Pjesnik al-Asme'i i abbasijski halifa Abu Dža'fer al-Mansur
Pripovijeda se da je abbasijski halifa Abu Dža'fer al-Mansur bio veoma obazriv prema trošenju državnog novca. Običaj tadašnjih halifa bio je da obilato darivaju pjesnike bilo novcem ili poklonima. Abu Dža'fer se dosjetio jednog trika da taj običaj prekine. Izdao je proglas da će onaj ko mu donese autorsku pjesmu biti nagrađen s onoliko zlata koliko mu bude težilo ono na čemu je pjesmu napisao. Pjesnici su pohrlili ka halifinom dvoru da recituju svoje pjesme, međutim, naišli su na veliko iznenađenje kada bi saznali da halifa već zna njihovu pjesmu i da ih uvjerava kako to nije njihova pjesma. Potom bi halifa izrecitovao pjesmu što bi izazivalo još veće čuđenje pjesnika. Halifa bi pozvao i svoga slugu i upitao ga da li zna tu pjesmu? On bi odgovorio potvrdno i ponovio bi istu pjesmu. Potom bi halifa upitao i svoju sluškinju na što bi odgovorila da pjesmu već zna pa bi je pred svima izrecitovala. Pjesnik bi ostajao zaprepašten, jer svoje pjesme je noćima skladao, a ujutro bi našao da troje ljudi već zna njegovu pjesmu.
Koji je bio halifin trik?
Dža'fer al-Mansur je imao izrazito jaku memoriju – pamtio je pjesme iz prvog puta. Imao je jedno dijete koje je pamtilo pjesme iz drugog puta, a sluškinju kojoj je trebalo da pjesmu čuje tri puta kako bi je zapamtila. Kada bi pjesnik izrecitovao svoju pjesmu halifa bi je odmah ponovio, a dječak bi sve to slušao iza zastora. Prvi put od pjesnika a drugi put od halife, dok bi sluškinja to slušala tri puta: prvi put od pjesnika, potom od halife te, konačno, od dječaka.
Zbunjeni tim fenomenom pjesnici se sastaše da razgovaraju kako da riješe taj problem? Nisu znali kako da pjesme koje noćima sastavljaju ujutro zna troje ljudi: halifa, dječak i sluškinja. Pored njih prođe pjesnik i lingvista al-Asme'i koji primijeti na njima znakove zabrinutosti i nervoze. Kada mu oni ispričaše svoje probleme on shvati da tu postoji neki trik.
Kako je pjesnik nadmudrio halifu?
Pjesnik Al-Asme'i odluči da nešto preduzme, pa ode svojoj kući sastavi veoma lijepu i komplikovanu pjesmu i ujutro se zaputi ka dvorcu halife obučen u nomadsku odjeću. Sastavo je pjesmu sa vrlo teškim riječima i tuđicama. Kada dobi dopuštenje da uđe u dvorac on uđe i reče halifi: „Čuo sam da za pjesmu daješ zlata u težini na šta je napisana. Halifa reče: To ako zaslužiš. Da čujem šta imaš? Potom al-Asme'i izrecitova sljedeću pjesmu:
صَوتُ صفيرِ البُـلبُـــلِ هَيَّجَ قلبي الثَّمِلِ
المــاءُ والزّهرُ معــــاً مَعْ زَهرِ لَحْظِ المُوقَلِ
وأنتَ يــا سيِّدَلي وسيِّدي ومَوْلَى لِي-
فَكَــــمْ فَكَـــمْ تَيَمُّني غُزَيِّلٌ عَقَيْقَلي
قَطَّفتَهُ مِنْ وَجْنَةٍ مِنْ لَثْمِ وَرْدِ الخَجَلِ
فقـــالَ لا لا لا لا لا فَقَدْ غَدا مُهَرْوِلِ
والخُوذُ مـــالَت طَّرَبَنْ مِنْ فِعْلِ هذا الرَجُلِ
فَـوَلْوَلــــــَتْ وَوَلـــْوَلَتْ وَلي وَلي ياوَيْلَلي
فَقُلـــتُ لا تُـــــــوَلْوِلي وبَيِّني اللُؤْلُؤَ لي
قالتْ لَــــــهُ حينَ كذا انهَضْ وجِدْ بالنُّقَلي
وَفِتْيَةٍ سَقَــــــــــوْنَني قَهْوَةً كَالعَسَلَ لِي
شَمَمْتُهـــــــــا بِأَنَفي أَزْكى مِنَ القَرَنْفُلِ
في وَسْطِ بُسْتانٍ حُلي بالزَّهْرِ والسُرُورُ لي
والعُودُ دَنْدَنْ دَنَــا لي والطَّبْلُ طَبْطَبْ طَبَ لي
طَبْ طَبِطَبْ طَبْ طَبِطَبْ طَبْ طَبِطَبْ طَبْطَبَ لي
والسَّقْفُ سَق ْسَقْ سَقَ لي والرَّقْصُ قَدْ طابَ لي
شَوى شَوى وشاهِشُ على وَرَقْ سِفَرجَلي
وغَرَدَ القِمْرِي يَصيحُ مَلَلٍ في مَلَلِ
وَلَوْ تَراني راكِباً على حِمارٍ أهْزَلِ
يَمْشي على ثلاثَةٍ كَمَشْيَةِ العَرَنجِلِ
والناسْ تَرْجِمْ جَمَلي في السُوقْ بالقُلْقُلَلِ
والكُلُّ كَعْكَعْ كَعِكَعْ خَلْفي وَمِنْ حُوَيْلَلي
لكِنْ مَشَيتُ هارِباً مِن خَشْيَةِ العَقَنْقِلي
إلى لِقاءِ مَلِكٍ مُعَظَّمٍ مُبَجَّلٍ
يَأْمُرُني بِخَلْعَةٍ حَمراءْ كالدَّم ْدَمَلي
أَجُرُّ فيها ماشِياً مُبَغْدِداً للذِّيَلِ
أنا الأديبُ الألْمَعي مِنْ حَيِّ أَرْضِ المُوصِلِ
نَظِمْتُ قِطْعاً زُخْرِفَت ْيَعْجزُ عَنْها الأدْمُلِ
أَقُولُ في مَطْلَعِها صَوْتُ صَفيرِ البُلْبُلِ
Zvižduk bulbula svojim glasom,
uzdrma moje srce pijanstvom,
voda i cvijeće zajedno,
sa pogledom očiju crnih,
a ti, moj gospodaru,
gospodaru i vlasniče moj,
koliko, koliko me je zavela,
gazelica, dragi kamenčić[1] moj,
ubrah joj obraz poljupcem,
ruže sramežljive,
reče, ne, ne, ne, ne, ne,
pa brzajući pobježe,
ljepojka se ipak obradova,
činom tog čovjeka,
al zakuka i zavapi,
teško, teško meni[2]
rekoh: ne kukaj!
Već osmjehom mi bisere pokaži.
Reče: kad je tako, ustani!
Pomuči se za naš dernek.[3]
Djevojka me napoji kahvom[4],
Kao med ukusnom,
Pomirisah je svojim nosem,
Bješe ljepša od karanfila!
Na sred cvjetne bašče,
Ukrašene mojom srećom,
Zasvira lutnja[5]
Udariše doboši,
Tab, tab, tab, tabta tab,
Tabta tab, tab, tab, tab![6]
Krov zaškripa, škrip, škrip!
Ples mi taj zaprija.
Pečenje, pečenje ko za šaha[7]
Na listu dunje spremano,
Zapjeva kumrija[8]
Ima li šta ljepše od njenog crvrkuta?
Kada bi me vidjela,
da magarca slabašnog jašem,
Koji na tri noge,
Hramajući hoda,
Ljudi gađaju moju kamilu,
Tamo na trgu Kal-kalelu[9],
Svi me zastrašuju[10]
iza i oko mene,
ali ja utekoh bježeći,
sudbine Akankala[11] se bojeći,
U susret kralju,
velikom i gordom!
Koji mi pokloni,
Crvenu odoru kraljevsku,
Hodam s njom prkosno,
Držeći je za skute ponosno,
Ja sam neprikosnoveni pjesnik,
Iz krajolika zemlje Mosula,
Skladah pjesmu ukrasnih stihova,
Kakvu drugi pjesnici ne mogahu,
Rekoh na početku,
Zove se zvižduk bulbula .
Halifa se iznenadi jer nije mogao da nauči pjesmu koja je sastavljena od opetovanih i nepoznatih riječi. Zato reče: „Tako mi Allaha nikad je prije nisam čuo. Dovedite dječaka.“ Kada ga dovedoše on pjesmu poče da recituje ali samo stih-dva. Kada vidje da od njega nema fajde, naredi da mu dovedu sluškinju. Međutim, i ona potvrdi da pjesmu prvi put čuje. On ih oboje istjera iz dvora i reče: „Dakle, donesi mi hartiju na kojoj si napisao tu pjesmu da ti u njenoj težini damo zlata.“ Al-Asme'i reče: „Ali ja sam od svog oca naslijedio jednu mermernu ploču na kojoj sam napisao svoju pjesmu. Tu ploču ne mogu podići manje od četvorice tvojih vojnika. Eno je na plećima moje kamile.“
Halifa se našao u velikoj nedoumici. Shvati da ga je pjesnik nadmudrio. Međutim, dao je riječ pjesnicima i objavio da će im dati nagradu. Zato svom veziru naredi da Asme'iju da zlata u vrijednosti težine onoga na čemu je napisao pjesmu. Vezir se sa uzbuđenjem tome usprotivi i reče: „Ako mu damo nagradu koju je zaslužio ispraznit ćemo državnu blagajnu!“ Pošto vidje da halifa ne može iznevjeriti svoje obećanje, vezir se okrenu Asme'iju i upita ga: „Da li želiš da isprazniš državnu blagajnu samo da bi dobio svoje pravo?“ Al-Asme'i reče: „Ne želim.“ Potom ser okrenu prema Abu Dža'feru al-Mansuru i reče mu: „Čestiti halifo, tvojom jakom memorijom prekinuo si nafaku mnogim pjesnicima. Ako im ubuduće budeš davao njihovo pravo u onom što napišu ili od drugih prenesu, ja ću se odreći svog prava na nagradu.
„Slažem se Asme'i“. Reče halifa Abu Dža'fer al-Mansur.
Link na kome možete pogledati cijelu priču: https://www.youtube.com/watch?v=KYxTYrXqDYM
Preveo,
Džemo Redžematović
[1] Akik, crveni kamen.
[2] Oče moj!
[3] Jelo i piće, trpeza.
[4] Vinom (tada kod Arapa crna kafa nije postojala).
[5] Ud.
[6] Lup, lup, lup, lup!
[7][7] Vešahiš: perzijska riječ označava kralja (šaha).
[8] Grlica.
[9] Nearapska riječ. Možda naziv mjesta Kalel kome je pjesnik zbog rimovanja dodao riječ: leli.
[10] Ke'ke'i ke'i ke'i – zastrašivati. Neki kažu topot stopala.
[11] Akankal ima dva značenja: 1) veliko prostranstvo, poljana. 2) Pješčani brijeg na Bedru gdje su pobijeni politeisti u poznatoj Bici na Bedru.