Ljudska prava u islamu

Ljudska prava u islamu

Ljudska prava u islamu

Povodom 40 godina od izglašavanja povelje o ljudskim pravima Ujedinjene Nacije i cio svijet su tijekom protekle sedmice obilježile dan ljudskih prava.  Muslimani su pretece poštivanja ljudskih prava, Mi muslimani prvi praznikujemo i brinemo o ljudskim pravima. Islam je prije 14 vjekova obznanio da covjek posjeduje svoja prava. Dakle, puno vremena prije nego što su Ujedinjene Nacije i druge organizacije i revolucije sastavile povelju o ljudskim pravima.

Islam pruža prava i obaveze

Prije islama ljudi nisu znali da posjeduju svoja prava, vec su znali samo za obaveze, pa je islam došao i odredio prava koja se moraju cuvati i obaveze koje se moraju izvršavati. Tako da svaka obaveza ima pravo i svako pravo ima obavezu. Zbog toga su dužnosti u islamu bazirane na dvije osnove: obaveze i prava, a to u stvari se ne podudara sa današnjom zapadnjackom filozofijom. Zapad uporno apelira na prava, a ne interesira se puno na obaveze. Kod njih se poziva na pravo ljudi, djece, žene, radnika, jurisprudencije, kao da covjek mora sva prava dobiti, a dužnosti su marginizirane.

Kada ispuniš obaveze sacuvao si prava

U islamskom zakonu, (šerijatu), covjek je više obveznik, odgovorno i zahtjevno stvorenje, nego što je bice koje traži i ište. Dakle, u islamu se od covjeka više traži, nego što on traži. Dok na Zapadu covjek stalno pita šta mu pripada, ali u islamu covjek pita šta treba uraditi ili nekom nešto pružiti. Prava se uistinu cuvaju tek onda kada se izvrše obaveze, jer pravo svakog covjeka je obaveza prema drugom. Pravo djeteta u materijalnom, moralnom i lijepom odgoju je obaveza roditelja, a pravo roditelja u dobrocinstvu, pomaganju i brizi u starosti, ili nemoci je obaveza djece. Pravo siromaha u zbrinjavanju je obaveza bogatog.
U tom smislu Allah, dž.š., veli:”I oni u cijim imecima bude odreden dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi” Pravo podcinjenog u pravdi i pružanju podjednakih prava je obaveza vladara, itd. Ova prava se poštuju onda kada se izvrše obaveze.
Ovo je filozofija islama koji spaja obaveze i prava. Šta više, islam potvrduje i bazira se na ispunjavanju obaveza jer se prava drugih gaze ako se obaveze ne poštuju. Davanje prava onima koji ih zaslužuju bez prethodnog zahtijevanja.
Dolaskom islama šerijat je odredio prava ljudi. Svaki covjek ima svoja prava. Ovo se desilo bez kojekakve revolucije koja bi zahtijevala pružanje prava i bez protesta u kojima bi se defiliralo tražeci prava siromaha u imecima bogataša, ili tražeci prava slabih u odnosu na jake ili prava žene kod muškarca, ili podcinjenog kod vladara. Nije bilo revolucije, niti protesta, vec je Gospodar ljudi, Bog ljudi, Vladar ljudi, odredio njima ta prava. On ih je od prvog dana odredio. Prvi ajeti koji su objavljeni su vodili brigu o covjeku i uzvisile njegov status: “Citaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara covjeka od ugruška! Citaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poucava peru, koji covjeka poucava onome što ne zna” od ovih prvih redova u Allahovoj Knjizi covjekov status je porastao. Covjek u islamu ima veoma visok dignitet, što predstavlja jedan od osnova odredivanja ljudskih prava.

Ljudska prava u islamu su bazirana na dvije osnove:
1) Monoteizam. Prva osnova je monoteizam, ili vjerovanje u Jednog i Jedinog Boga. Recenica La ilahe illallah, je lozinka novog Svijeta, novog rodendana insana i njegove liberizacije od neznaboštva, ili ropstva, a posebno idolatrije. U islamu ne postoji kult licnosti, niti obožavanje covjeka, odnosno proglašavanja covjeka Bogom. Kako uopšte možeš proglasiti Bogom onoga koji je slican tebi i koji je isto kao i ti stvoren od zemlje i u nju se ponovo vraca?! “Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vracamo i iz nje cemo vas po drugi put izvesti”. (Taha: 55) Kako možeš proglasiti Bogom insana slicnog tebi i kako ga možeš obožavati? Radi se o globalnom bratstvu: svi su ljudi braca, sinovi jednog oca, robovi Jednog Gospodara. Ovo je upravo obznanio Vjerovjesnik, a.s., skupini koja ga je cula i vidjela, i navlaceci na sebe ihrame radi Allaha na svetom mjestu u vrijeme oprosnog hadža. Vjerovjesnik, a.s., je objavio prvu povelju o ljudskim pravima kada je dozivao u svetom mjesecu i zemlji: “O ljudi, doista je vaša krv, imetak i cast sveti kao što je svet ovaj dan u ovom mjesecu u ovom gradu.” Nikom nije dopušteno da drugom prolijeva krv, uništava život, otima imetak i narušava cast. “O ljudi, ta, zaista, vaš Gospodar je Jedan, vaš otac je jedan. Nikakve prednosti nema Arap nad ne Arapom, niti ne Arap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti.” “O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Al-Hudžurat: 13)

Prije nego što se Vjerovjesnik, a.s., preselio na bolji Svijet, on je na oprosnom hadžu ispred velike mase ljudi objavio da je Gospodar Jedan, da je otac jedan, i da su krv, cast i imetak zašticeni, i da nije dozvoljeno napadanje, kao i to da su ljudi jednaki kao zubi cešlja. Ljudska prava su zasnovana na maksimi da su ljudi robovi Jednog Gospodara. Dakle, monoteizam je glavna osnova za odredivanje prava ljudi i nema lufta za kojekakvog faraona koji bi rekao: Ja sam vaš najveci bog. Niti ima prostora Nemrudu da kaže: ja oživljavam i usmrcujem. Ili pak, da bespravno ubije covjeka pod izgovorom da on daje smrt, ili da osudi covjeka na smrt vješanjem, a zatim da mu oprosti i kaže: evo, podario sam ti život. Nema mjesta Faraonu, ni Nemrudu, vec je to mjesto ustupljeno onima koji se poklanjaju i nicice padaju Gospodaru, vjerujuci samo u Njega i u svakom vremenu govoreci: nema drugog boga, osim Allaha. Božanstvo pripada samo Allahu. Ova cinjenica je pocetak slobode insana od vjekovne nepravde i tlacenja. Poslanik, a.s., bi ovim rijecima završavao pisma koja je slao Kisri, Nežašiji, Makuksu i drugim kršcanskim kraljevima: “Reci: “O sljedbenici Knjige, dodite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajednicke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!” (Alu Imran: 64)  Ne postoji neko ko bi bio gospodar nekom, ili rob nekom u smislu poznate totalne gradanske lojalnosti. Istinito robovanje pripada samo Jedinom Allahu. Ovo je monoteizam kojeg je islam donio.

2) Poštivanje ljudskog digniteta. Druga osnova ljudskih prava jeste poštivanje covjekovog digniteta. Sa aspekta humanosti i covjecnosti insana, Islam je covjeka pocastio sljedecim odlikama: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (Al-Isra\’: 70).• Allah ga je postavio namjesnikom na Zemlji, a to je stepen kojeg su meleki zaželjeli i zbog interesiranja za njega su svoje vratove podigli, pa im je Gospodar rekao: “A kada Gospodar tvoj rece melekima: “Ja ce na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar ce Ti namjesnik biti onaj koji ce na njoj nered ciniti i krv prolijevati? A mi Tebe velicamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On rec: “Ja znam ono što vi ne znate.” I pouci On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoci melekima i rece: “Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!” “Hvaljen neka si” – rekoše oni – “mi znamo samo ono cemu si nas Ti poucio; Ti si Sveznajuci i Mudri.” “O Ademe”, – rece On – “kaži im ti nazive njihove!” I kad im on kaza nazive njihove, Allah rec: “Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno cinite i ono što krijete!” A kada rekosmo melekima: “Poklonite se Ademu!” – oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik”. (Al-Bekare: 30-34)•
Potom je Allah dodao covjeku još dublju, vecu i uzvišeniju stvar, a ona je odlikovanje covjeka duhovnim segmentom koji ga je ucinio posebnim i diferentnim stvorenjem od drugih. Covjek nije glinena futrola ili omot. Niti je on struktura od kostiju, krvi, mesa, živaca, celija i organa. Sa ovim covjek samo dijeli sudbinu sa životinjama. Covjek je ona skrivena tajna u školjki na koju ukazuju rijeci Allaha, dž.š.: (Hidžr: 29), (Sad: 72) Usahnutost duše je ucinilo covjeka insanom i zaslužnim stvorenjem do te mjere da mu meleki ucine sedždu. To je ucinila duhovna komponenta u njemu.

Čovjek je kod zapadnjaka životinja. Covjek zbog duše nije životinja, kao što vele zapadnjaci ranije. Grci su ranije definirali covjeka da je životinja koja govori. Odnosno, onaj koji razmišlja. Suvremeni sociolozi za covjeka vele da je sociološka, društvena životinja. Marksisti za covjeka kažu da je produktivna životinja. Dok zagovaraci evolucije kažu da je covjek životinja kojoj je evolucija svojstvena. Bilo kako bilo, kod zapadnjaka je covjek životinja, mada sa odredenim karakteristikama. Covjek je sebi svojstveno bice, a nije životinja, niti bog. U islamu covjek nije životinja, niti je bog. Postoje oni koji su covjeka proglasili bogom, a postoje i oni koji su ga spustili na najniži životinjski nivo. Covjek nije životinja, iako ima neke zajednicke osobine sa životinjama isto kao što one imaju zajednicke osobine sa biljkama. Ali mi ne možemo definirati životinju kao evoluiranu biljku. Ne! Jer životinja nije isto što i biljka, niti je covjek životinja, niti su biljke mrtve materije. Usprkos tome što sve one imaju nekih zajednickih atributa, ali se jedna od drugih razlikuje. Covjek je zasebno bice. U odlike covjeka spada i to što mu je sve na nebesima i na Zemlji podcinjeno. Allah je sve podlegnuo covjekovoj mašti. On mu je podcinio sve što postoji na gornjem i donjem Svijetu: Sunce, Mjesec, mora, rijeke, brda, drvece, itd. Sve navedene tvorevine su u službi covjeka i stoje mu na usluzi.”I daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno krecu, i daje vam da se koristite noci i danom; i daje vam svega onoga što od Njega ištete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – Covjek je, u istinu, nepravedan i nezahvalan.” (Ibrahim: 33-34)

Podcinjavanje svemira covjeku nam pruža dva uvida: Prvi: Kozmicka energija je u službi covjeka. On u svoju korist može staviti suncevu, zemljišnu, morsku, mineralnu, vazdušnu, solarnu energiju, itd. Drugi: Podcinjeni svemir nije dopušteno obožavati od strane covjeka kao što su to uradili neki primitivni i suvremeni narodi, obožavajuci tom prilikom snagu prirode koja mu je podjarmljena. Time su preobrazili cinjenice, pa je covjek koji se služi postao sluga, a onaj koji se slijedi postao je pratilac, a gazda se pretvorio u roba. Dakle, onaj kome su ove stvari podvrgnute, sam ih je poceo obožavati. Covjek, po islamskom mišljenju, zaslužuje prava i adekvatan status, odnosno pocast na koju se mora paziti i respektirati. Tako da nikome nije dopušteno, bez obzira o kome se radi, da pravi ruglo sa covjekom, ili da ga u krajnjoj instanci obožava.
Ljudska prava u embrionalnom periodu. Islam ima funkciju poštovati i pocastiti covjeka sa aspekta njegove ljudskosti i to od njegova rodenja, pa sve do smrti. Cak i prije rodenja, covjek posjeduje prava koja se moraju poštivati. Dakle, dok je on još embrio u utrobi majke. S ovog aspekta je islam zabranio atak na plod. Majka koja ga nosi nema pravo na abortus i slicne radnje koje zapadnjaci i njihovi daci u našim podrucjima, dopuštaju. Islam nikako ne dopušta ocu da ubije svojeg sina, ili kcerku zbog neimaštine ili bojazni od siromaštva, kao što su cinili Arapi u pred islamskom periodu, a što je bilo narocit slucaj sa ženskom celjadi. Oni su žensku djecu živu zakopavali u zemlju, a ružno su presudivali. “I kada živa sahranjena djevojcica bude upitana zbog kakve krivice je umorena.” (Tekvir: 8-9)

Niti islam dozvoljava majci da pobaci svoje dijete, pa iako je to dijete vanbracno. Poznata žena gamidijka je došla Poslaniku, a.s., i od njega tražila da je nakon što je pocinila grijeh, kaznom za blud ocisti. Govorila je: “O Božji Poslanice, ocisti me. Izvrši Allahovu kaznu na mene, jer sam u zinaluku ostala u drugom stanju.” Ali Poslanik, a.s., nije htio da izvrši kaznu rekavši joj: “Idi, sve dok se ne porodiš.” Znaci, ako te imamo pravo kazniti za blud, nemamo pravo kazniti ono što ti je u stomaku. Jer šta je krivica toga stvorenja? Ono je stvorenje cestito. Nije se porodilo, niti nikakav grijeh pocinilo, niti nosi tud teret. A kada se porodila došla je sa novorodencetom, i Poslanik, a.s., joj je rekao: “Idi i doji ga sve dok ne ojaca.” To je islam. On pazi na covjeka još dok je covjek embrio u utrobi majke. Kao što ga pazi i nakon smrti, jer se on mora ogasuliti, poviti u cefine i klanjati mu se dženaza, a zatim pokopati i izvršiti njegove oporuke i otplatiti dugovi, prije distribuiranja njegove zaostavštine. Islam je zabranio spaljivanje tijela (kremaciju), kao što je zabranio lomljenje kostiju preminulih. Naredio je spominjanje mrtvih samo u dobrom kontekstu, jer su oni vec dobili što su zaradili.

Briga o covjeku, obzirom da je on ljudsko bice. Islam brine o covjeku s aspekta njegovog ljudskog porijekla, ne pripadnosti podrucju ili boji kože, e je vrijednost covjeka u njegovoj unutrašnjosti, a ne u boji kože i lica. Islam brine o covjeku bez obzira koji jezikom govori: “I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju;” (Rum:22). Islam brine o covjeku bez obzira kojom društvenom sloju pripada; bogatašima , siromasima, obicnim ili akademskim gradanima. U islamu cek nema uopšte slojeva, kao što je davno bilo u Evropi u kojoj je postojalo uglednih plemica (baruna), vitezova, religijskih ljudi, itd., koji imaju odredena prava koja se ne mijenjaju. Ludi ovakvog tipa su bili u Perziji ranije karakteristicne. Ljudi su jednaki obzirom na opštu pripadnosti humanoj rasi. Cak i razlicitost u vjerovanju ne utice na opšte poštivanje covjeka. Od Sehla Ibn Hunejfa i Kajsa ibn Sa'da prenosi nam Buharija da je prošla dženaza pokraj Poslanika, a.s., pa joj je on ustao. Receno mu je da je to dženaza Jevrejina, a ne muslimana, pa je on odgovorio: “Zar nije i to covjek (duša).? Rekoše da jeste, a on im na to rece: “Svaka duša ima poštivanje i status u islamu.” Polazeci odavde, islam je pazio na cast živog i mrtvog insana. Pažnja prema živom covjeku se ogledala u cuvanju njegove krvi, imetka, i casti. Nije dozvoljeno da se u njegovom prisustvu ponizi i da se u njegovom odsustvu ogovara. A pažnja prema mrtvom covjeku se ogleda u rijecima: “Ne spominjite vaše mrtve, osim po dobru.” Ne grdite mrtve, jer su oni dobili što su zaslužili.

Ljudska prava u islamu su u okviru dužnosti i nužnosti. Islam je došao da sacuva sva ljudska prava: materijalna, duhovna, vjerska, dunjalucka, mentalna i tjelesna. Ova prava islam smatra šest nužnosti koje šerijat mora cuvati. Te nužnosti su sljedece: vjera, duša, razum, potomstvo, imetak i cast. Ono što Zapad smatra pravima, islam smatra dužnostima i obavezama, a to je cvršce i sigurnije, jer prava covjeka se mogu oduzeti, dok obaveze i dužnosti su od covjekovog Gospodara, pa ih covjek mora paziti i izvršavati, takoder se ne usuduje poigravati sa njima. Ako je obrazovanje pravo covjeka na zapadu, ono je obaveza muslimanu kojeg islam uci da je traganje za naukom obaveza svakom muslimanu i muslimanki. Ako je propitivanje i disidenta pravo covjeka na Zapadu, ono je obaveza u islamu, jer spada pod diskurs naredivanja dobra i odvracanje od zla, preporucivanja istine, kao što ulazi takoder, u diskurs savjetovanja kojeg je Poslanik, a.s., ucinio cjelokupnom vjerom za vode muslimana i njihove podcinjene. Ako je izvršavanje kazne ljudsko pravo na Zapadu, onda je ono obaveza muslimanu i muslimanskom društvu. Ako ljudi vide silnika pa ga ne sprijece u zlu i nasilju, Allah ce im poslati kaznu od Njega. Ako je emigracija iz nesigurnog u sigurno mjesto pravo covjeka na Zapadu, onda je ona obaveza muslimanu koji je u stanju to uciniti. Poslušaj Allahove rijeci: “Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki ce upitati: “Šta je bilo s vama?” – “Bili smo potlaceni na Zemlji” – odgovorice. – “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – reci ce meleki, i zato ce njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemocnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah ce, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.” (Nisa: 97-99)

Islam obavezuje muslimanu da cuva svoja prava i da ne dopusti svoje ponižavanje i oskvrnjivanje casti, kao i casti njegove porodice. Takoder, se musliman ne smije predati silniku, osim u slucaju nemoci i slabosti, jer Allah ne opterecuje nikog preko svojih mogucnosti. U hadisu se veli: “Musliman ne treba sebe poniziti. Rekoše: O Božji Poslanice, a kako to biva? On rece: To biva, onda kada musliman sebe izlaže iskušenjima koje ne može savladati (podnijeti).” Ovim je islam uzdigao ljudska prava i zadužio individuu i društvo da ih paze i cuvaju, kao što je zadužio ummet da se mobilizira u odbrani slabih cija se prava gaze, pa cak to dovelo do objave rata i ubijanja. Allah, dž.š., kaže: “A zašto se vi ne biste borili na Allahovu putu za potlacene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovog grada, ciji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko ce nam pomoci!” (Nisa: 75)

Izmedu teorije i prakse. Islam je došao sa teorijom prava, a muslimani su je perfektuirali u praksi. Dakle, islam se nije zadržao na pukoj filozofiji, ili teorijskim idejama i ružicastim snovima, kao što je slucaj sa Platonovom “Državom”, ili Farabijevom “Gradu”. U džamiji nalazimo sveobuhvatnu jednakost i homogenost. Takoder, to nalazimo i na hadžu. Svojim propisima islam je izglacao sve razlike po kojima se ljudi razlikuju. Pravedni vladari nakon Poslanika, a.s., (Hulefaur-rašidin), nisu pravili razliku medu ljudima, jer im je Poslanik, a.s., postavio pravilo koje se ogleda u njegovoj izreci: “Tako mi Allaha, ako bi Fatima, kci Muhammedova ukrala nešto, ja bih joj odsjekao ruku.”Omer i voda Gasanida, Omer ibn Al-Hattab je poistovjetio jednog vodu sa obicnim covjekom. To se dogodilo kada je jedan Arap isprljao odjecu gasanidskom vodi Džebletu ibn Al-Ahjan koji je tavafio oko Ka'be. On je bio svježi musliman, pa je ostalo u njemu traga džahilijetske oholosti, te je ošamario doticnog Arapa. On je nakon toga otišao kod Halife Omera, r.a., i požalio mu se na vodu Gasanida. Omer vodi rece: “Šamar za šamar, ili oprost i pomirenje?! Voda rece: O zapovjednice pravovjernih, zar ceš me poistovjetiti sa onim koji je obican covjek, a ja sam kralj?! On mu odgovori: Doista je to islam ucinio. Ili ce te osramotiti isto kao što si ti njega, ili ceš ga necim umoliti. On rece: Pokušat cu da ga umolim. Ali on je u sebi smislio nešto drugo, pa je, odrekavši se islama, u noci pobjegao u drugi grad. Neka nas Allah toga sacuva! On je više želio ostati u svojem nevjerstvu i posrtaju u gramzivosti, nego u pružanju prava onima koji ih zaslužuju. Ali Omer, r.a., nije za njega puno mario. Neki ljudi kažu da je bilo korisnije da je Omer, r.a., popustio u toj situaciji, kako bi pridobio ovog vodu. Medutim, to nije ispravno. Bolje je izgubiti jednog covjeka, nego izgubiti princip. Taj covjek ce otici u pakao, ali ce Allah u mjesto njega dati na hiljade drugih ljudi u islamu. Princip jednakosti i traženja prava i nadoknade, ako je nekome ucinjena nepravda, je veci od bilo kojeg vode koji je postao regent (murted), ili ateista.

Porobljavanje ljudi. Svi znamo pricu u vezi Omera, r.a., i Amra ibn Al-Asa i njegovog sina koji je bespravno udario Kopta iz Egipta. Nakon toga je on iz Egipta sa ocem došao u Medinu. Koliko je samo muka vidio Kopt dok je tamo stigao, samo da bi se potužio Omeru na Amra i njegovog sina. Omer, r.a., je pozvao Amra i njegovog sina i rekao tom covjeku: “Udri sina plemenitih!” Razlog tome je bio što je sin Amra udarajuci Kopta govorio: “Ja sam sin plemenitih.” Zatim mu je Omer, r.a., rekao: “Udri Amra, jer te je njegov sin udario zato što se na vlast svog oca oslonio..” On mu rece: “O zapovjednice pravovjernih, ja cu udariti samo onoga koji je mene udario. Zatim se Omer okrenuo Amru i rekao mu historijsku recenicu koja se ucila i zauvijek naucila. Ona glasi: “O Amre, kada ste to porobili ljude, a majka ih je slobodne rodila.” Omerova rijec koju je spontano rekao je postala uvod kojim se danas zapocinju rezolucije i povelje o ljudskim pravima, a glasi: “Ljudi se slobodni radaju.”U ovom nalazimo veliko naravucenije, a to je pitanje uzrocnika dolaska Kopta iz tih daljina jašuci kamilu ili neku drugu jahalicu u daleki grad Medinu. On i njegovi sunarodnjaci i hiljade drugih ljudi u Egiptu su u doba kršcana, odnosno Rimljana, trpjeli genocide i kulturocide. To doba je u historiji poznato pod imenom “Epoha nevinih žrtava.” Ali niko nije smio podici glavu. Dakle, pitanje se postavlja, šta je pokrenulo ovog covjeka da prede toliku daljinu i dode kod Omera? Ništa drugo ga nije stimuliralo na dolazak, osim uvjerenja da je “nova” vjera pristigla kako bi uspostavila Božja pravda medu ljude i izbrisala sve razlike medu njima. Ovo uvjerenje mu je olakšalo muke putovanja i daljina, te se nije na njih osvrtao, niti se obazirao na odvojenost od porodice i zavicaja. Došao je i uzeo svoje pravo, ono pravo koje je islam donio. Takvo pravo je presedan u ljudskom kukavicluku.

Zapadna civilizacija i ljudska prava. Zapadna civilizacija danas afirmira ljudska prava i ona u stvarnosti njeguje ljudska prava u svojoj domovini. Covjek se tamo itekako poštuje. On ima svoje dostojanstvo i svaki covjek zna svoja prava koja mu nudi ustavna, zakonodavna i izvršna vlast. Unutar njihove države sva se prava poštuju, ne racunajuci rasne razlike i diskriminacije kolorita. Ali oni izlaskom iz svojeg distrikta ne poštuju nicija prava, niti ih drugome nude. U proteklih 40 godina od išcitavanja povelje o ljudskim pravima, koliko je samo prava zgaženo i koliko je krvi proliveno? Koliko je imetaka opljackano i koliko je bilo egzodusa stanovništva, posebno iz naših muslimanskih podrucja. Cijeli narod je deportiran ili je nasilno uzrokovana emigracija iz svoje zemlje Palestine. Islamski narodi su emigrirali sa svojih ognjišta. Na milione i desetine miliona muslimana izbjeglo diljem svijeta. Oni su otišli iz Burme, Eritreje, Somalije, i raznih podrucja u kojima vladaju tirani i despoti.

Pod okriljem Zapada. Zar zapadnjaci ne stoje iza skorih napada na Libanon od strane Izraela? Zar ne stoje iza destrukcije porobljene i otete države sa djecom s kamenjem u rukama. Sa tom neporocnom i nevinom djecom. Zar ne stoje oni iza svake nepravde? Naša muslimanska krv je postala najjeftinija na Zemlji, a naša zemlja je postala plijen za svakog pohlepnika.
Gdje su naša prava? U doba ljudskih prava covjek je taj koji se ne poštuje. Medunarodna organizacija za pomirenje je izjavila da je trecina svijeta pod diktatorskom vlašcu koja im ne pruža osnovna prava. To je najveca problematika. Ljudi su pod vlašcu koju ne žele. Ljudi se ne mogu oduprijeti vlasti koju nisu izabrali. To je svjetski problem koji uništava ljudska prava. Koliko je nevinih ljudi u zatvorima? Koliko ima ljudi kojima se bicevima sjece koža? Koliko ljudi pati od novih faraona u vremenu u kojem se slavi dan ljudskih prava? Koliko mi muslimani trpimo realnost tih zuluma? I ne možemo steci svoja prava, osim ako ih ne otrgnemo od tih divljaka i uzurpatora. Niko ne može ostvariti svoje pravo, osim borbom i džihadom, jer što je na silu uzeto, silom se i vraca, a klin se klinom izbija. U doba ljudskih prava mi muslimani jadikujemo za svojim domovima, ognjištima i bracom. Placemo za našom bracom u svim mjestima koji traže svoja prava, ali ne nalazimo pomagaca. Ako bi kojim slucajem nekom zapadnjaku falio nokat, ili bi bio kidnapiran, ili opljackan, cio bi svijet ustao i ne bi sjeo, ali milioni naših Arapa i muslimana pate i niko se za njima ne okrece. Zar je to svijet ljudskih prava? Ljudi, gdje su ljudska prava u vremenu kada jaki jede slabog, kada jaca zvijer ždere slabiju i kada riba ribi grize rep? Nema izlaza, osim ako svako uzme svoje pravo rukom. Zato ojacajmo sebe, spremimo se i nastojimo da mi muslimani budemo uvertira cuvanja i njegovanja ljudskih prava. Koliko li se smo muslimanskih prava ne poštuje od strane muslimana u muslimanskim državama?! Nije nam dopušteno koriti Zapad za nepoštivanje ljudskih prava, kada mi u našim državama ne poštujemo ta prava. Naši sugradani ih narušavaju, jer svako od njih govori daj meni moja prava, i ne voli nikad kazati kome trebam ja dati necije pravo. Ovo je pošast i katastrofa. Nama nam spasa, osim u povratku u islam i to s poštivanjem prava, izvršavanjem obaveza, onako kako ih je šerijat propisao i kako ih je Poslanik Muhammed, a.s., donio. “I Allah im je dao nagradu na ovom svijetu, a na onom svijetu dace im nagradu vecu nego su zaslužili, – a Allah voli one koji dobra djela cine.” (Alu imran: 148)Molite Allaha, odazvat ce vam se.

Youssef al-Qaradawi

Prijevod sa arapskog: Džemo Redžematović

No Comments

    Leave a reply