima ne daju pravo islamu na svoj građanski karakter i učešće u političko vođstvo države i uređenje društva. To su bila vrata dekadencije na koja su muslimani ušli, zamišljajući probleme kako bi došli do rješenja, zanemarujući islamsku umjerenost i ne mareći za ravnotežu koju je ona dala na ovom polju!

* * *

To je islamska umjerenost kao generalno svojstvo koja je bila ugao pogleda svih odlika naše arapsko-islamske civilizacije u svome procvatu i darivanju. Ona je bila narav koja je utisnuta u djelove ove civilizacije u vrijeme kada je bila svetionik cijelog svijeta. Bila je duh koji kola u svim komponentama i konstantama koje predstavljaju identitet i nukleus ove civilizacije.

Istinu je rekao Uzvišeni Allah kada kaže:
“I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok“ .
Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada kaže: „Umjernost i pravda su vas učinili pravednom zajednicom“ .

To je arapsko-islamski ummet koji se odlikuje civilizacijskim identitetom. Da bi se probudio i savremeno preporodio mora se zasnovati na civilizacijskom projektu u kojem je utsnut njen prepoznatljivi identitet. Ne samo zbog prostog razlikovanja među civilizacijama kojg su baštinili protagonisti moderne budnosti i renesanse, već zbog neophodnosti, znajući da se zrno ne može razviti u nepogodnoj klimi, kao i dokazanih devijacija na putu slijeđenja primjera zapadne civilizacije čije se dileme svaki dan sve više naziru.

Prepoznatljivost naše originalnosti uz ovaj civilizacijski identitet zahtijeva da se njime, također, prepozna i naša sadašnjost, ako želimo da naša budnost i renesansa budu činioci oslobađanja od okova – okova slijeđenja tlačitelja našeg ummeta koji su mu postavljali izazove u prošlosti kao i u sadašnjosti, te ako hoćemo da se naša civilizacija i ummet vrate i daju ponovo doprinos duhovnosti.

Doista, naša islamska civilizacija, a naročito islamski ummet, je tijekom perioda civilizacijskog procvataw u vrijeme kada je svoju civilizaciju obojio islamskim identitetom, islamizirao civilizacijske pronalaske na raznim poljima.
Islamizacija budnosti, renesanse i civilizacijskog projekta ne znači zamisao o podudaranju civilizacije i vjere. Jer civilizacija je građanski i ljudski izum, a njeno islamstvo znači prepoznatljivost po dominaciji islamskih standarda na raznim poljima stvaralaštva. Ona je rezultat suodnosa vjerske dogme sa stvarnošću preko, i uz posredovanje, humanog stvaralaštva. Islamska stvaralaštvo i umjetnost nisu oličeni u islamskoj vjeri, nego u kreativnosti čovjeka muslimana kada je pravi musliman. Takvo je stanje na raznim poljima civilizacijskih pronalazaka. Ona je, ukratko rečeno, ljudski proizvod koji se bazira na Božanskom davanju – vjeri – vođena svojim principima u koje su utisnuti Božanski tragovi i nijanse.

Uzvišeni Allah se zarekao da će čuvati vjeru: „Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!“ , U civilizacijskom stvaralaštvu i civilizacijskoj renesansi oko koje je riječ, potrebna budnost i uzorita renesansa je će biti islamska u onolikoj mjeri koliko ju inspiriše arapsko-islamski identitet i civilizacijsko, građansko stvaralaštvo vođeno muslimanima ovog doba u kojem živimo…

Dr. Muhammed Imara

S arapskog preveo,

Džemo ef. Redžematović

No Comments

    Leave a reply