Iznevjeriti obećanje i oštetiti u raspravi

Još uvijek govorimo o licemjerstvu i dvoličnjacima.

Utječemo se Allahu od licemjerstva. Vjerovjesnik, s.a.v.s., se utjecao Allahu, dž.š., da ga toga sačuva, govoreći: „Allahu moj, sačuvaj me nesreće, licemjerstva i lošeg ponašanja.“[1]

Pet principa licemjerstva

Govorili smo o tri principa nifaka. Prema hadisu koji govore o licemjerstvu postoje pet principa. Govorili smo o laganju, pronevjeri emaneta, kršenju ugovora, tako da je ostalo još dva svojstva: prekršiti obećanje i oštetiti nekoga u svađi.

Obećanje se mora ispoštovati

Prekršiti obećanje je predvorje kršenja sporazuma. To je vrsta prekidanja ugovora. Kada nešto obećaš onda to moraš ispoštovati (‘obećanje je dug’). Čovjek će odgovarati za svaku izgovorenu riječ, a kamoli za dato obećanje. Takvo nešto nije u prirodi čovjeka vjernika. Arapi imaju običaj kazati: ‘Prekršiti obećanje može samo nitkov.’ (اخلاف الوعد من اخلاق الوغد)  odnosno, to je u prirodi bijednika koji je pun priče, ali ne i djelovanja. Čovjek vjernik poštuje datu riječ, zato je davno arapski pjesnik rekao:

و لا اقــــــــــــول نعما يوما و اتبعــــها بلا     و لو ذهبت بالمـــــــــــــــــــــــــال و الولـــــــد

Ta, neću reći da, da bih potom rekao ne, pa makar me koštalo imetka i djeteta.

Normalan čovjek neće protivrječiti samom sebi. Kada nešto kaže to i ostvari, bez obzira na posljedice. To su ljudi u pravom smislu te riječi.

Drugi pjesnik kaže:

اذا قلت في شيئ نعم فأتمه                   فإن نعم دين علي الحر واجب

و إلا فقل لا تسترح و ترح بها           لــئلا يقول الناس إنك كذاب

Kada nešto potvrdiš onda ga dovrši,

jer je da dug za čovjeka,

U protivnom, reci ne,

pa da odmoriš i sebe i druge,

da ljudi ne bi rekli da si lažac.[2]

Ne obećavaj ono što ne možeš ispuniti

Nemoj se opterećivati onim što ne možeš izdržati. Ako nisi čovjek od riječi i odlučnosti onda se ne petljaj gdje ti nije mjesto. Nemoj govoriti ono što ne radiš:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لِمَ تَقُولُونَ مَا لا تَفْعَلُونَ (٢)كَبُرَ مَقْتًا عِنْدَ اللَّهِ أَنْ تَقُولُوا مَا لا تَفْعَلُونَ (٣)

„O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“ (Es-Saff: 2-3)

To iz razloga što je Allah prekorio licemjere riječima:

فَأَعْقَبَهُمْ نِفَاقًا فِي قُلُوبِهِمْ إِلَى يَوْمِ يَلْقَوْنَهُ بِمَا أَخْلَفُوا اللَّهَ مَا وَعَدُوهُ وَبِمَا كَانُوا يَكْذِبُونَ (٧٧)

„I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu.“ (Et-Tevbe: 77)

Sami Iblis, l.a., će se distancirati takvih ljudi na Sudnjem danu. Kur'an jasno kaže:

وَقَالَ الشَّيْطَانُ لَمَّا قُضِيَ الأمْرُ إِنَّ اللَّهَ وَعَدَكُمْ وَعْدَ الْحَقِّ وَوَعَدْتُكُمْ فَأَخْلَفْتُكُمْ وَمَا كَانَ لِي عَلَيْكُمْ مِنْ سُلْطَانٍ إِلا أَنْ دَعَوْتُكُمْ فَاسْتَجَبْتُمْ لِي فَلا تَلُومُونِي وَلُومُوا أَنْفُسَكُمْ مَا أَنَا بِمُصْرِخِكُمْ وَمَا أَنْتُمْ بِمُصْرِخِيَّ إِنِّي كَفَرْتُ بِمَا أَشْرَكْتُمُونِي مِنْ قَبْلُ إِنَّ الظَّالِمِينَ لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ (٢٢)

„I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: “Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim.” Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja.“ (Ibrahim: 22)

Dao sam vam obećanje, ali sam ga iznevjerio – zato onaj ko iznevjerava svoja obećanja ne vodi se etikom islama, već etikom šejtana. Kada Allah nešto obeća onda to ispuni:

قَالَ هَذَا رَحْمَةٌ مِنْ رَبِّي فَإِذَا جَاءَ وَعْدُ رَبِّي جَعَلَهُ دَكَّاءَ وَكَانَ وَعْدُ رَبِّي حَقًّا (٩٨)

„Ovo je blagodat Gospodara moga!“ – reče on. „A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se, sigurno, ispuniti.“ (El-Kehf: 98)

لَكِنِ الَّذِينَ اتَّقَوْا رَبَّهُمْ لَهُمْ غُرَفٌ مِنْ فَوْقِهَا غُرَفٌ مَبْنِيَّةٌ تَجْرِي مِنْ تَحْتِهَا الأنْهَارُ وَعْدَ اللَّهِ لا يُخْلِفُ اللَّهُ الْمِيعَادَ (٢٠)

„A one koji se Gospodara svoga boje čekaju odaje, sve jedne iznad drugih sagrađene, ispred kojih će rijeke teći – obećanje je Allahovo, a Allah neće obećanje prekršiti.“ (Ez-Zumer: 20)

Međutim, šejtan obeća pa iznevjeri. Ismijava te.

يَعِدُهُمْ وَيُمَنِّيهِمْ وَمَا يَعِدُهُمُ الشَّيْطَانُ إِلا غُرُورًا (١٢٠)

„On im obećava i primamljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana.“ (En-Nisa’: 120)

Haram je iznevjeriti obećanje bez valjanog razloga

omarZato je obećanje obavezujuće, a njegovo neizvršenje bez adekvatnog razloga je haram, naročito ako je naum čovjeka da prekrši obećanje. Kada je Abdullah ibn Omer, r.a., bio na smrtničkoj postelji rekao je: „Vidite toga i toga – čovjeka iz Kurejša – jer sam mu, kao obećao svoju kćerku, a ne volim sresti Allaha Uzvišenog sa trećinom nifaka. Uzimam vas za svjedoke da sam je udao.“[3]

Ne može se kazati da mu je dao obećanje ali ga je naslutio, potom morao je saznati za mišljenje svoje kćerke jer čovjeku nije dozvoljeno da uda svoju kćerku bez njenog pristanka, ili dopuštenja, makar šutnjom, pa je kazao da ne želi da sretne Allaha sa trećim dijelom licemjerstva.

Zato je stav nekih pravnika ispravan kada su kazali da kada čovjek da obećanje onda preuzima odgovornost opskrbe, zato mora ispuniti obećanje, kako kažu malikije i kako su presudili neke kadije iz prve generacije (selefa) što se može vidjeti iz mezheba imama Buharije.[4] Kada kaže čovjek čovjeku: učini tako pa ću ja to otkupiti od tebe, daj mi to i to pa ću ga ja uzeti od tebe, ili napravi mi kuću sa takvim i takvim promjerima pa ću je ja uzeti pod kiriju. Takav način obavezuje ispunjavanje obećanja jer mu je haram da to prekrši. Jer nije pošteno da se čovjek sa svim navedenim obaveže a da potom negira što je drugom obećao.

Isti tretman ima i honorar (ar. al-dže'ale) – kada se objavi takmičenje i ponudi honorar za pobjednika. To se mora ispuniti. Osnova prilikom obećanja jeste da se mora ispuniti, osim u slučaju da postoji šerijatsko opravdanje.

Kršenje obećanja je ravno kršenju ugovora, iako je kršenje ugovora pogubnije i teže, pa je zato prijetnja za to jača. Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Na Sudnjem danu će svaki varalica imati zastavu, pa će se reći: `To je prevara tog i tog!'“[5] Dakle, svaki varalica će imati zastavu koja će ga otkriti pred svijetom. Poslanik, s.a.v.s., prenosi riječi Gospodara u hadis-i kudsiju: „Trojici ću biti parničar na Sudnjem danu, a kom Ja budem parničar pobijedit ću ga: Čovjeku koji mi je dao zavjet pa ga prekršio, čovjeku koji proda slobodnu osobu i za to uzme novac, i čovjek koji unajmi radnika pa kada mu ovaj posao završi on mu ne da nagradu.“[6]

Ostalo nam je još posljednje svojstvo licemjerstva, a ono je, kako nam pojašnjavaju sahih-hadisi, štetna rasprava – kada se svađa pređe granicu.

Kada između njega i drugog čovjeka postoji razmirica i prepirka, on se ne zaustavlja kod granice istine, već zalazi u domen laži, ne ustručava se da slaže, da potvori, da ukrasi svoje tvrdnje falsifikatima, da se pomogne lažnim zakletvama, da istinu zaogrne neistinom i obrnuto, a sve u cilju da pobijedi svoga protivnika – to je pretjeranost u raspravi. Naročito kada se radi o elokventnom i rječitom čovjeku koji ima potencijal da falsifikuje činjenice. Zato je u sahih-hadisu Poslanik, s.a.v.s., naglasio: „Ja sam čovjek, a vi se parničite kod mene i možda je neko od vas rječitiji u raspravi, a ja presudim na osnovu onoga što sam čuo. Onome kome sam presudio neko pravo njegova brata, neka ga ne uzima, jer sam mu dodijelio komad vatre.”[7]

Ima slučajeva kada sud presudi u korist čovjeka koji laže, ali takav neka ne misli da mu je to halal, jer sud daje svoju presudu na osnovu prezentiranih dokaza. I to se može podvesti kroz tretman štetne prepirke. Dakle, postoje ljudi kojima nije ništa sveto. Takvi će preko mrtvih gaziti samo da dostignu svoj cilj.

Musliman je uvijek pravičan

Islam zahtijeva da musliman bude pravičan prema svako, bilo da ga voli ili ne voli, zato se u Kur'anu kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُونُوا قَوَّامِينَ لِلَّهِ شُهَدَاءَ بِالْقِسْطِ وَلا يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَى أَلا تَعْدِلُوا اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَى وَاتَّقُوا اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ (٨)

„O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (El-Ma'ide: 8)

Budi pravedan prema bližnjem i daljnjem, prema prijatelju i neprijatelju, muslimanu i nevjerniku – prema svim ljudima. Allahova pravda je namjenjena svim Allahovim robovima.

U Kur'anu je objavljeno devet ajeta koji staju u odbranu Jevrejina koji je lažno optužen za krađu. Krađa koju su počinili munafici stavili su na pleća tog čovjeka, ali je Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio uvjeren da brani te slabašne muslimane, jer nije mogao i pretpostaviti da tako nešto muslliman može napraviti Jevrejinu.[8]

Zato je Kur'an rekao Poslaniku, s.a.v.s., sljedeće:

إِنَّا أَنْزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِتَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ بِمَا أَرَاكَ اللَّهُ وَلا تَكُنْ لِلْخَائِنِينَ خَصِيمًا (١٠٥)وَاسْتَغْفِرِ اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ كَانَ غَفُورًا رَحِيمًا (١٠٦)وَلا تُجَادِلْ عَنِ الَّذِينَ يَخْتَانُونَ أَنْفُسَهُمْ إِنَّ اللَّهَ لا يُحِبُّ مَنْ كَانَ خَوَّانًا أَثِيمًا (١٠٧)يَسْتَخْفُونَ مِنَ النَّاسِ وَلا يَسْتَخْفُونَ مِنَ اللَّهِ وَهُوَ مَعَهُمْ إِذْ يُبَيِّتُونَ مَا لا يَرْضَى مِنَ الْقَوْلِ وَكَانَ اللَّهُ بِمَا يَعْمَلُونَ مُحِيطًا (١٠٨)هَا أَنْتُمْ هَؤُلاءِ جَادَلْتُمْ عَنْهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا فَمَنْ يُجَادِلُ اللَّهَ عَنْهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَمْ مَنْ يَكُونُ عَلَيْهِمْ وَكِيلا (١٠٩)وَمَنْ يَعْمَلْ سُوءًا أَوْ يَظْلِمْ نَفْسَهُ ثُمَّ يَسْتَغْفِرِ اللَّهَ يَجِدِ اللَّهَ غَفُورًا رَحِيمًا (١١٠)وَمَنْ يَكْسِبْ إِثْمًا فَإِنَّمَا يَكْسِبُهُ عَلَى نَفْسِهِ وَكَانَ اللَّهُ عَلِيمًا حَكِيمًا (١١١)وَمَنْ يَكْسِبْ خَطِيئَةً أَوْ إِثْمًا ثُمَّ يَرْمِ بِهِ بَرِيئًا فَقَدِ احْتَمَلَ بُهْتَانًا وَإِثْمًا مُبِينًا (١١٢)

„Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama, i zamoli oprost od Allaha – Allah, uistinu, prašta i samilostan je. I ne brani one koji su u dušama svojim podmukli jer Allah nikako ne voli onoga ko je podmukao grješnik. Oni se kriju od ljudi, ali se ne mogu sakriti od Allaha, a On je s njima i kad noću smišljaju riječi kojima On nije zadovoljan; Allah dobro zna sve ono što oni rade. Eto, vi ih branite na ovome svijetu, a ko će ih pred Allahom na Sudnjem danu braniti, ili ko će im zastupnik biti? Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv. Onaj ko grijeh uradi – na svoju štetu ga je uradio. – A Allah sve zna i mudar je. A onaj ko kakav prijestup ili grijeh počini pa time nedužna čovjeka potvori – natovario je na sebe i kletvu i grijeh očiti.“ (En-Nisa’: 105-112)

Zato je muslimanu haram da se zalaže za neistinu, kako je kazao Vjerovjesnik, s.a.v.s.: Ko se svjesno bude zalagao za neistinu Allah će bitgi srdit na njega sve dok se toga ne okani.“[9]

Isti status ima i onaj ko neistinom pomaže nepravdu prilikom rasprave. U nekim hadisima se kaže: „Ko pomogne da nepravda nadjača pravdu takav neće imati zaštitu Allaha niti Njegovog poslanika.“[10]

Polazeći od ovog hadisa vrlo je opasno baviti se modernom advokaturom, jer advokati svjesno brane one koji su zlo napravili a sve u cilju haram-zarade. Zar takvi nisu čitali ajete u Kur'anu:

 مَا يَأْكُلُونَ فِي بُطُونِهِمْ إِلا النَّارَ

„Oni u trbuhe svoje ne trpaju ništa drugo do ono što će ih u vatru dovesti.“ (El-Bekare: 174)

Nažalost, pored ove vrste nadgornjavanja iza koje stoji novac, postoji i druga vrsta  koja ima za cilj nipodaštavanje onog koji ima suprotno mišljenje. U tom cilju oni su spremni da potvore, slažu, izvrću činjenice i predstave svojeg protivnika u sasvim negativnom svijetlu. Dočim, vjernik se mora pridržavati istine u svakom slučaju, pa čak i sa nevjernicima, kako smo ranije naglasili, jer se Allahova pravda ne smije sjeckati ili davati drugome na kašičicu. Ona obuhvata sve ljude bez obzira na njihove urođene razlike.

Tako je postupao Vjerovjensik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, r.a. Oni nisu pravili razlike među ljudima. Čak su i kršćani i Jevreji dolazili pred kadiju isto kao što su to činili muslimani i njihovi velikani (emiri i halife). Tako je Alija ibn Ebi Talib, r.a., kada je došao pred kadiju sa Šurejhom, svojim oponentom, kadija ga oslovi sa Ebu Hasan, što je protumačio kao privilegiju, što ovaj osudi i zamoli ga da ga tokom postupka osovljava sa ličnim imenom.

Sljedeći hadis će nam bjelodano pokazati kako su ashabi postupali sa Jevrejima koje nisu htjeli zakinuti ili im bilo kako nauditi.

„Bili smo s Poslanikom, s.a.v.s., u Bici  na Tebuku. Kada je stigao do doline Vadul-Kura zatekao je neku ženu u njenom voćnjaku. Poslanik, s.a.v.s., je tada rekao svojim asbabima: ‘Procijenite!’, pa je Poslanik procijenio deset. Naređivao bi procjenjivačima zekata da od procjene izostave trećinu ili četvrtinu plodova i usjeva, zbog pošasti koje pogađaju palme. Ta je procjena radi određivanja procenta zekata prije nego što se pojedu plodovi i uberu, kako bi njihovi vlasnici njima mogli slobodno raspolagati, jer znaju koliko su nature dužni dati. Zbog toga bi slao procjenjivače zekata hajberskim poljoprivrednicima da im procjene plodove i usjeve pa bi ih obavezivao sa polovinom tih plodova i usjeva. Slao bi im Abdullah bin Revvahu. Pokušali su ga podmititi, pa im je rekao: “Zar da me haramom hranite?! Tako mi Allaha, ja vam dolazim od meni najdražeg čovjeka, a vi ste mi mrži od vaših predaka: majmuna i svinja. Ali me ipak moja mržnja prema vama i ljubav prema njemu neće navesti da budem nepravedan prema vama.” “Na tome počivaju nebesa i Zemlja” – rekli su.“[11]

To je dakle pravda na kojoj su uspostavljeni nebesa i Zemlja. Mržnja prema nekom nas ne smije navesti da budemo nepravedni, pa da ga natovarimo nečim što mu ne pripada, naprotiv, trebamo kazati istinu i dati mu pravo bilo materijalno ili duhovno.

Od Musavrid bin Šeddada se prenosi da je Allahov poslanik s.a.v.s. rekao: “Pred Sudnji dan najbrojniji ljudi će biti Rimljani!” Tu je sjedio Amr bin el-As, r.a., koji mu reče: “Šta to govoriš?” – “Ne govorim ništa osim ono što sam svojim ušima čuo od Allahova poslanika, s.a.v.s. Amr bin el-As, r.a., potom reče: – “Kada je već riječ o Rimljanima, oni imaju četiri dobra svojstva: pribrani su pri kušnjama, brzo se slože, brzo se oporave nakon poraza i dobro se ponašaju prema svojim siromasima i jetimima. A imaju i jedno posebno lijepo svojstvo: – žestoko se suprotstavljaju nasilnim vladarima!”[12]

Ovo govori Amr ibn el-As koji se borio protiv Rimljana u Egiptu i u Palestini, te u drugim ljutim bitkama, ali ga sve to nije spriječilo da prizna pozitivne karakteristike Rimljana. Na isti način ljudi trebaju priznati prednosti svojih oponenata.

munafikinNažalost, naše rasprave su osuđene na propast jer ili pretjeramo ili smo indiferentni prema istini. To nikako ne može biti pravična rasprava. Islam odgaja čovjeka da govori istinu, da je ne prenabregava, bez obzira da li govori o sebi ili svom oponentu. On je ubijek pošten, pravedan i pravičan. Ljutnja ga ne odvraća od istinoljubivosti, niti ga zadovoljstvo n uvodi u neistinu. I kada voli i kada mrzi vjernik je uvijek sa i uz istinu. To je karakteristika vjernika. A karakteristika licemjera je da kada obeća iznevjeri a kada se raspravlja našteti svojim oponentima.

[1] Prenosi ga Ebu Davud u al-Salat (1546), Nesa'i u al-Isti'azet (5471), Albani ga ocjenjuje slabim u Da'if Ebu Davud (332), posredstvom Ebu Hurejrea.

[2] Stihovi Ebu Temama.

[3] Prenosi ga al-Ferjabi u Sifatu-n-Nifak (19).

[4] Sahihu-l-Buhari, Kitabu-š-Šehadat, poglavlje Min emri bi indžazi-l-va'd (180/3). Vidi Fethu-l-Bari (290/5).

[5] Muttefekun alejhi: Prenosi ga Buhari u al-Edeb (6178), Muslim u al-Džihadu ve-s-Sejri (1735), posredstvom Ibn Omera.

[6] Prenosi ga Buhari u al-Buju’ (2227), posredstvom Ebu Hurejrea.

[7] Muttefekun alejhi: prenosi ga Buharija u al-Šehadat (2680), Muslim u al-Hudud (1713), posredstvom Ummu Seleme.

[8] Aludiranje na dugi hadis: Benu Ubejrek

[9] Prenosi ga Ahmed (5385) – lanac prenosilaca mu je ispravan. Ebu Davud u al-Akdijje (3597), Ibn Madže u al-Ahkamu (2320). Albani ga ocjenjuje Sahihom u al-sahiha (437), posredstvom Ibn Omera.

[10] Prenosi ga Taberani u al-Avsatu (2944), te u al-Sagiru (224). Albani ga smatra hasenom u al-Sahiha (1020), posredstvom Ibn Abbasa.

[11] Prenosi ga Ahmed (14953) – lanac prenosilaca mu je jak – prema kriteriju Muslima. Ebu Davud u al-Buju’ (3414), al-Tahavi u Šerhu-l-Me'ani-l-Asar (3095). Albani ga ocjenjuje sahihom u Gajetu-l-Meram (459), posredstvom Džabira bin Abdullaha.

[12] Prenosi ga Muslim u al-Fiten (2898).

Jusuf Karadavi

Tags:

No Comments

    Leave a reply