TURBE U PODGORIČKIM LIVADAMA
O turbetu u Podgoričkim livadama pisano je u raznim izvorima i literaturi. Iz Glasnika Etnografskog muzeja na Cetinju navodimo tekst koji je objavljen ( prenijet ) u ”Almanahu ”.
“Najstarija džamija u staroj Podgorici i jedina koja sada postoji je ona koju Evlija Čelebija pripisuje Sultanu Mehmedu el-Fatihu, a zove se u narodu Starodoganjska.( Doganja ili dogana je isto što i dućan, trgovina ili radionica). Uz nju, s lijeve strane je malo groblje s nekoliko grobova od kojih za jedan Podgoričani tvrde da je Gazi Husrevbegov koji je u Sarajevu podigao džamiju i mnoge druge prosvjetne i gospodarsko-dobrotvorne ustanove. O tome postoji i narodna pjesma, s dvjema varijantama, koje je objelodanio Osman Sokolović u ‘’ Novom Beharu “, god. 1932., VI, br.7-8 str.91-93. Po tom narodnom predanju, Gazi Husrevbeg je poginuo kraj Podgorice u borbi sa Kučima i bio je zakopan kraj Starodoganjske džamije. Majka njegova a ćerka sultanova zamoli se Bogu da joj ne istrune sin u zemlji od Mitrova do Petrova dana; dođe o Petrovu u Podgoricu i iskopa sina, makar da su je Podgoričani molili i zaklinjali da ga ostavi među njima, i donese ga u Sarajevo. Husrev-beg je bio očuvan kao živ, samo mu je zemlja bila oštetila mali prst s ruke , koji je opao u grobu i ti je ostao zakopan. U članku Sokolovićevu je zabilježeno samo ime Husrev-beg, carev sestrić, ali ovdje reknu i Rustem-beg. Jedan stari Podgoričanin mi je rekao: ” pa to je isto, Rustem beg ili Husrev beg; zna se da je bio carev sestrić “.
Stari Podgoričani su mnogo držali do ove tradicije, ali ne i do groba, na kojemu je stajao omalen kamen bez ikakva natpisa. Inače, nauka je utvrdila da je Husrev-beg umro u Sarajevu 18.VI.1541.”
Andrija Jovićević kaže, “da je u Podgorici gdje je nova varoš do 1879 godine bio logor za vojsku i to se mjesto zvalo Podgoričke Livade. Tu je bilo u ono doba jedno turbe, u kome je, po predanju, bio sahranjen neki sultanov sestrić, koji je poginuo u borbi s Piperima. Muslimani su ovo turbe smatrali kao osobitu svoju svetinju i iz poštovanja i pobožnosti često su se skupljali kod njega i činili dobročinstva. Kad hoće da musliman učini dobro djelo ili da se otkupi od grijeha zakolje kod turbeta ovna, meso razda sirotinji a kožu priložu turbetu, da se proda u korist tulbeta ili njenog čuvara.”
Ovi podaci o turbetu u Podgoričkim Livadama, svakako su nastali na osnovu predanja. Jer, istorijski izvori govore da su Osmanlije u ovaj kraj došli 1472-74. godine, kada su podigli tvrđavu na ušću Ribnice u Moraču, i u njoj sagradili prvu džamiju, koja se zvala Fatihova džamija. Podignuta je na ime vladajućeg sultana Mehmeda II El-Fatiha. Službenici ove džamije tretirani su i plaćeni kao članovi posade, to jest, uživali su prihode sa timara (vojničkih posjeda) koji su im dodjeljivani. Ova vrsta prihoda se dodjeljivala službenicima i članovima posade samo u džamijama podignutim u tvrđavama, a koje su se zvale i nizamske džamije, (vojne džamije). Ona je služila za činovnike i članove posade. Izgradnjom novog dijela podgoričke tvrđave, Stara Varoš ograđena je visokim bedemima sa šest ” tabija” i troje vrata za zetski, kučki i malisorski put. Time je stara tvrđava izgubila na značaju i postepeno propadala. U njoj je propala i najstarija podgorička džamija. Danas joj se ni temelji ne prepoznaju. U neposrednoj blizini tvrđave, nakon što je ona izgubila prvobitnu ulogu, Skender Čauš je krajem XV vijeka sagradio džamiju i jednu tekiju. To je bila jedina džamija u varoši sve do 1582. godine, kada je Hasan-aga, sin Alaudinov,( prema turskim izvorima), odnosno Jusuf-aga Glavat (prema predanju), porijeklom iz Golubovaca, sagradio najveću i najljepšu džamiju u varoši. Džamija se zvala Skender Čauševa sve dok nije izgubila svoje vakufe u Kučima, a od tada je zovu Starodoganjska, jer su je održavali trgovci i zanatlije koji su imali svoje radnje (dogane) u njenom okruženju. Sa lijeve strane harema džamije nalaze se samo dva mezara sa natpisima ispisanim turskim pismom, urezanim u mermerne ploče. Prema predanjima starih Podgoričana, u haremu Skender Čauševe (Starodoganjske) džamije, na dijelu sadašnje zgrade Islamske zajednice, bilo je mezarje. Ova je zgrada podignuta 1971. godine, a mezarje uklonjeno. Šta je sa tim mezarima nije nam poznato. Dva mezara sa sjeverne strane od ulaza u ovu džamiju, postoje. Na mermernim nišanima je lijepim nesh slovima uklesan tarih arapsko-turskim pismom. Prema onome što se sa tih natpisa može razumjeti, ni jedan od ovih mezara nije Gazi Husrev-begov.
TURBE NA ŽABLJAKU
Žabljak na Skadarskom jezeru Turci su zaposjeli 1478. godine. Tada je u njemu na ime Sultana Mehmeda II El-Fatiha, podignuta džamija. S obzirom da se muslimansko stanovništvo uvećavalo prihvatanjem islama, ukazala se potreba za izgradnjom još jedne džamije, koja je podignuta na Musali, u podgrađu Žabljaka. Oko džamije formirano je veliko mezarje u kome se nalaze ostaci turbeta Mirhadi Sultana.Takvo turbe postoji i u Skadru, kod mosta na Baščaluku, Kasema Ali Sultana. U njima su sahranjena dva brata.
Brat koji je sahranjen u Žabljaku, na Musali, bio je veoma pobožan čovjek koji je služio mnogima za ugled. Priča se da jednom, dok ga je berber brijao, on ga je prekinuo rekavši mu: ” Sada mi dođe moje društvo i kažu mi da u Bagdatu živi jedna siromašna udovica koja je imala samo konja. Kad ga je pognala na pazar zapadne konju noga među grede nekog drvenog mosta i žena zakuka. Društvo me na to pozva i mi podigosmo most i spasismo joj konja. I ja ću sada umrijeti i sahranite me na Balijama, pa mi podignite turbe, u kome neka se sahrani sva moja porodica, pa i sluge. ” Berber začuđen i iznenađen, upitao ga je: ” Kako si bio sada u Bagdatu, a evo te ovdje?! “. On je onda otkrijo desno rame i pokazao skorašnje rane od klinaca i istog časa izdahnuo. Jovićević navodi, da se ovom pričom želi pohvaliti primjer stradanja i umiranja za drugoga, osobito za siromaha. Pobožni muslimani osjetljivi su prema sirotama i nesrećnima, ponajviše prema nejači, i smatraju za veliko dobročinstvo pomoći joj. Zato su grobovi takvih ljudi poštovani i zato se na njima prinose žrtve.
Mjesto na kome se nalazi ovo turbe obraslo je u veliko rastinje, pa mu je pristup gotovo nemoguć. U neposrednoj blizini turbeta postojala je džamija čiji se i danas temelji vide pored same vode. Tu je i veliko mezarje. Mjesno stanovništvo i danas taj lokalitet naziva Musala.
TURBE HADŽI MEHMED-PAŠE OSMANAGIĆA U PODGORICI
Hadži Mehmed-paša Osmanagić podigao je krajem XVIII vijeka džamiju u starom dijelu varoši, ispod brda Ljubovića, nedaleko od Skender-Čauševe, poznate kao Starodoganjska džamija. Na džamiji nema natpisa, vakufnama joj nije sačuvana, pa je tačna godina gradnje za sada nepoznata. Ovaj sahibi hajrat podigao je i drugu zadužbinu ovog vakufa, sahat-kulu. Ona se nalazi u blizini istoimene džamije. Oba hajrata su građena istovremeno. Na sahat-kuli takođe nema natpisa.
Na ulazu harema džamije, sa lijeve strane, Mehmed – paša je za života podigao sebi turbe. Građeno je punim obimnim kamenim zidom, na četiri masivna stuba, spojena lukovima koji nose cijelu konstrukciju zidane kupole. Turbe je otvorenog tipa. U njegovom okruženju nalazilo se mezarje. Godine 1943., prilikom bombardovanja Podgorice, turbe je, zajedno sa džamijom, doživjelo velika oštećenja. Na džamiji su ostali samo obodni zidovi sa oštećenom munarom na šerefetu. Od tada do 1989. godine, ovaj kompleks je bio van upotrebe, kada je, konačno, nakon četiri decenije traženja, od nadležnih državnih organa dobijena saglasnost za sanaciju ovih objekata. Tada započeti radovi su odmah i obustavljeni zbog blokade deviznih sredstava Starješinstva Islamske zajednice Crne Gore koje je bilo investitor radova, a izvođač Republički zavod za zaštitu spomenika kulture iz Cetinja.Godine 1997. samoorganizovanjem nekoliko građana, njihovim prilozima i akcijama, džamija je pokrivena, a 1998. urađen je i ogradni kameni zid i dvije ulazne kapije u njenom haremu. Godine 2000. izvršena je sanacija i turbeta, a kupola je pokrivena bakrom. Sada ovaj kompleks čini jedinstvenu orijentalnu cjelinu: džamije, turbeta, kaldrme na ulazu i abdesthane. Sanacija je izvršena u svemu prema projektu Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ovaj kompleks je pod zaštitom države.
TURBE ŠEJHA MEHMEDA UŽIČANINA U ROŽAJAMA
U živopisnoj dolini koju polovi rijeka Ibar a okružuju šumovite planine : Hajla, Žljijeb, Mokra Gora, Krstac i Turjak, na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Crne Gore, na nadmorskoj visini od 1000 metara, nalazi se varoš Rožaje. Ovdje su se od pamtivijeka ukrštali putevi iz limske u ibarsku dolinu i obratno, a odatle preko prevoja Kule, na istok, ka Kosovu, niz dolinu Ibra ka sjeveru, a na jug prema zetskoj i skadarskoj ravnici i moru.
Preko tih prijelaza i prevoja, ibarskih klisura i tjesnaca uz limsku dolinu i od Bihora preko Turjaka, kao kroz neke kapije, prolazile su karavane, vojske, lomile se seobe. Među mučenicima i prognanicima koji su našli utočište u ovom kraju, najpoznatiji je pravedni i pobožni Šejh Mehmed Užičanin.
Šejh Mehmed je rođen u Užicu, po kojem je prozvan Užičanin. Željan znanja, odlazi u Istanbul, u kome završava visoke vjerske škole, a zatim se vraća u zavičaj. Bio je jedan od učenijih ljudi, svoga vremena, poznat pisac, i začetnik socijalnog pokreta u XVIII vijeku. Uživao je veliki ugled. Njegova su predavanja u džamiji u Užicama bila veoma posjećena. Javno je negodovao protiv globe raje, nepravde, nasilja. Često je govorio: ” Car je daleko i ne čuje i ne zna šta se radi, niko ne smije da se protivi od pesnice, batine i sablje a nebo visoko i dolje tvrdo”. Pisao je poslanice i caru i paši. Suprotstavljao se nasilju i nepravdi mjesnih činovnika i janičara. Njegove poslanice nijesu stizale do cara jer su ga zaptije uhodile i zaplijenjivale ih od poštonoša. Uputio je nekoliko oštrih poslanica beogradskom veziru Muhamed-paši a prepise učenim i dobrim ljudima Beograda, Edrene, Istanbula, Meke i Medine. U pismu Šejh odgovara beogradskom paši na njegovo pismo od 2. aprila 1748. godine kojim mu ovaj naređuje da se pokori fermanu na osnovu kojeg je trebao da bude protjeran u Bosnu, jer je, navodno, otkazao poslušnost državnoj vlasti, narušavajući red i poredak. Šejh u pismu ističe da upućuje svijet na dobro a odvraća ga od zla i da to čini samo na osnovu vjerskih propisa, pa za takav tvoj rad ne smije biti kažnjen. Valiju naziva nasilnikom i pripisuje mu pljačku raje.
Šejh opisuje napad na Užice i svoj bijeg odatle. napad bio veoma žestok, spaljene su kuće i Šejha i njegovih pristalica, a zapaljena je i medresa. On se, s nekoliko sljedbenika, zatvorio u jednu džamiju, odakle im je uspjelo pobjeći, nakon što je jedan od njegovih pristalica poginuo, a nekoliko ranjenih. Pismo je uputio i svojim prijateljima obavještavajući o otetim i popaljenim objektima, žestoko kritikujući poroke koji su zavladali u Užicu. Beograd naziva gradom smutnje, stjecištem nasilnika i pokvarenih ljudi, a svoje protivnike prljavom bandom satanske stranke. Šejh se pismima obraća i bosanskom valiji, Hekimoglu Ali-paši i Šejhu Isu efendiji iz Bruse, njegovom muderisu, u kojem ga savjetuje da radi na vjerskom uzdizanju naroda, da izbjegava gozbe silnika, zelenaša i pokvarenih ljudi, a da ne bude u neprijateljstvu sa kadijama i valijama. Porta je iz Istanbula uputila više fermana na razne adrese i ličnosti od kojih, zahtijevajući da se Šejh-Mehmed bezuvjetno uhvati, a ako bi bilo postupaka suprotnih ovim fermanima, prijeti se stanovništvu kadiluka Užice, Sokol i Požega da će se na njih raspisati kontribucija u iznosu od 20.000 groša. Beogradski paša je posalo svoje ljude da provjere Šejhovo djelovanje u Užicu. Za pašin nalog znao je samo bimbaša, koji je nakon nekoliko dana provedenih na putu, došao do istine o Šejhovim nastupima protiv koga su užički vlastodršci spletkarili i intrigarili da bi ga ocrnili među pristalicama. Janjičarski izviđači, predvođeni bimbašom, iz seoske crkve uzeli su krst, mantiju i knjige, zaprijetili popu da o tome nikome ne govori i sve stvari krišom noću smjestili u Šejhovo turbe pored džamije u kojoj je šejh bio imam. Udesili su da ih pašini ljudi tamo nađu. Popu su naredili da, kada ga kadija bude saslušavao, prizna da je Šejh uzeo od njega te stvari, da mu ih je darivao kao prijatelju. Čim su janičari otišli, pop je prije zore stigao u Užice i ispričao knjigovezcu kojega je poznavao, susret sa janičarima. Zamolio ga je da izvijesti Šejha o tome kakvu mu zamku spremaju. Kad je Šejh na sabah namaz došao, stražar ga je propustio na vrata džamijske avlije. Dvojica janičara su ga opkolila i zavezala. Izveli su ga ga pred narod koji je čekao sabahski namaz, Užički muftija obavijestio je okupljene da su u Šejhovom turbetu našli mantiju, krst i jevanđelje. ‘’Eto kakav vam je Šejh, o tome najbolje govori ovo što smo pronašli u njegovom turbetu. On vas vara i nagovara da ne slušate carsku vlast a potajno održava veze sa popom ‘’- rekao je muftija. Šejh je , ipak, oslobođen krivice jer su mnogi znali da je u pitanju najobičnija podvala. Zbog sve žešćih kritika vlasti, beogradski paša je poslao ekspediciju s nalogom da Šejha ubiju. Da bi sačuvao pristalice i varoš od pustošenja kaznene ekspedicije, Šejh je napustio Užice. Najžalije mu je bilo ostaviti biblioteku koju je cijelog života skupljao i obogaćivao vrijednim knjigama. Uzeo je Kur'an svojom rukom pisan, i neke, najnužnije stvari, bježeći pred janičarskom potjerom, bez sna i odmora, stigao je u Sutivan kod Bijelog Polja i sklonio se kod poznate porodice Šehovića. Noć je provodio u ibadetu, daleko od očiju svijeta, razmišljajući kuda da ode. Otišao je u Balotiće, kod Rožaja, kod svog ratnog druga Hajrudina Balote, s kojim je 1737. godine učestvovao u borbama sa Austrijancima kod Banja Luke. U dugim zimskim noćima, Šejh je podučavao seosku djecu pismenosti, govorio ljudima koji su se radoznalo okupljali oko njega – da vlasti treba da su podjednako pravedne za svakoga, bez obzira na vjeru, da činovnici ne smiju primati mito, da prema sirotinji ne treba činiti nepravdu i nasilje. Odvraćao je seljake od svađa, ogovaranja, laži i drugih poroka.
Vezir je poslao pismo pećkom paši, Mahmutbegoviću zahtijevajući: ” Ili Šejhovu ili tvoju glavu”. Vojnici su opkolili kuću u kojoj se krio Šejh. Prema legendi, janičari su ga zaklali raonikom, jer ga, pričalo se, nije htjela ni puška ni sablja; glavu su mu odnijeli u Peć i, kad su je pokazali paši, njemu se učinilo da se nasmijala. Imam Gornje džamije, Imamović, usnio je da treba da ode i uzme Šejhovu glavu. Probudio se u ponoć i krenuo, a jedan bijeli pas, vele, išao je pred njim, i, kada je imam pored turskih stražara prolazio, oni su spavali, nijesu ga opazili, te on uzme šejhovu glavu, donese je u Rožaje i sastavi sa trupom. Saznavši za to, Huršid –paša povrati vojsku i naredi da se nad Šejhovim grobom napravi turbe i napiše tarih, koji i dan-danas postoji i u kojem piše da je Šejh bio borac protiv nasilja janičara.
Na mjestu gdje je Šejh ubijen procvjetale su ruže ” šehovke ” koje i danas tamo uspijevaju, ali se na drugo mjesto ne mogu presaditi.
Šejh Muhamed Užičanin je pogubljen u Balotićima 1750. godine. Na mjestu pogibije mještani su u znak poštovanja prema ovom šehidu podigli turbe. Drugo turbe podignuto je u Peći na mjestu gdje se glava šejhova pred pašom- ubicom nasmijala, a treće turbe mu je podigao Huršid-paša 1854. godine u Rožajama, u haremu Gornje džamije.
O Šejhu Mehmedu, Tihomir Đorđević je zabilježio sljedeću legendu:
Onoga dana kada će ga stići potera on rekne ljudima koji su bili oko njega: Ja ću danas poginuti. Tako je i bilo.
Na mjestu gdje je poginuo bilo mu je ukopano tijelo, a na grobu mu odmah nikne ruža koja je imala miris ljepši od mirisa sviju ruža. Glava mu je odnešena u Peć. Neki hodža od Imamovića familije iz Rožaja otide u Peć i uspije da mu glavu ukrade. Drugi mu iskopaju tijelo pa ga odnesu u Rožaje i zajedno sa glavom ukopaju na dva metra od Kurtagića džamije. Tu mu je na grobu načinjeno novo turbe. Onu ružu sa prvoga groba presade sad na novom grobu, gde i sada traje. Mnogi su pokušavali da od nje presade, ali presade ne mirišu onako kao ruža na grobu “.
U turbetu se i danas nalazi hronogram na tursko-persijskom jeziku koji govori o ličnosti šejha i graditelju njegovog turbeta:
” Užički šejh Muhamed, proživitelj Mustafine vjere (muhji i dini Mustafa) čije je čisto tijelo sahranjeno u ovu mirisavu zemlju, je najveći kutb ( prvak šejhova ) i nasljednik pejgamberskog Božanskog znanja, udostojen je časti da bude sluga porodice Betule prečasne ( hazreti Fatime ).
Kada je ova ugledna ličnost, godine 1163. ( 1750.) utonula u svjetlost u selu Balotićima, ispivši mučeničku ( šehidsku ) medenu vodu, (medeno šerbe ), bacila je toliko vjernih sluga ( murida-učenika) u tugu i žalost !
Ugledni ljudi iz Rožaja pokloniše se njegovom časnom tijelu, sastavljenom od molekula ( atoma ), preniješe ga na ovo mjesto i pokopaše ga.
Ove je godine plemeniti gospodar Huršid paša ušao u grad Rožaje dijeleći pravdu.
Posjetivši grob uzvišenog šejha, bio je udostojen božanskom svjetlošću ( tedželi), pa je zaželio da učini uslugu čudotvornom ( kiramet sahibiji ) šejhu, te mu je sagradio turbe, oko koga će se sastajati sluge ( muridi).
Kada je ovo ugodno djelo okončano, zgrada turbeta je ispala veoma lijepa.
A ovaj čisti tarih ( datum, hronogram ) Vasvi-ji bješe nadahnuta iz tajnog jezika riječi: “ Da Bog blagoslovi ! ( evhaša Allah Mašalah ). Na tom sam mu odmah , po nadahnuću, izrekao sljedeći tarih ( datum hronogram) : “ Okonča se turbe plemenitog kutba “ ( turbe i kutb’i mukerem buldi pajane vusul ). Godine 1271. ( 1854.)”
Bajro Agović