Treća ramazanska hutba – 1431/2010

Ramazan 2010

Ramazan 2010

إِن يَنصُرْكُمُ اللّهُ فَلاَ غَالِبَ لَكُمْ وَإِن يَخْذُلْكُمْ فَمَن ذَا الَّذِي يَنصُرُكُم مِّن بَعْدِهِ وَعَلَى اللّهِ فَلْيَتَوَكِّلِ الْمُؤْمِنُونَ

Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici! (Alu ‘Imran, 160)

Uvažena braćo u vjeri,

Mubarek ramazan nije mjesec letargije, tišine i mirovanja u hladu posta. On je takođe i mjesec truda, mjesec kretanja, a u kretnji je bereket, kako rekoše mudri. Upoznajući se sa historijom islama, nemoguće je ne primijetiti da su muslimani brojne važne događaje, prekretnice, uspjehe, nizali upravo u mjesecu ramazanu. Nisu sjedjeli kući, mirujući i čekajući iftar. Ramazan je zlatnim generacijama bio podsticaj budnosti, aktivnosti, truda. Kruna svih ramazanskih uspjeha, na polju svakodnevnog života, jeste trijumf muslimana u bici na Bedru. Bitka se desila na dan džume, 17 ramazana, druge godine po hidžri. I ako je ovaj događaj iza nas, njegove svijetle poruke moraju ostati ispred nas, kako bi nam bile podsjetnik da svako od nas treba imati svoj Bedr.

Pitamo sebe: „Šta je to moj Bedr“?

Bedr na individualnom nivou, draga braćo, jeste ostvarivanje pobjede nad onim što nam je najveći neprijatelj u životu. Ako iskreno analiziramo naše stvarno stanje, svako sam za sebe, jasan zaključak mora glasiti: Naše slabosti su naši najsnažniji neprijatelji! Najveći neprijatelj je naša slabost, naša nemarnost (gaflet), naša popustljivost, naše odlaganje pokajanja i naše uporno vraćanje istim grijesima. Kako kaže ebul-ferdž ibnul-Dževzi, rahimehullah:

أسفاً لعبد كلما كثرت أوزاره قلّ استغفاره
“Za žaljenje je Allahov rob koji- što više griješi, manje se kaje”.

Naša pobjeda je u tome da suprotno postupamo- što manje griješimo, više se kajemo. Jer, kajanje sprječava ustrajavanje u grijehu.

Naš vlastiti bedr je pobjeda sopstvenih slabosti. Ako trijumfujemo nad svojim nefsom, trijumf nad spoljašnjim neprijateljima je upola lakši.

Realno stanje na bedranskom bojištu je išlo u prilog mekkanskih mušrika. Bili su brojniji, nadmoćniji u oružju, muslimana mnogo manje. Ali, muslimani su na vrijeme trijumfovali nad svojim slabostima, odrekli se grijeha, dali obećanje vjernosti Allahu i Poslaniku, s.a.v.s., i odlučili da im život bude vjera i vjera život. Zato se i desilo ono što je najavio plemeniti ajet sa početka hutbe. „Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti…” Da bi nas Allah pomogao, moramo pomoći sebi pobjedom nad zlom svoje duše. Dalje kaže ajet: “…a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći?” Kako su se Allahu predani vjernici u dovi obraćali svom Stvoritelju:
“Allahu moj, šta je izgubio onaj ko je tebe našao, i šta je našao onaj ko je Tebe izgubio?!”.

Onaj ko je Allaha spoznao, nije na gubitku, jer se ne mora odreći ni jednog dobra, ničega što je vrijedno i korisno! A opet, šta je to toliko vrijedno da nas odvuče sa puta pokornosti Allahu Svemogućem. Sva dunjalučka bogatstva i riznice, podložna su jednom od dvoje: Ili nestane blaga, ili nestane nas, pa nam blago ne koristi. A ako imaš Allaha uz sebe, imaš Njega kao oslonac, tvoj Bedr je garantovan.

Bacimo pogled na bedransko bojište, da vidimo kako su prošli mnogobošci koji su se oslonili na Iblisa i sopstvene resurse, misleći da im Allahova pomoć nije potrebna. Ibn Kesir u svom Tefsiru pominje riječi Abdullah ibn Abbasa, r.a., koji je rekao: “Na dan Bedra, Iblis je išao sa svojim sljedbenicima i svojom mušričkom vojskom, pa je ulio u srca mnogobožaca – niko vas ne može pobijediti dok sam vam ja zaštitnik. Kada su se susrele (vojske) šejtan je ugledao meleke koji kao podrška dolaze okrenuo se i pobjegao govoreći: – Uistinu ja vidim ono što vi ne vidite!”

Kad pobijedimo zlo sopstvene duše, naša dobrota je ono što osvaja srca i duše, otvara kapije i mijenja prilike. Muslimanima je danas, više nego ikad potrebno da – kako je to bilo vjekovima – nastave biti prepoznavani po dobroti.

Bitka na Bedru nas, braćo u vjeri uči, da i kad trijumfuju, kruna muslimana i dalje ostaje dobrota i pravednost. Svima, u ovom mubarek mjesecu, u ovom mubarek danu, prenesimo poruku ovog mubarek džumanskog trenutka: Lični opis muslimana je dobrota, pa i onda kada ima priliku da nesmetano upotrijebi silu.

To čitamo iz oporuke Poslanika, s.a.v.s., koju su u praksu provodili njegovi vjerni ashabi. Kada su se muslimani vratili sa Bedra, mnogobošce zarobljenike je Poslanik, s.a.v.s., podijelio svojim ashabima, rekavši im: “Oporučujem vam da dobro postupate prema zarobljenicima.” Ebu Aziz ibn Umejr, brat ashaba Mus’ab bin ‘Umejra je bio među zarobljenicima. On priča: “Bio sam dat grupi ensarija kada su krenuli sa Bedra. Kada bi postavili hranu za ručak ili večeru, meni bi dali hljeb, a oni bi jeli samo hurme, zbog oporuke Poslanika, s.a.v.s., da sa nama dobro postupaju. Nema čovjeka od njih, kome bi u ruke pao komad hleba, a da ga nije meni dao. Ja bih se zastidio i vratio im hleb, a oni bi ga meni vraćali i ne bi htjeli da ga više dotaknu.”

Takav je islam, vjera koja nas je naučila da kad pobijedimo sopstvene slabosti, zlo vlastitih duša, u prsima imamo dovoljno prostora da zavolimo, oprostimo, počastimo, podijelimo dobro i živimo vjerničkim ponosom u dunjalučkoj skromnosti.

Ajet sa početka hutbe završava riječima: „I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!”

Allah je, zaista, naš najčvršći oslonac i najsnažnija podrška. Uspijmo u svom Bedru, jer je život borba, i pobjeda nad sobom otvara nam vrata svekolike dobrote i Allahove milosti!

Molimo Allaha Uzvišenog da nas pomogne i osnaži, da nam da blagosti i dobrote, čistote i unutarnje dobrote, te da nas milošću svojom u Džennet od grijeha oproštene uvede!

Amin!

Prof. Enis ef. Burdžović

Tags:

No Comments

    Leave a reply